O dodiru

O dodiru

 

O dodiru

5. studenog 2019.

Za rođendan sam od najbolje prijateljice dobila putovanje u Gardaland. Nikad prije nisam bila, a čula sam priča i priča, pa me silno zanimalo čega to sve ondje ima. Od onih vlakova, na koje se ne bih ukrcala nikad, pa ni tad, preko zabavnih vodenih vožnji, pa sve do  4D kina. U tom kinu održavala se projekcija isječka nekakva akcijskog filma u trajanju od sedam minuta  sa svime što 4D projekcija podrazumijeva. S obzirom na to da na lude vožnje nismo htjele ići, odlučile smo vidjeti barem ovo. Bila sam jednom u 4D kinu, bilo mi je zabavno to prskanje vodom, pa se malo mičeš kad i oni, pa tu i tamo nešto zamirišeno ova se gardalandska projekcija uglavnom sastojala od toga da te sedam minuta sjedalo baca uokolo i stalno te prska voda pa pola filmića i ne vidiš. Ne mogu reći da mi nije bilo zanimljivih dijelova, u jednom je trenutku stvarno izgledalo kao da će helikopter pasti na nas, a i kada se glavni lik sunovratio u provaliju nije mi bilo baš svejedno. No nakon projekcije cijelo sam vrijeme, odnosno sve vrijeme dok nismo došli do štanda s hranom, razmišljala kako je zanimljiva ta ljudska potreba za blizinom i sudjelovanjem u akciji. S razvojem tehnologije pokušavamo što više približiti svijet na platnu iliti virtualni svijet, igrice postaju sve stvarnijima, želimo biti ili što bliže radnji ili u radnji samoj. I nije nam problem dati i dvostruko više novca od uobičajene cijene kako bismo to iskusili. I ne mogu reći da nisam jedna od tih, ali zanimljivo je kako na kazalište ne gledamo na taj način. Štoviše, kada se susretnemo s režijskim intervencijama u kojima glumci, odnosno dramska lica, komuniciraju s nama i uvlače nas u samu radnju, vrlo nam često zna biti neugodno (dakako, ovdje ne govorim o situacijama u kojima se narušava nečija privatnost ili intimnost, to je potpuno razumljivo). Želimo biti što bliže radnji kroz 3D ili virtualne naočale, no kazalište ne vidimo kao priliku da budemo zaista ondje bez ičije pomoći, da doživimo stopostotno prisustvo i istinsko iskustvo. Imamo li mi onda zaista potrebu za sudjelovanjem ili nam te naočale i ostala pomagala ipak pomažu da osjećamo neku sigurnost, želimo li možda ipak osjetiti određenu distancu? Volimo intervenirati i biti dijelom radnje, a s druge strane, odrasli će rijetko iskoristiti priliku u kazalištu da komuniciraju i interveniraju ako predstava to dopušta. Naravno, teško je u kazalištu prikazati Gospodara prstenova kao i u kinu, ne možete baš s nama skakati po sceni (u većini predstava), no u tom trenutku kada i dolazi do kontakta s publikom, velik će dio njih ustuknuti. Ili će se smijati od nelagode ili odmaknuti glavu. I sad opet dolazimo, naravno, do kazališta za djecu. Djeca nemaju tu nelagodu ni strah. Ponekad u pocetku možda on postoji, ovisi o djetetu, ali uglavnom djeca jedva čekaju sudjelovati. Obožavaju pravi, izravan dodir, interakciju, sudjelovanje. Ako ih pozovete da sudjeluju, prihvatit će to ponekad i “previše”, pa ako ne održite koncentraciju i autoritet, ode cijela predstava u drugom smjeru. Najbolji dio predstave kod nas jest onaj kada nakon predstave dopustimo djeci da dođu do nas, priđu i dodirnu sve i poigraju se sa svime što smo im tijekom predstave pokazali. Ako to nije pravo 4D iskustvo, onda ne znam što je. Naravno, i ja ću i dalje ići u kino na 3D i 4D projekcije, ali zadovoljiti tu čovječju težnju za pravim kontaktom, za prisustvom, za istinskom međuljudskom povezanošću u kinu je nemoguće. A u kazalištu  itekako.Jedino je pitanje, baš kao i kad stojiš ispred vlaka u Gardalandu - usudimo li se?

 

Vaša,

 

Buga

<< povratak na blog

NA VRH