O čudima - dobrodošli u 30. sezonu Male scene!

O čudima - dobrodošli u 30. sezonu Male scene!

 

O čudima - dobrodošli u 30. sezonu Male scene!

17. kolovoza 2019.

 

Kada kažem da u Maloj sceni igramo predstave za djecu uzrasta 18 mjeseci, vrlo često dobijem pogled čuđenja, podignute obrve i začuđeno "stvarno? kako?". Mnogi roditelji nam dolaze u strahu sa svojim malim istraživačima ispričavajući se unaprijed, govoreći nam da je njihovo dijete još maleno, da je danas nervozan, da noćas nije spavala, da nije htio jesti prije predstave, da je vrijeme loše itd. misleći kako ćemo ih osuditi ili prekoriti i kako ne znamo za koga radimo predstave i s kim radimo već godinama. Često mi se roditelji ispričavaju nakon predstave ako je njihovo dijete hodalo uokolo tijekom predstave, pričalo ili dolazilo k meni jer je htjelo izbliza vidjeti što ja to sve imam u ruci i o čemu ja to pričam. Iskreno, naravno da nije lako igrati predstave u takvim uvjetima. Ali. Ali znam da ako je dijete bilo toliko slobodno da trči kroza sve redove našega malenog kazališta, da se zapravo osjeća dovoljno sigurnim i sretnim da istražuje. Ako dijete komentira i želi mi doći bliže, znam da sam ga uvela u neki drugi svijet i dovoljno zainteresirala i da vjeruje da je obična vata zapravo oblak, a komadići izrezana papira – snijeg. A ako plače, znam da je jednostavno – dijete, obuzeto emocijama koje ne razumije ili ih je previše odjednom i ne može ih verbalizirati. Ili je jednostavno umorno. Nisam uvijek sretna nakon predstave niti ću reći da me te predstave nikad ne izmore. Ali. Ali. Znam jedno. Ima smisla. Nakon što nam je jedno dijete, koje je imalo jedva dvije godine, došlo gledati Priču o oblaku i pojavilo se s mamom nakon dva tjedna opet kod nas, držeći u ruci crni komad vate, odnosno svoj oblak, s kojim je dva tjedna spavao, igrao se, išao u vrtić i čak se tuširao, a mama nam je objasnila da nakon što je vidio naš oblak poželio imati svoj – znaš da ima smisla. Nakon što kažeš djeci da mahnu oblaku kad ga vide na nebu, i zaista ih vidiš nakon predstave kako trče po parku i viču oblacima "Bok, oblaciiiii!", znaš da ima smisla. Kad ti, nakon što odigraš Pahulju koja se skoro otopi, dolazi dječak u garderobu i zabrinuto te moli da paziš i da se ne otopiš – znaš da ima smisla. Djeca žive u svijetu čarolije, u kojem je sve moguće. Djeca zapravo žive u kazalištu. U svijetu u kojem vlada takozvana okrutna i hladna realnost – kazalište je to koje čuva čaroliju za sve nas. U svijetu u kojem se riječi bacaju i troše kao papirnati ručnici u kućanstvu – kazalište čuva poeziju. U svijetu u kojem sve mora biti ozbiljno, posloženo po redu i razumljivo – kazalište čuva onaj dobar nered, čuva boje i preslaguje stvarnost kako ne bismo zaboravili maštati, sanjati, zaboravili vjerovati u čuda. I zato radimo kazalište. Zato smo tu već trideset godina. I nećemo stati ni dalje. Društvo možda misli da mu kazalište ne treba. Ali od brza života zaboravimo ponekad što znači biti čovjekom. I kazalište je tu upravo da nas podsjeti. I uvjeri da je čarolija ipak moguća. Da postoji ljepota. Da su čuda moguća. Mi vjerujemo u njih jer ih vidimo svakoga dana. U pogledu djeteta koje je kod nas došlo plačući od straha i nije htjelo ući, a izlazi plačući jer ne želi otići iz kazališta. U smijehu i onoj posebnoj kazališnoj tišini usred predstave. U zagrljajima koja nam daju djeca nakon predstave, a nikad se prije u životu nismo upoznali. A zapravo se znamo, upoznali smo se kroz kazalište. Uostalom, činjenica da slavimo 30. rođendan jest čudo. I hvala vam što ste nam ga omogućili, draga publiko i prijatelji, i dokazali da kazalište jest potrebno i ima smisla živjeti ga, usprkos svemu. Dobrodošli u našu slavljeničku sezonu, vjerujem da ćemo vam dokazati da čarolija i čuda zaista postoje. Vidimo se u kazalištu! 

 

Vaša 

 

Buga

<< povratak na blog

NA VRH