Djeca (ni)su naša budućnost!

Djeca (ni)su naša budućnost!

 

Djeca (ni)su naša budućnost!

25. rujna 2014.

budilica 1-1

Photo and caption by Debra Nigri

Sjećate li se Brune Orešara? Ne propalog direktora kamenoloma na Braču, nego juniorskoga teniskog prvaka koji je osvojio čak tri Orange Bowla u trima juniorskim kategorijama i od kojeg se očekivalo da jednog dana bude uspješan i u seniorskoj konkurenciji. Jedan od zaloga te nade bila je i njegova velika pobjeda nad Borisom Beckerom 1982., tada 16-godišnjakom. Samo tri godine nakon tog poraza, 1985., Boris Becker osvojio je svoj prvi Wimbledon, a Bruno je nestao. Bruno je kao dijete bio veliki tenisač, ali to nikada nije postao kao odrastao, a Boris Becker postao je jednim od najvećih svih vremena. Zašto i kako se to dogodilo?

Jednom mi je jedan teniski trener rekao kako svaki dobar trener uči djecu onom tenisu koji će se igrati u budućnosti, onda kad narastu. Bruno je igrao tenis vremena u kojem se igralo, a Becker je igrao tenis budućnosti koja ga je čekala. Pitate se kakve to veze ima s kazalištem?

O, da, itekako ima.

Često se u kazalištima za djecu čuje rečenica kako umjetnici "odgajaju djecu kako bi jednog dana bili publika". Mnoga se kazališta ponose tom i takvom misijom ne shvaćajući svu apsurdnost te tvrdnje. Mi, naime, za razliku od teniskih trenera, ne možemo ni naslutiti kako će se i u kojem smjeru razvijati kazalište i kako će ono izgledati u budućnosti pa da bi mlade gledatelje odgajali da "jednog dana budu publika". Kad bismo to i mogli i kad bismo uistinu znali kako će kazalište izgledati za deset godina, ne bismo li onda trebali djecu pripremiti za to vrijeme predstavama kakve će se igrati u budućnosti?! No, budući da to ne možemo znati, najbolje što možemo učiniti jest da djeci ponudimo autentično kazalište današnjice koje će se baviti njima samima i njihovim životima, kazalište koje će ih povesti na put umjetnosti i života u njoj.

Kazalište za djecu ne priprema djecu da bi bila publika jednog dana. Djeca već jesu publika i već jesu osobe, ljudi koji zaslužuju svoje kazalište i imaju pravo na njega. Obveza je nas starijih da im osiguramo sudjelovanje u kulturnom životu i umjetnostima.

Djeca nisu naša budućnost nego naša sadašnjost i upravo sudjelovanjem u umjetnostima, pa tako i u kazališnoj, omogućavamo im ostvarenje njihovih prava zajamčenih u

KONVENCIJI O PRAVIMA DJETETA.

Konvencija je opsežan instrument različitih prava (Prava preživljavanja, Razvojna prava, Zaštitna prava, Prava sudjelovanja) kojim se, među ostalim, pokazuje da hijerarhija dječjih prava ne postoji. Dakle, sva su ta prava potrebna da bi se dijete razvilo u psihofizički cjelovitu osobu.

Nama su, naravno, najzanimljivija Razvojna prava, koja:

"Uključuju one članke Konvencije koji osiguravaju djetetu najbolji mogući razvoj. To su primjerice: pravo na obrazovanje, pravo na igru, pravo na slobodno vrijeme, pravo na kulturne aktivnosti, pravo na informiranje, pravo na slobodu misli i izražavanja."

Konvencija o pravima djeteta nije običan katalog prava djeteta, nego popis obveza koje države moraju ispunjavati spram djeteta.

čl. 4.
Države stranke poduzet će sve odgovarajuće zakonodavne, upravne i druge mjere za primjenu prava priznatih u ovoj Konvenciji. Glede gospodarskih, društvenih i kulturnih prava, države stranke poduzet će takve mjere u što širem opsegu svojih raspoloživih sredstava i, u slučaju potrebe, u okviru međunarodne suradnje.

Nas prije svega zanimaju kultura i umjetnost za djecu i nalazimo ih u članku 31. koji kaže:

čl. 31.
1. Države stranke priznaju djetetu pravo na odmor i slobodno vrijeme, na igru i razonodu primjerenu njegovoj dobi, kao i na slobodno sudjelovanje u kulturnom životu i umjetnostima.

  1. Države stranke poštivat će i promicati pravo djeteta na puno sudjelovanje u kulturnom i umjetničkom životu te će poticati ostvarenje primjerenih i jednakih uvjeta za provođenje kulturnih, umjetničkih, rekreativnih i slobodnih djelatnosti.

Republika Hrvatska, kao zemlja koja je potpisala i ratificirala Konvenciju o pravima djeteta, preuzela je sve obveze koje proizlaze iz Konvencije. Jedna od njih je i upoznavanje djece i odraslih s načelima i odredbama Konvencije o pravima djeteta koja moraju poznavati i uzimati u obzir svi građani države, i odrasli i djeca. Međutim, bezuvjetno ih moraju znati i poštivati oni koji žive i rade s djecom, koji su u svakodnevnom kontaktu s njima i koji u značajnoj mjeri utječu na stvaranje okruženja u kojemu dijete odrasta i razvija se kao ličnost. A to su roditelji, odgojitelji i učitelji.

(Cijelu Konvenciju možete naći ovdje.)

Eto. Konvencija traži, zahtijeva od svake države potpisnice da djeci osigura participaciju u kulturnom i umjetničkom životu, neovisno od sustava obrazovanja. Naši kazalištarci jamče tu participaciju tek u budućnosti, jednom kada ta djeca budu odrasli.

Na sreću, sve je više disharmoničnih tonova i sve više zahtjeva za drugim i drugačijim kazalištem za djecu i mlade. Proces modernizacije kazališta za djecu u Hrvatskoj na djelu je i na nama je da ga podržimo i na taj način djeci vratimo dostojanstvo i integritet osoba s kojima vodimo dijalog, a ne pripremamo ih da budu publika u budućnosti.

<< povratak na blog

NA VRH