Srđan Sandić
Srđan Sandić
Rođen je 07.10.1985. u Osijeku, RH.
Završio Fakultet političkih znanosti, studij novinarstva,
Mirovne studije (Zagreb /London) i UN akademiju u Zagrebu.
Već dugi niz godina surađuje s portalim booksa.hr,
kulturpunkt.hr, queer.hr, časopis Zarez, TEMA, B 92, Hrvatskim
radijem Treći program, Novostima, te kao freelancer PR i
copywriter. Kao dramaturg i dramatičar radi za HR 3 i
kazališta.
U jesen 2012. objavio knjigu drama i (dramskih) fragmenata
S(i)nu bez s(i)nova za izdavačku kuću Sandorf koja je doživjela
vrlo dobar kritički odgovor.
Autor je koncepta "Književna večer sa Srđanom Sandićem" u
kultnom cafeu Velvet gdje ugošćuje pisce i izvođače. Knjiga drama i
(dramskih) fragmenata S(i)nu bez s(i)nova doživjela je
nekoliko predstavljanja od ZKM-a, &TD-a, Splita, Rijeke,
Osijeka , 53. Internacionalnog teatarskog festivala MESS u
Sarajevu. Knjiga razgovora vođena na spomentuim večerima, s
hrvatskim autoricama (Mani Gotovac, Dubravka Crnojević Carić,
Sibila Petlevski, Ljiljana Filipović, Vitomira Lončar, Irena Matijašević,
Ivana Simić Bodrožić) će uskoro biti objavljena. Zajedničko tim
razgovorima je upravo interes za žensko pismo - pitanje- temu.
Knjiga S(i)nu bez s(i)nova je sukus višegodišnjeg
spisateljskog i dramatičarskog rada u brojnim formama i medijima.
Obilježena je rodnom nedorečenošću / ugašenošću.
Trenutno studira pri Centru za ženske studije u Zagrebu.
Iz recenzija:
"U ovim dramskim fragmentima, obuhvaćajući vješto niz neimenovanih
formi i diskursa, Srđan Sandić govori o samoći, ljubavi i vječitom
preispitivanju svijesti i savjesti - hoćemo li biti voljeni, hoćemo
li biti sami, zaslužujemo li one koje želimo, zaslužuju li oni nas
i što je, u stvari, to što želimo, što stalno mijenja oblik, što se
pred očima i pod dodirom raspršuje, a želja ipak nikad ne slabi...
Pa i o djetinjstvu i iz djetinjstva, o onome što vučemo sa sobom, o
onima koji se nađu na putu i zauvijek ostaje tajna je li to bio
slučaj ili izbor. Pitanja su teška, a odgovori iskreni."
Tena Štivičić
"Vrlo oštećen subjekt pisma, ali žrtve koja je osvijestila svoj
status i sad se, pred nama, bori s njim. Cijela knjiga borbe protiv
žrtvovanja samog sebe. U ime. Dozivanje sebe, prolaženje kroz
diskurse drugih, diskurse psihoanalize, politike, prava. koji kao
nemani stalno stoje na pozornici. Riječi koje ne upućujemo ljudima,
bićima, nego idejama o ljudima, o bićima, receptima i formulama.
Sandić se bori protiv svega, jer je zapravo na strani svih.
Biofilan i moćan."
Irena Matijašević
"Sandićevi dramski polilozi uvijek postavljaju isto pitanje: kako
diskurzivno polje ograničava i proizvodi identitet? Njegovo dramsko
pismo poznaje samo fragmente: krhotine zbilje nastale na prostorima
trenja; na mjestima interakcije identiteta i fizičkog svijeta,
tijela i prostora, na čvorištima nasljeđene, ali i društvenim
pamćenjem u tijelo ugrađene unutartjelesne, (t)umorne prostornosti
koja postaje ishodištem za izvedbeno istraživanje roda i
spola."
Sibila Petlevski (iz pogovora)
Ono što se na prvi pogled ističe je grafika Sandićeva stila:
piščev alterego ispisane riječi primjerice križa, jasno dajući do
znanja da ih ne želi, ali ih ne briše, jer od čitatelja ne želi
sakriti ništa, što rezultira dojmom krajnje razotkrivenosti i
iskrenosti. Upravo ta nesputanost emocije velika je kvaliteta
Sandićeva pisanja, ona je najjača udica za koju se čitatelj može
zakačiti. Hoće li kroz tekst plivati lako ili teško, bit će stvar
samo u osobnoj (ne)naklonosti slobodnoj formi. Jer ovo je zapravo
književnost koja se osjeća lako, koja odnose, radnje i osjećanja
opisuje trzavim rečenicama i izvadcima iz života, ali baš onima
koji su itekako dovoljni da prenesu atmosferu, ostave dojam. A
dojam je, u konačnici, duboka usamljenost, koja u ovom slučaju neće
imati negativan predznak ̶ jer je ljepota iskazanih
emocija toliko jaka da se u njoj zaista uživa. (Korana
Serdarević -booksa.hr)
Drugim riječima, Srđan Sandić si dopušta da uči, dopušta da
postoji, a autor koji to dopušta sebi, automatski dozvoljava to i
svom čitatelju. Autor ove zbirke je stoga antipod pisaca kao što su
J.M. Coetze ili Ryunosuke Akutagawa - lakonski i precizni korisnici
jezika čija je svaka riječ zašiljena poput britve.
Konačno, Sandićev jezik ima i terapeutsko djelovanje. Hrvatska
javnost je istraumatizirana posljedicama jezičnog čišćenja
započetog devedesetih. Ljudima je, od tada, upotreba vlastitog
jezika postala teret jer umjetno udaljavanje hrvatskog od srpskog
rezultira mnoštvom jezičnih izuma koje izvorni govornici nisu u
stanju usvojiti. S obzirom na to, zaključuje Snježana Kordić u svom
epohalnom djelu Jezik i nacionalizam, kod govornika
se javlja osjećaj krivice zato što neprestano koriste navodno
nečistu verziju hrvatskog. Ovo pak uzrokuje neopuštenost prema
jeziku. Čovjek u Hrvatskoj više ne smije biti nepažljiv, privatan,
inovativan ili jednostavno - ne smije jezično postojati ako mu za
to ne izda dozvolu nadležni upravni organ. U hrvatskih autora se
ova bojazan zrcali u izbjegavanju jezične maštovitosti, s tim da
jedino dozvoljeno odstupanje od norme predstavlja korištenje
anglizama ili internacionalizama latinskog porijekla koji
podcrtavaju pripadnost Hrvatske zapadnom civilizacijskom krugu.
Opet suprotno društvenoj struji, Srđan Sandić se bez ustručavanja
obrušava na propisani jezični standard ubacujući dijalektalizme,
takozvane srbizme i strane riječi kao i svoje vlastite neologizme
što u konačnici ima blagotvoran učinak na čitatelja stasalog u
atmosferi jezičnog ustručavanja.
(Aleksandar Hut Kono, Zarez)
sandic.srdjan@gmail.com
NA VRH