Sinu-bez-snova

Sinu-bez-snova

 
  • Srđan Sandić
    Sinu bez snova

    16+
    Sinu-bez-snova

    Umjetnička organizacija TEATRUM u suradnji s kazalištem Mala scena

    prema tekstu Srđana Sandića Sinu bez sinova ili Snu bez sna
    autor teksta: Srđan Sandić

    režija i scenografija: Paolo Tišljarić
    dramaturgija: Valentina Galijatović
    kostimi: Ana Trišler
    sound design: Adam Luka Turjak
    svijetlo: Vesna Kolarec/Elvis Butković
    produkcija: Nina Križan/TEATRUM
    foto: Tena Pavletić
    dizajn: Lana Cavar

    izvode: Anja Matković, Andrej Dojkić, Jure Radnić i Iva Mihelić

    U predstavi se koriste pjesme: Bolesna ruža Williama Blakea, Udarila sam glavom u zidAnne Swir, Živim u sjeni, osvjetljen iznutraUspavanka luka Miguela Hernandeza u prijevodu Tomice Bajsića i skladba Three wishes The Pierces

    hvala: Nataši Rajković, Bobi Jelčiću, Silvji Stipanov, Borisu Banoviću, Siniši Cerovskom, Kulturi promjene i Akademiji dramske umjetnosti

     

    Predstava Sinu bez snova tematizira identitet i sjećanje kao takvo; sjećanje koje može biti istinito, ali može biti i izmišljeno, odnosno zamišljeno. Sin nije bez snova nego su upravo, paradoksalno, njegovi snovi o prošlosti i budućnosti, snovi o nečemu što se nije dogodilo, a moglo se dogoditi, središnji dio predstave. Sin sve promatra kroz naglašeno svoj, subjektivni kadar.  Čak su i druga lica, poput njegovih roditelja, samo zrcalo njegove adolescentske krize. Stoga se čini da su sva lica zapravo jedno lice, što ocrtava i krizu identiteta kroz koju prolazi SIN; adolescent koji je ponekad dijete, ponekad starac, a ponekad nešto DRUGO. Sve je jednako važno; sve je jednako tragično i duhovito. Problemi Sina istovremeno su problemi sadašnjice, no nijedan problem  nije jedini problem, već su svi jednako (ne)važni. Spontanosti prelaženja iz jednog osjećaja u drugi, iz jednog sjećanja u drugo, iz jedne laži u drugu, iz jednog sna u drugi; odgovara i stilska pluralnost ove predstave. Nema samo jedne istine. "O ljubavi se tu ne govori", radi se o čekanju, čekanju do iznemoglosti, do raka, do pretilosti, do simbola kraja, valjda.

    Predstava je nastala prema dramskom tekstu Srđana Sandića "Sinu bez sinova ili Snu bez snova" o kojem Sibila Petlevski piše: "Sandićevi dramski polilozi uvijek postavljaju isto pitanje: kako diskurzivno polje ograničava i proizvodi identitet? Njegovo dramsko pismo poznaje samo fragmente: krhotine zbilje nastale na prostorima trenja; na mjestima interakcije identiteta i fizičkog svijeta, tijela i prostora, na čvorištima nasljeđene, ali i društvenim pamćenjem u tijelo ugrađene unutartjelesne, (t)umorne prostornosti koja postaje ishodištem za izvedbeno istraživanje roda i spola."

     

 
NA VRH