Letice i ljublist

Letice i ljublist

 
  • Peter Shaffer
    Leticija i ljublist

    16+
    Letice i ljublist

    Prijevod: Vlado Habunek

    Redatelj i likovno oblikovanje: Ivica Šimić

    Suradnica za jezik: Đurđa Škavić

    Scenografkinja: Dinka Jeričević

    Kostimografkinja: Mirjana Zagorec

    Izbor glazbe: Davor Kelić

    Oblikovanje svjetla: Željka Fabijanić Šaravanja

    Fotograf: Saša Novković

    Producentica: Vitomira Lončar

    Pomoćnica producentice: Tatjana Lisac

    Pomoćnica scenografkinje i rekvizita: Ines Nezirović

    Pomoćnica kostimografkinje: Gabrijela Ivanović

     

    Igraju:

    Leticija Douffet: Vitomira Lončar

    Lotte Shoen: Jasna Bilušić

    Gospođica Framer: Buga Marija Šimić

    Bardolph: Marko Hergešić / Ivica Šimić

    i članovi kazališta "Teatar M&M"

     

    Uz predstavu, Mala scena je u svojoj Biblioteci objavila i dramu koju možete nabaviti po cijeni od 25,00 kuna!

    Samo 30 izvedaba od 15.10. do 29.11.2015.
    Sve izvedbe počinju u 19.30 sati.

    Prvi dio (1. i 2. čin) traje 1 sat i 30 minuta, stanka je 20 minuta, a drugi dio (3. čin) traje 40 minuta.

    Nakon predstave gledatelji dobivaju čašu besplatnog pjenušca, Vivat fina vina.

    Četvrtkom u cijenu ulaznice uključeno čuvanje djece u Educareni, Centar Kaptol.

    Cijena ulaznice: 80,00 kuna
    Skupni posjet: 70,00 kuna (20 ljudi i više)
    Popust za studente i umirovljenike: 60,00 kuna

    Samo petkom uz Diners club karticu cijena ulaznice je 50,00 kuna!

     

    Ivica Šimić o predstavi i obljetnici Vitomire Lončar:

    Prošlost je bila isto tako gadna kao i sadašnjost

    Bilo je ljeto 1990. godine. Nakon turneje s Kraljevnom na zrnu graška u Kanadi i na festivalu u Des Moines, Iowa, Vitomira i ja proveli smo nekoliko dana u New Yorku. Istovremeno, Lettice & Lovage Petera Shaffera (kojeg smo poznavali po Crnoj komediji, Equusu i Amadeusu) s Maggie Smith i Margaret Tyzack u glavnim ulogama igrao je svoju zadnju sezonu na Broadwayu. Nakon praizvedbe 1987. i dviju sezona na West Endu, gdje je igrana gotovo 700 puta, predstava je prešla na Broadway i iz noći u noć svojom čarolijom "podizala klonule duše, podučavala umorne duhove i prosvjetljivala mutne, prozaične oči" njujorške publike.

    Imali smo sreće svjedočiti jednom od najvećih događaja u kazališnom mainstreamu osamdesetih godina prošlog stoljeća, predstavi koja je bila sve ono što smo htjeli raditi u Maloj sceni: duhovito, inteligentno kazalište, kazalište riječi, kazalište velikih glumačkih osobnosti. Nakon predstave, uzbuđeni kao rijetko kada, otišli smo u glumački pub na 43. ili 44. ulici, svjesni da smo vidjeli predstavu koja će odrediti daljnji život Male scene i nas kao umjetnika i odlučili smo pokušati nemoguće. Donijeli smo tekst u Zagreb i pokazali ga Vladi Habuneku.

    Usred noći zazvonio je telefon i profesor je uzbuđenim glasom rekao: "Ja to moram režirati." I uistinu, preveo je tekst i postavio komad 1992. pod naslovom Lettice i Ljublist u Maloj sceni. Bio je to veliki uspjeh predstave, ali i Neve Rošić i Nade Subotić. S predstavom smo 2. svibnja 1992. gostovali u okupiranom Dubrovniku kao prvo kazalište koje je "probilo blokadu". Bilo je dirljivo gledati Dubrovčanke i Dubrovčane kako u svečanim odijelima i toaletama, u popodnevnim satima hitaju Stradunom u kazalište, ali i kako po završetku predstave, još plješćući na izlazu, jure kući da stignu u kakvu-takvu sigurnost doma prije policijskoga sata. Kako su samo sablasno zvučali pucnjevi sa Srđa za vrijeme predstave dok je Nada Subotić kao Lotte Schoen izgovarala tekst: "... Kad zamišljam Dresden kako gori, vidim samo čarobne, barokne forme – kupole, zabate nad portalima, pozlaćene kerubine kako nestaju u plamenu. Ne ljude. Samo prekrasne forme kako nestaju zauvijek... Kad bih mogla spasiti ili veliki barokni grad ili njegove stanovnike, uvijek bih izabrala grad. Ljudi ponovno dolaze, gradovi nikad." I makar koliko neljudski zvučala ova rečenica, upravo je GRAD Dubrovnik, odnosno barbarski napad na njegove zidine i "zabate na portalima" odigrao presudnu ulogu u našemu Domovinskom ratu i spasio ne samo ljude u njemu, nego preokrenuo europsko javno mnijenje u korist Hrvatske. Europa je tako spašavala svoje kulturno nasljeđe, ali ne ljude.

    Onda, prije dvadeset godina, iščitavali smo komad iz ratnog diskursa, uništavanja povijesnih spomenika i kulture naše države. Postavljali smo predstavu da bismo u vremenu ružnoće ljudima dali ljepotu, ali i zbog kazališnih razloga, afirmacije kazališta i života u kojem nam je kazalište bilo sve. I za profesora Habuneka bio je to bijeg i jedini spas od "grozne, užasne sadašnjosti". I kao što je 1940-ih godina, u jeku Svjetskoga rata, u Družini mladih bježao od stvarnosti režirajući Dvostruku nevjeru Marivauxa u Glazbenom zavodu, tako se i u jeku našega rata sklonio u Malu scenu, u kazališno razmatranje o odnosu prema povijesti, ali i o devastaciji arhitekture i ljepote općenito.  

    Danas, dvadeset i tri godine od te predstave, Leticiju i Ljublist iščitavamo u posve novom i drugačijem kontekstu. U vremenu u kojem nestaje Europa koju smo poznavali, koju smo žudjeli i koju smo 1992. sanjali, Europa koja danas, nakon 1940. ponovno umire pod pritiskom "seobe naroda s Istoka", kako bolno i drugačije zvuče rečenice:

    Leticija: Ja ne mogu pročitati što piše na zidovima tu oko nas. Sve je na arapskom.

    Lotte: Cijeli ovaj grad je krcat fanaticima sa svih strana zemaljske kugle koji na našem tlu vode srednjovjekovne križarske ratove. Možda je došlo vrijeme da i mi postanemo malo fanatičniji što se njih tiče? U prošlosti ljudi to ne bi podnosili. Bili su kuražniji. Danas više nitko nema kičme.

    Kako se snaći u tome novom svijetu u kojem nam je živjeti? Kako preživjeti ponovni gubitak "zajedničkog oka" koji je Europu držao na okupu sada kad smo ga, kao i 1940. izgubili? Kako dalje živjeti kad je naša sadašnjost tako "grozna i užasna"?

    Ni Zagreb kojeg smo poznavali, kao ni London o kojem je u ovoj gorkoj komediji riječ, Zagreb krem štukatura na Jelačić placu i onih "službenih", žutih na Trgu maršala Tita, grad Vlaške, Skalinske, grad Krleže, Matoša i Ujevića, Milčeca i Britvića više ne postoji. Prekrili su ga šatori iz kojih se dimi od pečenih kobasica i zaudara na pivo. Nema gradskih predgrađa s rascvjetalim trešnjama – male obiteljske kućice zamijenila je podivljala stambena gradnja ili agresivni "šoping centri". Nema više ni nedjeljne učeničke pretplate u HNK-u, ni studentske galerije s koje se čulo glasno "buuuu", nema promenade na Zrinjevcu, niti nedjeljne utakmice Dinama i Hajduka koja se ne propušta, nema one kulture koja je činila biće Zagreba.  

     

    Leticija: (...) Odvratno je ovdje. Svugdje. Odvratno i gadno.

    Lotte: Onda poduzmite nešto protiv toga. Borite se. Navalite. Pokažite da imate kičmu, za ime Božje!

    "Poduzmite nešto, borite se, navalite, pokažite da imate kičmu!" – poklič s pozornice koji neće promijeniti ništa (ta kazalište nikada ništa nije promijenilo), ali će možda izazvati nekoga u publici da barem pokuša ostatak života provesti uspravne, nesavinute „kičme“ i uspravnih koljena. Možda će se netko odvažiti prekinuti ovu sveopću šutnju i glasno, s balkona, povikati BUUUUUUU.

     

    Moja je dužnost da ljude prosvijetlim, podučim i podignem! Vitomira Lončar – 40 godina života "s kičmom"

    "Borite se, navalite, pokažite da imate kičmu!" odjekuje već 40 godina kroz život Vitomire Lončar u hrvatskome kazališnom prostoru i u njezinu javnom djelovanju. Glumica, osnivačica i direktorica Male scene, doktorica znanosti, producentica, docentica, predavačica, kolumnistica i blogerica... što god je radila, radila je uspravno, dostojanstveno i posvećeno.

    Pokazivala je "kičmu" od ranih dana u ZKM-u, gdje je započela svoju prvu, glumačku karijeru, igrajući Smiljku u Mačku Đingiskanu Vesne Parun i Zvjezdane Ladika te Maju u Nevidljivom Leonardu, preko profesionalnih uloga u ZKM-u za koje je nagrađivana (Žuti u Osvajanju kazališta D. J. Bužimskog), velike popularnosti s filmom Štefica Cvek u raljama života Rajka Grlića i još veće s Malavizijom u ratnim danima, svojim umjetničkim radom u Maloj sceni u kojoj je kao kazališna glumica, a poslije i kao producentica, ostvarila punu afirmaciju (Nagrade HDDU-a za uloge Lisice u Varljivim pričama i ulogu u Život x 3 Yasmine Reza).

    U svojoj drugoj, producentskoj karijeri dosegla je sam vrh i profilirala se u vodećega kazališnog producenta u Hrvatskoj te osvajala brojne nagrade za predstave Male scene, ali i projekte za ADU i MUZA te međunarodne projekte za ITI i ASSITEJ International.

    Ostala je uspravna i u svojoj bolesti koja ju je prisilila da napusti glumu i započne treću karijeru doktorskom dizertacijom "Kazališna tranzicija u Hrvatskoj – kulturni, zakonodavni i organizacijski aspekti", koja ju je odvela u područje znanosti. Sudjeluje na međunarodnim konferencijama, objavljuje znanstvene radove u Hrvatskoj i u inozemstvu... I na ovom području Vitomira pokazuje kičmu, zanosno se boreći za izvrsnost, ali i za javno djelovanje. Svojim blogom Slamka spasa i javnim istupima, boreći se za "pravicu" i istinu, "navaljujući" na establišment, izazvala je moćnike koji odlučuju o sudbini kulture Zagreba i Hrvatske. Da, koštalo je to i nju i Malu scenu izolacije, gubitka financijske potpore pa onda i mnogih ljudi koji su izabrali druge puteve, ali je Vitomira uspravno i stoički podnijela nepravde, udarce, ponižavanje, vrijeđanje, ignoriranje i šikaniranje.

    Kroz svih četrdeset godina Vitomira je zadržala svoje dostojanstvo i pokazala kako "ima kičmu" koju neće saviti ni pred kojom silom koja bi htjela pravicu i istinu, duboko usađenu u njezine zagorske gene, zatrti ili makar sakriti pod tepih. Usklik Leticije Douffet "Moja je dužnost da ljude prosvijetlim, podučim i podignem" postao je životni moto Vitomire Lončar, ali i kazališta Mala scena:

    "Leticija: Moja je dužnost da ljude prosvijetlim, podučim i podignem. To je bio moto moje majke. Ona je to zvala tri ‘P’. Moja majka je bila veliki učitelj.

    Lotte: Je li? U kojoj instituciji?

    Leticija: U najstarijoj i najboljoj, u teatru."

    Više nego dovoljno razloga da upravo ovom dramom i naslovnom ulogom Vitomira Lončar obilježi četrdeset godina umjetničkog rada.

     

    SPONZOR PREDSTAVE

    Kozmo

     

 
NA VRH