originalno objavljeno na blog.vecernji.hr
"Slamku spasa" piše Vitomira Lončar

Slamka spasa - Treći dio, Biblioteka Mala scena

Za otprilike mjesec dana obilježit će se puna 21 godina od jedne od najvažnijih inicijativa civilnog društva u kulturi u Hrvatskoj, «Akcije 1000 potpisa».

Na čelu s Vjeranom Zuppom te skupinom kulturnjaka i ostalih intelektualaca, unatoč svojevrsnoj medijskoj blokadi, uspjelo se postići mnoge zacrtane ciljeve «Akcije», a jedan od njih bio je i odvajanje kulture iz ministarstva koje se zvalo Ministarstvo prosvjete i kulture.

Od listopada te prijelomne 1994. godine Hrvatska je dobila svoje samostalno Ministarstvo kulture.

I tako je ostalo do danas.

Premda neki izvori govore da je 1994. godine već i u samom ministarstvu postojala inicijativa da se ta dva područja razdvoje, bez sumnje se može utvrditi da je upravo «Akcija 1000 potpisa» bila presudna u ovoj važnoj promjeni.

Na razini Grada Zagreba te 1994. godine imali smo Gradski sekretarijat za obrazovanje, kulturu i znanost koji je uskoro postao Gradski ured za obrazovanje, kulturu i znanost.

Kao što se vidi, sporta u kombinaciji s kulturom nije bilo ni na gradskoj, a ni na državnoj razini čak ni u razdoblju koje je uslijedilo netom po osamostaljenju Hrvatske.

Prvi put sport se stavlja u kombinaciju s kulturom tek 2005. godine.

Kultura u Zagrebu gubi samostalnost i postaje dijelom megaureda u kojem su i sport i obrazovanje, a u kojem je zastupljena s najmanjim brojem zaposlenika.

Na državnoj razini spojili su se znanost, obrazovanje i sport, ali je kultura ostala samostalna.

Ne, u 21. stoljeću nikome osim Milanu Bandiću nije palo na pamet spajati kulturu sa sportom iz jednostavna razloga što ta dva resora u suvremenom svijetu ne mogu ići zajedno.

Velika je većina zagrebačkih kulturnjaka 2005. godine bila protiv spajanja Ureda za kulturu sa sportom i obrazovanjem.

Ali nismo imali šanse.

Milan Bandić u tom je razdoblju bio prejak, a kulturnjaci, iscrpljeni akcijom «Bijeli kvadrat hrvatske kulture», koja je neprekidno trajala od 2001. do 2004. godine, nisu imali dinamičke moći za zajedničke aktivnosti.

Već 2011. godine, tijekom inicijative «Za kulturu» koju je pokrenula neovisna scena Zagreba zbog maćehinskog odnosa prema svemu što nije javna kultura i zbog netransparentnog upravljanja kulturom u cjelini, tražilo se izdvajanje kulture. Zahvaljujući Inicijativi, objavljeni su podatci o poslovanju javnih ustanova u kulturi Grada Zagreba.

Samo za 2009. godinu.

I to je bilo sve.

Sljedeće, 2012. godine, Akcija 155+ svojom peticijom (koju je potpisalo dvjestotinjak kulturnjaka Grada Zagreba) tražila je pred Gradskom skupštinom isto - izdvajanje kulture iz Ureda za obrazovanje, kulturu i sport.

Ponovno neuspješno.

Krajem 2013. godine otvara se isto pitanje.

Ovog puta ne s neovisne scene i iz organizacija civilnog društva, nego od članova tek oformljenog Savjeta za kulturu Grada Zagreb u kojem je predsjednik Skupštine okupio stručnjake iz različitih područja.

Organizirana je i tribina na kojoj su prezentirani argumenti zašto je simbioza kulture, obrazovanja i sporta loša za kulturu, a na kojoj se predstavnici Ureda uopće nisu pojavili.

Sasvim je jasno da kulturnjaci već više od dva desetljeća i na državnoj i na lokalnoj razini teže k samostalnim uredima za kulturu.

Pokrenulo se potpisivanje peticije za izdvajanje kulture, a i da bi se vidjelo što šira kulturna zajednica misli o odnosu prema kulturi u Zagrebu danas.

Peticija je izazvala dvostruke reakcije: jedan (velik) dio kulturnjaka, a i građana Grada Zagreba, potpisao je peticiju.

Drugi dio odbio je staviti svoj potpis.

Zašto?

Neki se boje (?) da će Veliki Dečki (koji više baš i nisu nešto veliki...) vidjeti njihovo ime pa će im (valjda) nešto napraviti, a drugi pak smatraju da će odvajanje kulture i osnivanje posebnog Ureda postati novo mjesto za - uhljebljenje podobnih.

O ovima koji žive u strahu, pisala sam u mnogo navrata, a danas ću samo podsjetiti na poznatu priču o žabi koja je živjela u bunaru i nije vjerovala da postoji svijet izvan njega.

Želimo li uistinu ostati «žabe», dat ćemo podršku postojećem neučinkovitom i petrificiranom sustavu koji ne potiče izvrsnost, nego podobnost. Ili ćemo ipak napraviti iskorak i pokušati vidjeti ima li nešto izvan našega «žabljebunarskog» pogleda?

Zanima me, kome je uistinu dobro u ovom bunaru, osim nekolicini birokrata?

Je li sustav kakav imamo, način planiranja, odlučivanja, financiranja ili evaluacije koristan i učinkovit?

Ako netko može odgovoriti sa DA - skidam kapu!

Peticija koju je već potpisalo petstotinjak zagrebačkih kulturnjaka iz različitih područja, mogući je početak promjene.

U sadašnjem modelu upravljanja zagrebačkom kulturom:

• nema misije
• nema vizije
• nema strategija
• nema kompetencija
• nema plana
• nema programa
• nema objavljenih podataka o izvršenim programima
• nema točnih podataka o subjektima koji obavljaju djelatnost u pojedinim područjima
• nema evaluacije
• nema kriterija
• rezultati natječaja ne znaju se ni do sredine ožujka za tekuću godinu.

Sustav - ne valja.

Da se nešto mora pokušati promijeniti, svima bi trebalo biti jasno.

Da u postojećem sustavu promjene nisu moguće, također.

I?

Što nam preostaje?

Poduprijeti promjene?

Ili ostati skupina žaba u bunaru?

Do daljnjega.

Sindikat zaposlenih u kulturi pozvao je svoje članove da potpišu peticiju, a «iznutra» je došla direktiva da se - ne potpisuje.

Mnoge udruge pozvale su svoje članove da potpišu peticiju kao izraz podrške promjenama od strane struke.

Neke i nisu.

Peticija je pred vama.

Potpišite je.

Ili nemojte.
Odgovornost za (ne)učinkovitost na svakome je od nas.

Uspije li se odvojiti kultura, a sljedeće godine ponovno ne budemo imali rezultate natječaja do travnja, znat ćemo da smo izigrani.

I tražit ćemo odgovornost.

I mijenjati odgovorne.

Ne odvoji li se kultura, znat ćemo da ostajemo u žabljem bunaru već za koji dan, na sljedećem zasjedanju Skupštine.

Ukratko, ovako više ne može i ne smije dalje.

Je li administracija izabrana da služi građanima ili građani administraciji?

Jesu li kulturnjaci tu zbog administracije ili je administracija postavljena da služi kulturnjacima?

Zar uistinu trebamo postavljati ovakva pitanja?

Nestvarno...

I da, u tekstu dokumenta koji sebe naziva Strategijom kulturnog razvitka Grada Zagreba, koja će se bez javne rasprave naći na sljedećoj sjednici Skupštine, nema ni riječi o suradnji obrazovanja i sporta s kulturom.

Premda su dijelovi istoga ureda.

Toliko o potrebi ostajanja u zajedničkom Uredu.

A da nas i u Ministarstvu kulture doživljavaju kao bunarske žabe, pokazuje i novo «Savjetovanje sa zainteresiranom javnošću» postavljeno prošloga tjedna. Pita nas zakonodavac za mišljenje o Nacrtu pravilnika o prestanku važenja Pravilnika o organiziranju, financiranju i donošenju Programa festivala splitsko ljeto.

Nacrt ima dva članka, a priloga javnoj raspravi još nema ni jednoga.

A što uopće reći o ovoj temi...

Splitsko ljeto očito prestaje biti nacionalnim festivalom jer su Splićani odbili ostati žabe u bunaru Zlatar Violić.

Ukida se stari Pravilnik, a prijedlog novoga - nije na javnoj raspravi.

Od žaba u bunaru gore su samo žabe koje glume da nisu u bunaru.

To su ove runjaninovske.

Idem im pisati svoj doprinos javnoj raspravi.

Ne znam samo na kojem jeziku.

Ne poznajem novožablji, a bome ni starožablji. A oni se služe samo tim dvama jezicima.

Valjda zbog proljeća, sve se nadam da će i jedan i drugi žablji jezik izići iz uporabe.

P. S. U Biblioteci Mala scena objavljena je i treća knjiga Slamke spasa koja prikazuje razdoblje od 1. rujna 2013. do 23. studnoga 2014. godine.

Nastavlja se...