originalno objavljeno na blog.vecernji.hr

"Slamku spasa" piše Vitomira Lončar

Čitam nekidan u Glasu Slavonije članak pod nazivom "Država se mora jednako odnositi prema svima, Intendanti: Izjednačiti status osječkog, riječkog i splitskog HNK sa zagrebačkim".
Nisam trebala dalje ni čitati jer sam naslov govori za sebe - naši nam intendanti regionalnih HNK-ova ponovno nešto traže… Nisu, jadni, već dugo ništa tražili, pa eto, da ih ne zaboravimo! Kad ih već ne pamtimo po spektakularnim produkcijama, barem da ih pamtimo po nebuloznim izjavama koje daju medijima.
Krenimo redom: Zašto bi se država MORALA jednako odnositi prema svima kada je u pitanju kultura/umjetnost?
Koji su to KRITERIJI prema kojem bi taj jednak odnos trebao stati u kategoriju - MORATI?
Jako su nam nezadovoljni intendanti jer kažu, za zagrebački HNK država izdvaja oko 5 milijuna EURA, njima, siročićima, daje po bijednih 317 tisuća. Isto tako, EURA. Valjda svi tamo u Osijeku, Splitu i Rijeci ubiru od poreznih obveznika eure pa onda i svoje subvencije, logično, prikazuju u njima.
A najglasniji u ovim zahtjevima nam je - Osijek. Ima, kako piše u tekstu, gradonačelnik Bubalo čvrstu podršku zastupnika u svojoj skupštini, a među onima koji daju podršku da se u zahtjevima ide do kraja po načelu "sad ili nikad" jest i budući ministar u Milanovićevoj Vladi (sada dogradonačelnik Osijeka) Ivan Vrdoljak. Istina, bit će čovjek ministar poljoprivrede, ali kakve to veze ima? Pa važno je imati čovjeka u kabinetu! Osim toga, ne zove li se poljoprivreda agriKULTURA?
U njoj je sadržana i riječ KULTURA! Eto, ima čovjek kompetencije. I to kakve!
To je i dodatni argument gradonačelniku Bubalu da se krene na barikade!
"Šlag na tortu" cijeloj ovoj nevjerojatnoj priči dodaje intendant HNK-a u Osijeku Božidar Šnajder koji kaže da se u inicijativu treba uključiti i - varaždinsko kazalište.
Sad već vidim da je ludilo uzelo opasnog maha.
Pak sjedam u vremeplov.
I letim u 1995. godinu kada se ozbiljno počelo raspravljati o promjeni tadašnjega Zakona o kazalištima.
Čovjek koji imalo razmišlja o potpuno suludom organizacijskom ustroju hrvatskih javnih kazališta očekuje da će na stol Ministarstva kulture doći neki suvisli prijedlozi o tome kako bi se sustav promijenio - nabolje.
Jer je (već onda) bio neodrživ.
Međutim, i tadašnji su nam intendanti bili eksperti u svom području pa vam na ovome mjestu prenosim u kojem su se smjeru stvari odvijale.
Početkom kolovoza 1995. godine stiže u Ministarstvo kulture dopis iz Dubrovnika s inicijativom da se kazalište Marina Držića u Dubrovniku proglasi - nacionalnim kazalištem.
To je sve što Dubrovčani imaju reći o Zakonu.
Već krajem kolovoza dolazi pismo iz HNK-a u Osijeku u kojem se traži - upravo ovo što se traži i danas: da ime NACIONALNO kazalište znači i to da se kazalište FINANCIRA iz DRŽAVNOG PRORAČUNA.
Priključuje se raspravi krajem rujna te iste godine i HNK u Rijeci.
Oni su nešto suzdržaniji u zahtjevima te predlažu da se odrede KRITERIJI prema kojima će se vrednovati što je u nekom od ovih (regionalnih) nacionalnih kazališta uistinu NACIONALNI INTERES, pa da se onda sukladno tome i usmjeri financiranje.
U raspravu se uključuje i tadašnji intendant HNK-a u Splitu, Rade Perković, koji u svom prijedlogu zaobilazi priču o "riječkim kriterijima" i predlaže da se novac dijeli "sjekirom": 70% programa HNK-ova MORA financirati država, a 30% lokalna i regionalna samouprava.
Pa naravno, što će se čovjek zamarati kriterijima i sličnim glupostima, kad se stvari vrlo lako i kvalitetno mogu riješiti "odokativnim" načinom. 70:30.
Udri - ubij.
Krajem 1995. godine eto nam i dopisa da se kazalište u Varaždinu proglasi također - nacionalnim. Već vam je sada jasno da nam je to jedini problem u hrvatskom kazalištu - hoćemo li se zvati NACIONALNIM i dijeliti novac "kod prvog miljokaza" po nekom unaprijed dogovorenom postotku ili nećemo.
Zvuči li vam poznatim sve ovo što se događalo sredinom devedesetih godina prošloga stoljeća?
Kvaliteta programa, način planiranja, zapošljavanje umjetnika i ostalih zaposlenika i sve one ostale nepotrebne "sitnice" o kojima u to vrijeme govore ljudi koji promišljaju kazalište na drugačiji način, a o kojima bi se možda trebalo razgovarati - nisu bile bitne.
Kao što nisu ni danas.
Iliti, mogli bismo inicijative (nacionalnih regionalnih) kazališta iz 1995. i 1996. i 2011. staviti pod zajednički moto: Važno je ono što mi TRAŽIMO, ali se pritom PODRAZUMIJEVA da NE NUDIMO NIŠTA.
Prijedlog da se kazališta u Varaždinu i Dubrovniku proglase nacionalnima - Ministarstvo kulture 1995. godine odbija.
Gotova je prva runda.
No, u Osijeku i dalje ključa pa tadašnji gradonačelnik Kramarić traži da se njihov HNK financira iz državnog proračuna barem dok se Slavonija u potpunosti ne integrira i dok se situacija ne stabilizira.
Sada smo već u rujnu 1996. godine.
Prijedlog je Hrvatski sabor odbio.
Gotova je druga runda.
Na samom zasjedanju Sabora, u rujnu 1996. - počinje treća runda. Saborski zastupnik dr. Bartolić, ničim izazvan, priču s varaždinskim kazalištem vraća na početak. I kaže da je to kazalište kao "najstarije i najkvalitetnije" zaslužilo da postane - nacionalno.
Prijedlog se odbija.
Ministarstvo kulture dobiva i treću rundu.
Ali, kako to kod nas biva, prošlost kao da se nije dogodila! Kao da nikada nikakvi argumenti nisu nuđeni, kao da svijet počinje od danas, od Šnajdera, Bubala, Mucala i Vrdoljaka.
I slične družine za koju Milan Begović rabi izraz "kvalificirani nestručnjaci".
Pa smo eto, ničim izazvani, nakon 15 godina, došli i do - četvrte runde.
U ovoj se našoj zemlji topla voda svaki dan iznova mora izmišljati.
Definitivno nam nema spasa.
Malo sam analizirala ovomjesečni program toga nesuđenoga nacionalnog kazališta u Varaždinu.
I što da vam kažem: nisam pronašla baš ništa što bi me podsjetilo na repertoar jednog Burgtheatra ili Royal National Theatra. A bome ni na Comedie Francaise.
Našla sam da će u prosincu u toj prelijepoj zgradi najviše igrati predstave prvaka Drame HNK-a u ZAGREBU, Ljubomira Kerekeša, koji je i svoju okruglu obljetnicu proslavio u - Histrionima (ne u matičnoj kući u kojoj je zaposlen i dobiva osobni dohodak, sa svim dodatcima).
Hm, valjda se na ovaj način duh našeg nacionalnog matičnog kazališta širi po drugim kazalištima?
Kerekešove monodrame i režije ujedno su i jedina veza s nečim što bi se moglo nazvati - NACIONALNIM u programu varaždinskoga kazališta za prosinca 2011. godine.
Pogledajte što nam se nudi dalje.
Čak će 19 programa biti takozvani "miješani bomboni".
To uključuje večer folklora KUD Varteks, pa večer folklora KUD HŽ-a Varaždina, programi Društva naša djeca, učenika 2. osnovne škole u Varaždinu, nekoliko koncerata različitih skupina, gostovanja Umjetničke akademije iz Osijeka, humanitarni koncerti, promocije CD-a… itd.
Sve to, kao što vidite, uistinu je program jednog potencijalnog NACIONALNOG KAZALIŠTA.
E, baš svašta.
Umjesto da ti naši vrli intendanti, zajedno sa svojim skupštinarima i gradonačelnicima, sjednu za stol i predlože način na koji bi mogli restrukturirati (u svakom pogledu) svoje organizacije i kako bi mogli postati BOLJA KAZALIŠTA s respektabilnim programom, oni lupaju praznu slamu koja je već sto puta izlupana.
Samo njima to nitko nije rekao.
U ovom kontekstu ne treba zaboraviti da je dan prije izborne šutnje u Splitu potpisan novi kolektivni ugovor prema kojem će se još više izdvajati za plaće u javnom sektoru u Splitu (pa tako i kazalištima), bez obzira na programske rezultate.
A ne treba ni zaboraviti da taj isti HNK u Splitu nije u stanju legalno izabrati jednog člana kazališnog vijeća.
Usput, predlažem vam da malo pogledate podatke o tome kako stoje naša nacionalna kazališta s javnim nabavama koje je nedavno s portala udruge Vjetrenjača prenio http://teatar.hr/i prema kojem je, na primjer, HNK u Splitu sveukupno imao 8 (osam!) javnih nabava, a za svih osam nije poznato kako su natječaji završili. Niti o kojim se iznosima radilo. Kako su išle sve ostale nabave ako ne preko JAVNE NABAVE? Preko čega??? A gdje su nestali podatci o tih osam?
Da se naši lucidni intendanti samo malo okrenu oko sebe i pogledaju, na primjer, Sisak u kojem će ovih dana više od 1500 obitelji ostati bez ikakvih prihoda, možda bi se uspjeli odmaknuti od svojih neutemeljenih i nebuloznih zahtjeva i možda bi mogli ponuditi neku slamku spasa - za vlastiti dignitet.
U kazalištu/umjetnosti/kulturi, nitko ne može živjeti od "minulog rada". Ako vrijediš i radiš relevantne stvari, ideš dalje.
Ako ne - možda se bolje okrenuti uzgoju uljane repice.
Ali i to treba znati raditi.
I na kraju, pitam se, jesu li ikada svi ovi ljudi koji kreću u boj za nacionalna kazališta, ikada čuli za pojam DRUŠTVENO ODGOVORNO POSLOVANJE (DOP)?
Za početak predlažem knjigu Philipa Kotlera i Nancy Lee, Društveno odgovorno poslovanje. A ako im je to previše čitanja (debela je knjiga, ima čak 289 stranica!), u najnovijem broju "Poslovnog savjetnika" mogu pronaći osnovne pojmove i korake. Jedan od prvih koraka jest - ulaganje u znanja svojih zaposlenika.
A članovi inicijative s početka ove priče trebali bi upisati "malu školicu" za DOP i početi, prije svega, ulagati u vlastita znanja.
P. S. Moram priznati da nikako ne mogu povezati ovu strategiju naših intendanata "ubij sve i ostani - sam" s najavama nove Vlade o "dijetama" i "stezanjima remena".
Možda intendanti smatraju da bi svi građani Republike Hrvatske bezuvjetno trebali ići "na dijetu" kako bi oni mogli raditi što im padne na pamet?
Halo, halo, Zemlja (ponovno) zove - MARS!