originalno objavljeno na blog.vecernji.hr

"Slamku spasa" piše Vitomira Lončar

Premda je baletni prvak Azamat Nabiullin još početkom lipnja napisao otvoreno pismo koje se može pročitati na Teatru.hr, zbog velike količine novosti u našem kazalištu tek je danas ova tema došla na red.

O čemu se radi?
O plaćanju, bolje reći, NEPLAĆANJU honorara umjetnicima (ali i ostalim vanjskim suradnicima) u kazalištima. Dakako da možemo reći kako cijela zemlja živi u međusobnim dugovanjima, a kazalište je «zrcalo života» pa je logično da u njemu situacija ne može biti drugačija.
Oh, da, možemo tako reći, ali smatram da to nije nikakvo opravdanje.

Dakle, kako prenosi Teatar.hr, nakon gotovo dvije godine od premijere predstave «Grk Zorba» izvedene na Splitskom ljetu, dobitniku Nagrade hrvatskog glumišta za naslovnu ulogu, Azamatu Nabiullinu, nije isplaćen honorar.
Pa je čovjeku, logično, puk'o film i odlučio je progovoriti. Vjerojatno se na to odlučio i iz razloga što ne ovisi o HNK-u u Splitu i što neće snositi posljedice za svoj javni govor.
No, ipak je progovorio o onome što svi znamo, ali se nitko ništa ne usudi reći - javno.
Tragom tog napisa počela sam istraživati tko su još NEPLATIŠE u našim javnim kazalištima. Poruke su dolazile u inbox, ali su SVI umjetnici kojima kazališta duguju novac odbili mogućnost da se njihova imena objave u Slamci.
Najviše komentara koje sam dobila bilo je o neplaćanju honorara u već spomenutom splitskom HNK-u, u kazalištu «Komedija» i kazalištu u Varaždinu.
Znate, onom kazalištu koje bi uskoro trebalo postati - nacionalno.
U splitskom HNK-u u kojem je od kraja 2012. na čelu dirigent Tonči BILIĆ, situacija s financijama jest katastrofalna. Honorarci nemaju načina naplatiti svoja potraživanja, a nemaju ni petlje javno tražiti svoj novac. Sada je već svima jasno da novi intendant u Splitu boravi rijetko, ne više od tri dana u tjednu, a da s financijama nije «na ti». Dugovi koje je ostavila bivša uprava ne da se ne smanjuju nego se povećavaju, a premijere se nižu kao na traci. O mogućim potezima da se ova neodrživa situacija nekako riješi, ne znamo ništa, a intendant Bilić uredno i dalje krši Zakon o kazalištima i radi izvan kuće kojoj je intendant - sve u šesnaest. Ne djeluje nimalo zabrinuto za to što umjetnici ne dobivaju honorare. Pa on dobiva DVIJE PLAĆE (u HNK-u u Splitu i na HRT-u) i baš ga briga za neke tamo umjetnike koji se bune jer traže novac za posao koji su odavno odradili!
Kako se pita i Teatar.hr, pitam se i ja: što je svih ovih godina radilo i što radi danas Kazališno vijeće koje je prvi «filtar» u lancu i koje je MORALO, prema financijskim izvještajima, vidjeti da kazalište ima velika dugovanja prema umjetnicima? Ili se to ne smatra dugovanjima? Ili te stavke u izvještajima i ne postoje jer nisu bitne? Zar umjetnici nisu «dobavljači», rečeno poreznim jezikom? Kad mi «mali» apliciramo na neki natječaj, moramo priložiti dokument iz kojeg se vidi da nemamo dugovanja prema «dobavljačima». A «veliki» ne moraju ništa. Ne moraju pisati izvještaje Gradu za potrošena sredstva, a ne moraju čak ni platiti umjetnike koji su za njih radili i bez kojih ne bi bilo svih tih premijera.
Tonči Bilić se zbog otvorenog pisma Azamata Nabiullina nije previše uzrujao.
Poručio je da će honorar isplatiti.
Ne platite li struju, dobit ćete novi račun uvećan za kamate.

Ne uplati li vam javno kazalište honorar, morate biti sretni da ga ikada i dobijete, a o kamatama, dakako, nema ni govora.

Kao što sam već rekla, u Zagrebu je najveći neplatiša, prema svjedočenju kolega, kazalište «Komedija». Posljednji podaci o financijskom stanju u javnim zagrebačkim kazalištima objavljeni su još davne 2009. godine (da, nevjerojatno, zar ne?), a u to vrijeme «Komedija» je imala DUG od 2,8 milijuna kuna. Ovom prigodom neću pisati o prijavljenim a neizvršenim programima tog kazališta s preko 170 zaposlenika i još desetcima honoraraca jer bi vas moglo uhvatiti srce (premda će i to doći na red, i to uskoro). Ali, ako nitko od onih kojih se to tiče, uključujući i Vijeće za kazalište pri Uredu za kulturu, ništa ne pita, zašto bih se ja pitala?

Ah, da,

Vijeće se bavi pisanjem pisama Maloj sceni kako joj se odbijaju žalbe, pak se nema vremena zadubiti u to da kazalište koje građani Zagreba financiraju s 40 milijuna kuna (!) ne izvršava program i osim toga, vanjskim umjetnicima ne isplaćuje honorare. Kao nagradu za minuse i neizvršeni program Niko PAVLOVIĆ dobio je još jedan tkoznakojiporedu mandat ravnatelja «Komedije» koji započinje krajem veljače 2014., a Pavlović će u kolovozu 2014. navršiti 65 godina.

To za umjetnike kojima se mjesecima ne plaćaju honorari znači da još najmanje četiri godine moraju šutjeti i biti ZAHVALNI kada im na račun sjedne novac koji su tko zna kada zaradili i za koji, nadam se, barem imaju ugovor.

NADAM SE, kažem.

O, da, svako se toliko netko pobuni, a onda «ispadne iz igre» i u tom kazalištu više ne dobiva posao. Kao što sam rekla, imena neću spominjati je se STRAH toliko uvukao u umjetnike da pristaju na sve. Jedan bračni par umjetnika koji radi u Komediji čak je pokrenuo i sudski spor i sad se čeka ovrha, ali ne zabrinjava to Pavlovića.
Ma ne sjeća se on da je nekada i sam bio glumac koji je da bi prehranio svoju obitelj isto tako trebao na žiro račun dobivati honorare. Zaboravan je čovjek pa se valjda ne sjeća više tih dana…
Pobuniš li se slučajno i tražiš svoj novac, crno ti se piše! Dok je ista uprava na vlasti, nećeš više dobiti posao. Ni u ludilu. Pa se ti misli hoćeš li čekati i MOLITI svoj honorar ili ćeš TRAŽITI da ti se isplati ono što si zaradio i što ti po svim zakonima pripada.
Većina i o ovome ŠUTI pa se i pavlovići mogu ponašati kao da su Franjo Tahi. I to novcem poreznih obveznika. I građana koji kupuju ulaznice.
A zakoni?
Kazališni zakoni u davna su vremena propisivali da se ISTU VEČER umjetnicima mora isplatiti honorar za odigranu predstavu!
Za vjernike je «u nebo vapijući grijeh» ne isplatiti zasluženu plaću radniku.

No, za vjernike kao i za nevjernike u današnje vrijeme vrijedi isto, a to je UGOVOR. A u svakom ugovoru treba pisati rok isplate. Prekrši li se ugovor, snose se sankcije.
Ali ne i u našim javnim kazalištima. Ne, ne, ne, ne vrijede zakoni ni pravila za njih!
Najnovije vijesti stižu nam iz susjedne Srbije o pobuni umjetnika koji traže zaštitu kulture putem inicijative ZA KULTURU jer, kako kaže glumac Rale Milenković, stvarno neshvatljiva ta naša pristojnost da javno ne kažemo kako nam je dosta da nam neznalice i bagra odlučuju o životima.
Pa dajte, kolege, zaustavite tu praksu! Prestanite se bojati i recite tko vas zakida za zasluženu plaću.
Tko?

Neplatiše.

Iz naslovne parafraze slavne uzrečice kojom je veliki Stjepan Radić logično povezao radiše i štediše, a danas radiše strepe od neplatiša!
Tražite svoja prava i svoj novac koji ste zaradili!
Ili prestanite raditi. Čuli ste valjda za onu poslovicu: koliko para - toliko muzike!
Zar se uistinu bojite raznih pavlovića, bilića i jakovljevićkih koji vam na kapaljku daju ono što ste trebali dobiti u rokovima koje propisuje zakon?
ZAŠTO?
Pa tko su vam oni?

Što se Male scene tiče, preostalo je još 7 dana.
Prošloga je tjedna u emisiji «Hrvatska uživo» u prilogu novinarke Maje Sever gradonačelnik Bandić rekao da će najkasnije do kraja sljedećeg tjedna riješiti problem Male scene. Rekao je da će u srijedu imati sastanak s predstavnicima Ureda za kulturu. Što je rekao o nepravilnostima o radu Male scene baš i nisam shvatila, ali - čekam srijedu. Naime, ustvrdio je da je Kontrolni ured našao nepravilnosti, zapravo nespretnosti… u poslovanju Male scene. Otprilike rečeno.
Istina je pak da je Mala scena PRIJAVILA Ured za kulturu Kontrolnom uredu, a ne obrnuto i da Ured za kulturu mjesecima nije odgovarao na dopise Kontrolnog ureda što ću, vjerujem, napokon imati priliku i osobno predočiti Milanu Bandiću.
Utakmice uvijek igram do zadnje sekunde.
Niti plačem zbog poraza niti slavim pobjedu (kao Hrvatska protiv Turske) sve dok sudac ne odsvira kraj.

P. S. U srijedu, 26. lipnja u 10, 18 ili 20 sati svakako dođite u Malu scenu i pogledajte iznimnu interkulturnu predstavu «Superheroj» koju je Mala scena producirala tijekom tri godine sa sedam partnera iz sedam zemalja i regija Azije i Europe, a koja se igra na sedam različitih jezika. Osobito pozivam one koji se stalno pitaju zašto trošimo novac poreznih obveznika na putovanja. Možda će im nakon ove predstave biti jasno da nije moguće isproducirati predstavu sa sedam partnera na dva kontinenta sjedeći u svom dvorištu na Trešnjevci.