originalno objavljeno na blog.vecernji.hr
"Slamku spasa" piše Vitomira Lončar 

Danas je Svijećnica.
Za mene osobit dan.
Na današnji dan prije 57 godina u Vidovcu kraj Varaždina vjenčali su se moji roditelji. Iz istog Vidovca «tete iz općine» ljubazno su mi poslale podatke s kojima sam mogla napraviti domovnicu jer mi je otac bio ondje 1947. godine.
Logično je stoga da ću s upaljenom svijećom (prikladno za Svijećnicu) današnju Slamku započeti u Varaždinu u kojem se prošlog tjedna dogodila važna stvar: stupio je na snagu novi Statut kazališta. Sukladno njemu ovo kazalište više nema ravnatelja nego intendanta pa je Jasni Jakovljević prestao mandat ravnateljice.
Postala je v. d. intendantica.
To znači da uskoro možemo očekivati raspisivanje novog natječaja za intendanta. Možete reći, eh, pa nije to neka vijest!
Ja mislim da jest.

I ne samo jedna.

Više njih.

Prije svega, prema novom Statutu intendant može biti samo osoba koja je završila humanistički ili društveni smjer, ali NE I UMJETNIČKI! To znači da se ne mogu kandidirati, na primjer, producenti kazališnog usmjerenja koji su završili Akademiju dramske umjetnosti.
To također znači da intendant ne može biti - umjetnik!
U Varaždinu intendantom ne bi mogao postati sadašnji splitski intendant Bilić ili riječka intendantica Matošević. Oboje su dirigenti.
Umjetnici.
Varaždin je odlučio da ne želi da im kazalište vode umjetnici nego - oni drugi.

Može pravnik, umjetnik ne može.
Može stručnjak sigurnosnih i obrambenih znanosti, ali ne i umjetnik.
Može kriminolog, informacijsko-programski inženjer, stručnjak poremećaja gutanja i hranjenja, socijalne gerontologije, kineziologije sporta, ali glumac, redatelj, dramaturg, dirigent… e, to ne može!
Nikako!

Jedan Petar Veček, koji je svojedobno napravio revoluciju u tom kazalištu, danas ne bi mogao postati intendantom.
Odlično.

Iz varaždinskog primjera stvarno se može pisati nova povijest hrvatskog kazališta.
U međuvremenu je moja komunikacija sa službom za informiranje Grada Varaždina postala odlična te mi, sukladno Zakonu o pravu na pristup informacijama, šalju podatke koje tražim, a koje su im dostupne.
Tako sam nekidan dobila dokument revizije u kojem piše da je vlastiti prihod od prodaje ulaznica varaždinskog kazališta 2008. godine bio 406 tisuća kuna.
Ni pola milijuna kuna!
Usporedbe radi, iste godine vlastiti prihod Male scene bio je milijun i 80 tisuća kuna.
Mala scena imala je, dakle, dva i pol puta veći prihod od prodanih ulaznica od današnjeg nacionalnog kazališta.

Iz dokumenata koje sam dobila razvidno je da je GLAVNI PROGRAM (produkcija profesionalnih kazališnih predstava) varaždinskom kazalištu NAJMANJE VAŽAN jer ima manje izvedaba i gledatelja od - ostalih programa koji se događaju u kazalištu!
I koji npr. uključuju i predavanja za farmaceute (održat će se 11. veljače).

Nadalje, premda je Natalija Martinčević, glavna zaštitnica Jasne Jakovljević i ideje da gradsko kazalište postane nacionalnim, rekla da će se sredstva za rad kazališta POVEĆATI i da su laži informacije koje smo Teatar.hr i ja prenijeli - da se taj iznos smanjuje, u istom Službenom glasilu objavljena je projekcija za 2015. i 2016. godinu.
A što tamo piše?
Da se sredstva za rad kazališta SMANJUJU.
Za 9,4%.
Hm, možda ipak to Službeno glasilo najviše laže do svih nas!
Njega treba na sljedećoj saborskoj sjednici «opaliti» jer, za razliku od istinoljubive Natalije Martinčević, širi neistine.

Nadalje, tražila sam analizu ZAPOSLENOSTI zaposlenika.
Nisam je (još) dobila.
Ali iz popisa izvedaba i naslova zaključila sam sljedeće.

Najviše izvedaba u 2012. godini ima Ljubomir Kerekeš - koji je zaposlen u HNK-u u Zagrebu - 81 izvedbu!
Usporedimo li ovu brojku sa 6 (šest) izvedaba koliko ih je u istoj godini (2012.) imao Stojan Matavulj, zaposleni glumac, jasno je da nešto nije u redu.
Sveukupno su zaposleni umjetnici (njih 18) imali 449 izvedaba, a vanjski suradnici 494 izvedbe!

Vrlo racionalno.

U 2013. godini Ljubomir Kerekeš postigao je rekord i odigrao čak 92 izvedbe kao vanjski suradnik!
A svi vanjski suradnici zajedno 559 izvedaba.
Zaposleni umjetnici odigrali su malo više, 579, ali…
Ali od toga - čak 61 izvedbu ZA HONORAR!
Ne za plaću.
Za plaću su zaposlenici (svi zajedno) stali na scenu 518 puta.

Tu sam zastala.

Jedna glumica, na primjer, u cijeloj godini odigrala je JEDNU (1) izvedbu ZA PLAĆU, ali je zato za honorar radila u istom kazalištu - različite stvari.
Neću spomenuti ime, jer kolegica nije kriva.
Za takve stvari uvijek je kriv menadžment pa zato slobodno mogu reći: BRAVO za ravnateljicu! To se zove dobro upravljanje ljudskim resursima!

Osim izbora intendanta, čeka nas i, sukladno novom Statutu, izbor i za umjetničkog voditelja drame i glazbeno-scenske djelatnosti.
Bit će to zanimljivo. Osobito ovo drugo.
Naime, u ovoj sezoni ne vidim na rasporedu NI JEDAN GLAZBENO-SCENSKI NASLOV pa me uistinu zanima što će to raditi i za koju plaću s umanjenim budžetom voditelj glazbeno-scenske djelatnosti?

Još nedavno na stranicama HNK-a u Varaždinu bila je obavijest da će se 1. veljače (dakle, jučer) održati svečana premijera monoopere nastale u suradnji Ivane Srbljan (sjajna mlada pjevačica koja je pjevala Carmen u produkciji triju umjetničkih akademija u Zagrebu), ansambla Cantus i HNK-a u Varaždinu, a da će operom dirigirati prof. Berislav Šipuš, inače zamjenik ministrice kulture.

No, taj je naslov iznenada netragom nestao i ne vidim ga u najavi.

Gdje je, kako i zašto je nestao ovaj naslov?

«Tko se boji Virginije Woolf», predstava koja se do prošlog tjedna pripremala u produkcijskoj suradnji s INK-om iz Pule u režiji Damira Zlatara Freya, također ne postoji na stranicama varaždinskog kazališta. A nije ni u planu za ovu godinu. Valjda je zato i nestala, odnosno, nije se ukazala, premda je premijera trebala biti za nekoliko tjedana. Moguće je da su za ovu produkciju već potrošena sredstva i potpisani ugovori.

Zanima li VLASNIKA što se događa u kazalištu za 9 (devet) milijuna kuna?
Ako ga zanima, možda će i pitati.

Sve se češće i glasnije čuje da je kazalište u Varaždinu bio tajni produkcijski partner predstave «Marija Magdalena» nastale prema tekstu Vladimira Stojsavljevića (pomoćnika ministrice kulture, čiji je tekst nedavno igran i u Požegi, prvo u njegovoj režiji, a onda, nakon što sam u Slamki objavila tu vijest, u nečijoj drugoj).

Dakle, predstava koju je režirao Damir Zlatar Frey poznata je i po tome što je igrana za samo 12 gledatelja.
Kako stvari stoje, bit će poznata i po tome što glumci, a ni ostali sudionici projekta, još uvijek nisu dobili svoj zarađeni novac.
Ima li kazalište u Varaždinu ikakve veze s tom produkcijom ili nema?
Kakve veze ima (ili nema) pomoćnik ministrice kulture Stojsavljević s tom produkcijom?
Možda bi Natalija Martinčević mogla ispitati što se događa u njezinu kazalištu?
Ima toga još, ali danas se više neću baviti kazalištem u Varaždinu.
Neka se njime bave njegovi vlasnici koji su nekidan organizirali i Okrugli stol o strategiji na kojem se vrlo kompetentno razgovaralo o budućnosti kazališta.
U živoj diskusiji, u narednom se razdoblju rušilo, gradilo, iseljavala se knjižnica, gradilo novo kazalište za scenu za djecu, ma svašta nešto!
Svega je bilo osim sustavnog strateškog razmišljanja.
Ali to više od Varaždina i njegova kazališta i ne očekujem.

Mislim da je vrijeme da se kandidati za mjesto intendanta počnu pripremati jer će natječaj sasvim sigurno iskrsnuti iznenada i, sukladno našim boljim praksama, trajati najviše 8 dana!
Sad ga vidiš, sad ga ne vidiš.

Treba li netko podatke o poslovanju i ostale sitnice važne za natječaj, neka mi se slobodno javi.

Računalo mi je puno službenih dokumenata korisnih za uvid u pravo stanje stvari jer pripremam znanstveni rad. Naime, pozvana sam na znanstveni skup u Njemačku, a tema mi je proces proglašenja varaždinskog kazališta nacionalnim. Jedino čega se bojim jest da nikome na međunarodnom skupu neće biti jasno - o čemu ja to govorim.

Ne mogu ne primijetiti da je - kada se ustanovilo da bi pomoćnik ministra financija mogao imati nekih nerazjašnjenih veza i poslova koji nisu u skladu s dužnosničkom funkcijom - odmah krenula istraga!
Tragom novca, naravno.
Svaki početak i kraj moguće je pronaći krene li se tim tragom.
Pitanje je samo - političke volje.
No, kad se nešto «nejasno» odnosno mutno događa s dužnosnicima u Ministarstvu kulture - nikome ništa.
Normalno.

Igrom slučaja, otac mi se iz Vidovca kraj Varaždina preselio u Osijek. Pa se tako i moja današnja svjećica - slamkica, njegovim tragovima, seli put grada na Dravi.
Što se tamo događa?

Prije nego što vam javim novosti iz HNK-a u Osijeku, osvrnut ću se na podatak da je - poništen natječaj za ravnatelja Dječjeg kazališta u tom gradu! Što se pak tamo dogodilo da je natječaj poništen, nisam uspjela saznati. Ali moram priznati da sam se začudila. Naime, sadašnja ravnateljica Jasminka Mesarić na čelu je tog kazališta pune 22 godine, a natjecala se i ovog puta. Što se dogodilo da je natječaj poništen?
Ne znam.
Kad saznam - napisat ću.

Očito se upravljačka kriza u Hrvatskoj prelijeva na cijelo kazališno područje i postaje masovna pojava.

Krizu menadžmenta imamo još uvijek u HNK-u u Zagrebu gdje se očekuje novi natječaj, Varaždin ima v. d.-a, HNK u Osijeku nema ni to, a natječaj za drugo kazalište u tom gradu je poništen, Dubrovnik je ponovno pred novim natječajem, čekaju se rezultati natječaja nove javne ustanove upisane u Očevidnik, kazališne kuće u Slavonskom Brodu, u Zagrebu imamo dva ravnatelja spremna za mirovinu (Ljuština i Pavlović) za koje se još uvijek nadam da će im se gradonačelnik Bandić zahvaliti na dugogodišnjem ravnanju, a očekujem i preispitivanje mandata Stazića i Anočića.

No, vraćam se Osijeku.

Dobila sam iz Osijeka pismo.

Pisala mi je Barbara Othman, operna pjevačica (dramski sopran) s magisterijem Muzičke akademije u Zagrebu.
Samohrana majka.

Za vrijeme trajanja rodiljnog dopusta, kada joj je sin imao samo četiri mjeseca, Božidar Šnajder posalo joj je pismo da joj neće biti produžen ugovor o radu u HNK-u u Osijeku.
Kako je svojedobno i objavljeno u Glasu Slavonije, Othman je Šnajder odbio produžiti ugovor jer je nije vidio ni u jednoj podjeli u narednom razdoblju. Zanimljivo, osobito stoga što dugoročnih planova glede repertoara to kazalište - nema.

Ne, nije iza Othman stao sindikat.
Rekli su, sve je po zakonu.
Kolege iz kazališta nisu čak napisale ni pismo potpore.
Samohrana majka, operna pjevačica iza koje su brojni nastupi i odlične kritike, ostala je bez ikakve zaštite u 22 kvadrata stana kupljenog na kredit.
A koji je bio «grijeh» Barbare Othman?
To što je prošla na audiciji u Osijeku za vrijeme mandata Vlahe Ljutića.
Postala je kolateralna žrtva Šnajderova obračuna sa svojim prethodnikom.
Barbara Othman obratila mi se jer se nada da će u Osijeku ipak doći do promjene i da će prestati srahovlada koju je uveo Šnajder.

Hoće li novi Zakon o kazalištu na čiju sam se «javnu raspravu» koja traje do danas javila samo ja, donijeti rješenje za probleme kakve ima Barbara Othman?

Neće.
Jer se zakonodavca isključivo tiče ugasiti trenutačni požar u Osijeku, a ne provesti strukturne reforme u kojima bi se poticala kvaliteta, a na najmanju moguću mjeru smanjila samovolja ravnatelja.
Vjerujem da će Barbara Othman, koja je putem Slamke spasa odlučila reći što misli, potaknuti i mnoge druge umjetnike i ostale zaposlenike koji su žrtve mobbinga u kazalištima i drugim ustanovama u kulturi da kažu što misle.
Ima mobbinga, ima, i više nego što mislimo i znamo.

I napokon, moja svjećica stigla je i do Zagreba. Putevima mog oca.

Kad se vratio u Zagreb, ja sam se rodila.

Je li se nešto rodilo prošloga tjedna u našem glavnom gradu?
Paaaa, možda i jest.
Naime, 30. siječnja u 11 sati održana je tribina koju je sazvao predsjednik Skupštine Grada Zagreba Darinko Kosor, a na temu Treba li Gradu Zagrebu poseban Ured za kulturu?
Eh, očito mi je taj 30. siječnja neki važan dan u životu! I prije pet godina bila sam na istom mjestu (Skupština grada Zagreba) u isto vrijeme!
Tada je Grad Zagreb, na čelu s Dušanom Ljuštinom, predstavljao Kulturnu strategiju Grada Zagreba koja NIKADA nije ugledala svjetlost dana, a bila je najavljena za - ožujak 2009. godine.
Ne može se reći da je sastav sudionika skupa koji se dogodio u četvrtak bio obećavajući! Većina nas bila je s neovisne scene, dva ravnatelja javnih ustanova u kulturi (Ivana Lušić, ravnateljica ansambla Lado i Dražen Siriščević, ravnatelj KD Vatroslava Lisinskog), nekoliko skupštinskih zastupnika (od kojih dva člana Odbora za kulturu) i nešto zainteresiranih slušatelja.
I to je bilo to.

Iz Ureda za obrazovanje, kulturu i šport - nije se pojavio NITKO.
???
Nije došao ni Milan Bandić.
Ni Vesna Kusin.
Ni Ivica Lovrić.
Ni Tedi Lušetić.

Nitko.

Bili su pozvani, ali nisu došli.

Ravnatelj kazališta - nije došao ni jedan.
NI JEDAN.
Nije li to čudno?

Od nove godine zabranjeno je zapošljavanje u ustanovama u kulturi, svi pričaju naokolo da će u pitanje doći redovita produkcija, a na tribini, na kojoj bi javno mogli izreći svoj stav, ne pojavi se nitko od zainteresiranih voditelja javnih ustanova!
Najavljeno je da je to tek prva u nizu tema o kojima će se raspravljati na budućim tribinama.
Hoće li se na neku od sljedećih pojaviti netko iz kulture Grada?
Gdje je dijalog?
Gdje je uvažavanje drugog i drugačijeg mišljenja?

Idem pisati Milanu Bandiću da uz «kontrolicu» uvede i obvezu DIJALOGA.

Pa da napiše svim «svojim» uredima i ustanovama da MORAJU RAZGOVARATI.
I odgovarati.
I komunicirati.
I pregovarati.
I SLUŠATI što drugi govore.
TO JE NJIHOVA DUŽNOST.
Za to su plaćeni našim porezom.

U uvodnom izlaganju Kosor je rekao da su u Skupštinu došli HRABRI.
Hrabrost je potrebna za dolazak na javnu tribinu??!!
Zar su svi toliko prestrašeni?
Jesu.
STRAH je postao NAJVAŽNIJI čimbenik u funkcioniranju kulture ne samo Zagreba, nego očito u cijeloj zemlji.

Po ne znam koji put ponavljam: STRAH I POSLUH.

To je ova zemlja.
To je ovaj grad.
To je naša kultura.
To je naša najveća prepreka da iskoračimo u kvalitetniju produkciju.
Upali jednu svijeću - bit će manje mraka, moja je omiljena uzrečica.
Pa gdje su te svjećice?
Zar je moguće da su masovno prestale gorjeti?
Svjećice, javite se!

I za kraj, premda je već početak veljače, ni Ministarstvo kulture ni Grad Zagreb još uvijek nisu objavili koji su projekti JAVNA POTREBA U KULTURI i hoće li i s kolikim sredstvima biti (su)financirani u 2014. godini.
Prema mojim izvorima u Ministarstvu kulture, Vijeće za dramsku umjetnost odluke je donijelo na svojoj posljednjoj sjednici 7. siječnja ove godine.
Gdje je zapelo?
Eh, voljela bih da barem netko od onih koji ne objavljuju rezultate mora raditi predstave bez znanja imaju li budžet ili nemaju.
Ili ovoj državi i ovom gradu nisu potrebni projekti tijekom prva tri mjeseca u godini?
Evo, siječanj je već prošao.
Sve se mijenja, svi se mijenjamo, samo loše prakse naše kulture ostaju iste.

P. S. Završila je emisija Nedjeljom u 2 u kojoj je Jasmina Jovev, bivša šefica kabineta županice Sisačko-moslavačke javno govorila o nepravilnostima u radu kabineta u kojem je radila. Potvrdila je ono što sam i sama osjetila na svojoj koži, a to je nešto strašno - kad izađeš u javnost s nečim što vlast ne želi da se zna, ljudi te počnu zaobilaziti, okreću glavu, boje ti se prići, boje ti se obratiti, razgovarati s tobom… Nadam se da će i ovaj ISKORAK Jasmine Jovev ohrabriti mnoge koji su danas žrtve represivnog sustava koji sebe oholo naziva demokracijom.
Samo JAVNOST i TRANSPARENTNOST mogu nas pomaknuti s mjesta.
Čestitke mladoj ženi s dvoje djece što je odbila sudjelovati u kriminalu i, bez obzira na posljedice, izašla u javnost s činjenicama.
Ima li takvih kulturnjaka?
Nadam se.
Da ima.
«Svijet se lijepo umrtvio od nekakva dobra i miline, pa jedva diše.»