originalno objavljeno na blog.vecernji.hr
"Slamku spasa" piše Vitomira Lončar
Svake godine, kada mi početkom rujna poštom stigne obrazac Državnog zavoda za statistiku uz pripadajući dopis, u kojem pod prijetnjom smrću traže da u kratkom roku pošaljemo podatke o prošloj sezoni, kosa mi se počne dizati na glavi. A kada se krajem godine objavi izvještaj toga istog Zavoda u kojem se i prikažu obrađeni podatci, razbolim se.
Državni Zavod Za Statistiku - Republika Hrvatska
Ni sama ne znam koliko sam puta unatrag desetak godina izravno i neizravno predlagala Ministarstvu kulture i Državnom zavodu za statistiku da se promijeni metodologija i terminologija te da napokon dobijemo relevantne podatke.
Sve je bilo i ostalo uzalud.
Kako se ništa ne mijenja u našoj kulturi (kazalištu), tako se ne mijenjaju ni prakse prikupljanja i analiziranja podataka.
A zašto i bi.
Kultura je ionako potpuno nebitan resor.
Svjedoci smo da se u protekla dva mjeseca, otkako imamo cijelu ovu zavrzlamu oko nove Vlade, kultura gotovo i ne spominje.
Nikome nije «napeta».
I zašto bi onda nekome bilo važno imamo li 184 registrirana kazališta ili taj broj nije točan? Koja je briga koliko je tih kazališta profesionalnih, koliko amaterskih, koliko ih je za djecu ili lutkarskih?
Nebitni su to podatci za preživljavanje države.
Lijepo piše na stranici Compendium cultural policies and trends in Europe da u Hrvatskoj nema sustavnog i kontinuiranog praćenja kulture te da rezultat takvih praksi negativno utječe na kvalitetu i razvoj kulture. (Citat: Both public and private cultural consumption are not continuously and systematically monitored. The absence of this kind of information affects the quality of decision-making, especially decisions aimed at decreasing the existing disproportions in the level of cultural development throughout Croatia.)
Čitam svoj tekst «Slamka izgubljena u brojkama» od 26. prosinca 2010. godine.
Tema mi je bila ista kao i danas.
Ništa se nije promijenilo.
Osim brojki.
Kaos.
Čitam slamku «Sjekirom umjesto laserom» od 29. travnja 2013. godine.
I?
Rekla bi pjesma: «Sve je isto k'o i lani...»
Ništa, doslovno ništa nije se promijenilo.
Osim brojki.
Kaos.
Očevidnik kazališta na današnji dan kaže da u Hrvatskoj imamo 168 organizacija koje profesionalno obavljaju kazališnu djelatnost od čega su 124 umjetničke organizacije, 12 trgovačkih društava, 1 privatna i 31 javna ustanova.
Odnosno, imamo 137 privatnih kazališta i 31 javno kazalište.
Te i takve brojke (jedine relevantne), u dokumentima Državnog zavoda za statistiku – ne postoje.
I što reći?
Uzaludno je sve.
Državu koju ne zanima kultura, ne zanimaju ni njezini građani ni njihove potrebe.
I kad usporedim ova tri godišnja izvještaja, od 2010., 2013. i 2016., shvatim da je baviti se kulturom u ovoj zemlji – izgubljeni ljubavni trud.
Ima li ikoga koga zanima kultura?
Ili reforme, o kojima svi već dva mjeseca pričaju, ne usuđujem se ni pomisliti.
Sve mi se čini da ću 2019. u siječnju samo copy/paste ovaj svoj post i da nitko neće ni primijetiti da su prošle – još tri godine.
Ah, da, u P. P. S. S. Slamke iz 2013. pročitah priču koju sam napisala o Borisu Geršaku, zaposleniku kazališta Kerempuh (ravnatelj je još uvijek Dušan Ljuština, rođen 1. listopada 1948.), nositelju licence za Miss Hrvatske za Miss svijeta, o tome kako radi za Nagradu hrvatskoga glumišta, na Brijunima... Pročitajte i sami. I podsjetilo me to da sam nekidan vidjela na internetu tekst vezan za istrage protiv Milana Bandića i da je taj isti Boris Geršak dao za Bandićevu predizbornu kampanju 2010. godine čak 80 tisuća kuna!
E, sad, nije mi jasno, gdje se zarađuje tako dobro da privatna osoba može donirati toliko kuna za predizbornu kampanju?
U Kerempuhu kod Ljuštine?
Na Brijunima kod Šerbedžije?
Od licence za Miss Hrvatske za Miss svijeta?
Na Nagradi hrvatskog glumišta koju također producira Ljuština?
Čudna mi čuda...
P. S. U prošlom broju napisala sam da sam dobila pismo od anonimnog čitatelja o dvije studije slučajeva, o tajnici Centra za kulturu Maksimir Lei Bulić i njezinoj privatnoj tvrtki koja daje edukacije zaposlenicima Centra te o zaposleniku Ureda za kulturu Frani Bobanu. Kao što sam i napisala, provjerila sam internetske izvore. U ponedjeljak sam dobila pismo od gospodina Frane Bobana u kojem me obavještava da postoji još jedan Frano Boban u gradu Zagrebu. Frano Boban, zaposlenik Ureda, ujedno je i član upravnog vijeća KIC-a i član školskoga (ne upravnog) vijeća PTT škole, ali nema nikakve veze s Zagrebačkim savezom hokeja na ledu i tvrtkom Nove boje medija. Ispričavam se Frani Bobanu (zaposleniku Ureda i članu upravnog i školskog vijeća) što dodatno nisam napravila još jednu provjeru pisma koje sam dobila.