originalno objavljeno na blog.vecernji.hr
"Slamku spasa" piše Vitomira Lončar

Superman 

Ušla sam u svoju prvu umirovljeničku novu godinu.

Rješenje koje je pristiglo poštom od HZMO-a kaže da sam za gotovo 34 godine radnoga staža skupila «bodova» za iznos mirovine od 1.702,89 kuna.

U tzv. «drugi stup», svojedobno sam (po sili zakona) morala ući, pa su mi tih osamdesetak tisuća kuna, koliko ih se tijekom godina skupilo na mom osobnom računu, podijelili na nepoznat broj rata i povećali mi mjesečni iznos mirovine za 459,78 kuna.

Sveukupno: 2.162,67 kuna.

Kaže mi prijateljica, pa super, više od nula kuna koliko si do sada dobivala!

Ima pravo.

«Zaslužni» samostalni umjetnici, premda često na meti «dušebrižnika», od države dobivaju samo plaćene doprinose.

Pa je i mirovina od 2.162,67 kuna – bingo!

Iz Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika umirovljuju se svi članovi koji imaju prve uvjete za prijevremenu mirovinu.

I tako, često u punoj radnoj snazi, padaju na teret alarmantno malom broju zaposlenih građana Hrvatske.

Čitam Rješenje koje sam dobila, a u kojem je, na osobit način, neki za to podešeni računalni program analizirao cijeli moj radni vijek.

Život mi je stao na pet stranica koje su ispisane nerazumljivim rečenicama, šiframa i izračunima.

Zaključio je taj program da sam u životu uglavnom radila pogrešne korake, a «najpogrešniji» od svih bio mi je kada sam odlučila dati otkaz i otišla u samostalne umjetnike i kada sam, tako sam barem mislila, uzela život u vlastite ruke.

Čini se, prema tablici iz Rješenja, da mi je još nerazumniji potez bio «stati na barikade» protiv zakona koje je htio donijeti ministar kulture Antun Vujić jer su u tom mandatu Vlade samostalni umjetnici dodatno «dobili po piksi».

Za Vujićeva je mandata «vrjednosni bod», kako kaže Rješenje, iznosio 0,3306.

Prosječni vrijednosni bod u ostalim godinama slobodnjaštva uglavnom je bio jedan (1), sve do 2009. godine (krizne mjere, sjećate se?) nakon koje je «jedinica» postala i ostala nedostižni san. 

Pretpostavljam da vidite razliku između 1 i 0,3306.

Ako ništa drugo, svakoga prvog u mjesecu kad sjedne mirovina, sjetit ću se Tonča Vujića i njegovih 0,3306!

Da mu se malo štuca.

Taj neki računalni program koji mi je pisao Rješenje, također je izračunao da sam 1991. godine imala najveći «bod».

Čak 1,8356.

To je i više od, do tada rekordne 1988. (kada sam bila u angažmanu u ZKM-u), kada mi je isti iznosio 1,5693.

Rat je počeo, a bod je bio najveći.

Zapravo, nevjerojatno.

Ukratko, zbrojim li rezultate vlastitih dugogodišnjih istraživanja o statusu samostalnih umjetnika u Hrvatskoj od 1946. do danas s Rješenjem koje je zaokružilo i moj radni vijek, mogu još jednom zaključiti:

• da je status samostalnog umjetnika u Hrvatskoj područje koje ne spada u kulturnu, nego u socijalnu politiku, što ga čini potpuno promašenom mjerom
• da je upravo rješavanje pitanja samostalnih umjetnika ključ reforme u području tržišta rada u umjetničkom području u Hrvatskoj
• da će u budućnosti pristup statusu samostalnog umjetnika, kakav već godinama njeguje ova država, stvarati ne izvrsnost, nego socijalne slučajeve.

Sustav ne potiče napredovanje, učenje, rezultate.

Jedino što potiče jest zapošljavanje u javnom sektoru.

I to pod svaku cijenu.

Najveća sreća koju mi je donijelo Rješenje jest da mi više nitko neće moći reći da se samostalnim umjetnicima bavim – zbog osobnog interesa!

Prošlog su se tjedna članovi tehničke Vlade izjasnili o rezultatima u svom mandatu i, kako prenose mediji, svi su do jednoga rekli da su zadovoljni stanjem u kojem ostavljaju svoja ministarstva.

Našeg ministra, Šipuša, nije bilo ni u jednom prilogu, a novinari se nisu ni potrudili dobiti izjavu.

Nebitan Šipuš, nebitna kultura.

Vidjeli smo ga u kadru kada je govorio da je u njegovu ministarstvu bilo samo petero zaposlenika koji su, zbog odluke Ustavnoga suda, od 1. siječnja, morali napustiti Runjaninovu.

Nije Šipuš rekao koliko je takvih u zadnjoj godini mandata već «ušarafio» na ugovore na neodređeno vrijeme.

(Osobno ih znam nekoliko.)

Ta će analiza dočekati novog ministra.

P. S. Dobila sam pismo od nepoznatog čitatelja kojeg je zainteresiralo moje pisanje o centrima za kulturu u Gradu Zagrebu. Pa mi šalje dvije studije slučajeva koje sam lako provjerila, a koje pokazuju na koji nam način funkcionira kultura u Zagrebu.

Priča prva:

Viša stručna suradnica u Centru za kulturu Maksimir, Lea Bulić, također je i voditeljica glazbeno-obrazovnog programa Glazbene mladeži za programe za djecu u vrtićima i školama.

Bulić je ujedno i članica Vijeća za centre za kulturu Grada Zagreba.

Trenutno obnaša i funkciju tajnice Centra za kulturu Maksimir.

Milan Bandić je s Akta gradonačelnika (7. – 11. prosinca 2015., točka 40) dao 17 tisuća kuna s nezavisne kulture za troškove edukacije u Centru za kulturu Maksimir, tvrtki Obnomika d.o.o.

Vlasnica tvrtke je, kako se može i vidjeti na internetu, upravo Lea Bulić.

Ista Lea Bulić.

Dakle, privatnoj tvrtki tajnice Centra (koja organizira vjenčanja i nema nikakvih referenci u edukaciji) dodjeljuje Bandić sredstva za edukaciju u tom istom Centru, i to s nezavisne kulture, a pritom za programe u centrima (pa i za rečenu edukaciju koju će obavljati privatna trvtka) diže ruku ista osoba koja je i vlasnica i tajnica.

Lea Bulić.

????

Ah, da, na zadnjim Aktima gradonačelnika u 2015. godini, na sam Badnjak, Koncertna direkcija Zagreb dobila je dodatnih 392 tisuće kuna za programe.

Nemojte zaboraviti, KDZ je pod istragom u aferi Bundek, a gotovo da nema Akta gradonačelnika na kojima ne kapne novih 300 ili 400 tisuća kuna.

A KDZ je i preko tvrtke Obnomika Lee Bulić angažirao umjetnike i programe.

Druga priča:

Frano Boban je uposlenik Ureda za kulturu, stručni savjetnik za djelatnost centara za kulturu.

Tvrtka Nove boje medija ima jednog osnivača i direktora, Franu Bobana.

Istog Franu Bobana.

Privatna firma Frane Bobana, zaposlenika Ureda, bavi se različitim djelatnostima, od istraživanja tržišta i ispitivanja javnog mnijenja, promidžbe (reklama i propaganda) do kupnje i prodaje robe. U opisu ima obavljanje trgovačkog posredovanja na domaćem i inozemnom tržištu, zastupanje stranih tvrtki, pružanje usluga u nautičkom, kongresnom, zdravstvenom, športskom, lovnom i drugim oblicima turizma, pružanje ostalih turističkih usluga, savjetovanje u vezi s poslovanjem i upravljanjem, djelatnost posrednika u korist pojedinca za dobivanje angažmana u športu, proizvodnja, promet i javno prikazivanje audiovizualnih djela, djelatnost nakladnika, distribucija tiska, djelatnost javnog informiranja, djelatnost elektroničkih komunikacijskih mreža i usluga, pružanje univerzalnih usluga, pružanje usluga s dodanom vrijednosti, djelatnost pružanja audiovizualnih medijskih usluga putem elektroničkih komunikacijskih mreža, djelatnost pružanja usluga elektroničkih publikacija putem elektroničkih komunikacijskih mreža, djelatnost pružanja medijskih usluga televizije i/ili radija, tiskanje časopisa i dr. periodičnih publikacija, knjiga i brošura, reklamnih kataloga, prospekata i dr. tiskanih oglasa, albuma, dnevnika, kalendara, poslovnih obrazaca i dr. tiskarskih komercijalnih publikacija. Nove boje medija organizira koncerte, seminare i savjetovanja, radi grafički dizajn, ali i priprema hranu i pruža usluge prehrane, priprema i uslužuje pića i napitke, pruža usluge smještaja, bavi se i pripremanjem hrane za potrošnju na drugom mjestu sa ili bez usluživanja u prijevoznom sredstvu, na priredbama i sl. i daje opskrbu tom hranom – catering. O, da, preko njih možete poslovati i nekretninama, Frano Boban pomoći će vam i u posredovanju u prometu nekretninama.

Jedan čovjek u firmi, a toliko mogućnosti!

A sve to radi usporedno sa zaposlenjem u Uredu za kulturu u Ilici 25!

Ali to još nije sve!

Frano Boban je i predsjednik upravnog vijeća KIC-a, a član je još jednog upravnog vijeća, škole PTT.

Ne, ne, ni to nije sve!

Frano Boban je i ovlaštena osoba za zastupanje udruge Drugi plan koja se bavi promicanjem likovne umjetnosti.

Neeeee! Ni to nije sve!

Frano Boban je i predsjednik zagrebačkoga Saveza hokeja na ledu!

Mi, zapravo, živimo među supermenima koji smjerno i na dobrobit sviju nas rade u gradskoj upravi, a izvan toga imaju vlastite tvrtke koje uspješno posluju u različitim područjima. A također se stignu baviti i aktivnostima u organizacijama civilnog društva.

Ukratko – čudo!

Čudo da tako sposobni ljudi još uvijek nisu preokrenuli na plus ovu našu posrnulu državu.

Počela je još jedna godina, u kojoj ćemo možda dočekati – tematsku sjednicu o kulturi u Zagrebu.

A možda se kulturom počne baviti i država.

A možda i neće.

Sve je moguće.

I sve je nemoguće.

Mi smo zemlja mogućnosti.

Osobito za neke.

Supermene.