originalno objavljeno na blog.vecernji.hr

"Slamku spasa" piše Vitomira Lončar

Gledam nekidan na televiziji u sportskom bloku kako se trener jednog našeg velikog košarkaškog kluba uzrujava jer da su ih iz protivničke ekipe prijavili da im jedan stranac koji igra za klub - nema potrebne "papire", tj. dozvole za rad stranaca u Hrvatskoj. I ljuti li se ljuti trener, televizija mu daje neviđenu minutažu u javnom medijskom prostoru, a zapravo, ovaj zgodni i simpatični trener štiti i podupire neprihvatljivu i nezakonitu praksu. Drugi dan ovu "pjenidbu" i "pravedan gnjev" prenose i ostali mediji s ciljem da se svi mi razljutimo na "protivnički tabor" koji tako neshvatljivo denuncira pitajući za legalne dokumente.
Iskreno, priču nisam dalje pratila pa ne znam rade li nam strani sportaši u Hrvatskoj "na crno" ili ipak "na bijelo", međutim, počela sam malo razmišljati o ovom mom području. Kazališnom, ali i malo širem.
Sretnem tako nedavno na jednoj premijeri kolegicu glumicu iz generacije s Akademije. Pitam ju što radi, a ona, ogorčena, kaže da je nedavno izgubila već gotovo dobivenu ulogu u sapunici jer su producenti umjesto nje uzeli glumicu iz - Beograda. Ne pratim naše sapunice, ali sam čula da u najnovijoj igra i kolegica iz Slovenije. Logično, valja se širiti na veća tržišta, prodati sapunicu, a nema li boljeg načina nego da se u podjelu "upakiraju" (poznati) glumci sa svih potencijalnih tržišta? Naravno da nema! Još ako je posrijedi i neka zvijezda koja je sjajila u bivšoj državi, što ćeš bolje!
Valja razumjeti razloge ovakve prakse jer sapunice uglavnom produciraju privatni producenti koji pošto-poto moraju prodati svoj proizvod na tržištu.
S druge pak strane, pogledate li malo ovu sezonu po našim kazalištima i kazališnim festivalima, vidjet ćete da smo mi postali Eldorado za slovenske i bosanskohercegovačke - redatelje.
Dakako, sve je to u skladu sa smjernicama Europske komisije koje promoviraju veću mobilnost umjetnika, umjetničkih djela i multikulturni dijalog.
Nemam doista ništa protiv toga da se fluktuira. Napokon, i sami smo jako ponosni kada netko iz naše zemlje napravi uspjeh na međunarodnom tržištu u kulturi.
No, ipak dolazimo do pitanja s početka ove priče: jesu li svi ti angažmani i formalno-pravno regulirani?
Našla sam na internetu intervju s beogradskom zvijezdom sapunice koja kaže da se jako veseli što će šest (6) mjeseci živjeti u Zagrebu.
Uzmem Zakon (onaj o strancima) u kojem lijepo piše da se u našem području djelovanja, bez radne dozvole, smije GODIŠNJE raditi do 60 dana. Hm, hm, 60 dana, 6 mjeseci, mala je razlika, zar ne?
Neki redatelji iz susjednih država rade i po nekoliko predstava u Hrvatskoj godišnje. Može li se napraviti dvije ili čak tri predstave za 60 dana? Teško, teško. Pogotovo ne u javnim kazalištima gdje je prosjek rada na predstavi otprilike 8 tjedana.
Dakle, što zaključujemo? Da nešto opako ne štima…
Pritom čitam u novinama da ove godine naša država nije odobrila ni jednu radnu dozvolu. Dakle, čak i košarkaš s početka ovog posta može nastupati u sportskim priredbama bez radne dozvole do 30 dana godišnje (prema istom Zakonu o strancima). Nije li konkurencija ipak bila u pravu kad se pitala o njegovim "papirima"? Ili bismo trebali pustiti da "cvjeta tisuću cvjetova", kako to voli reći ravnatelj jednog našeg kazališta kad ga pitaju za nezakonito poslovanje u njegovoj instituciji?
Možete li zamisliti da dođete u Italiju ili Francusku i počnete snimati ili igrati u kazalištu bez dozvole? Ne pada vam na pamet, dakako. A ne biste se uopće mogli i naći u toj prigodi. Tko bi vas angažirao bez urednih papira? Ali, da stranci mogu raditi kod nas i po šest mjeseci (bez dozvole, naravno), to je u redu. Ma da, neki zločesti ljudi imaju nešto protiv kazališta, sapunice, košarkaškog kluba ili protiv zemlje iz kojih dolaze sportaši i umjetnici! Nije to što se krše pozitivni zakoni ove zemlje.
Vidim da u Zakonu piše kako su oni koji angažiraju strance PRIJE početka njihova rada dužni pribaviti potvrdu o prijavi rada stranca bez radne dozvole, a isto tako dužni su PRIJE početka obavljanja posla priložiti i ugovore o obavljanju poslova, i to poreznoj upravi.
Znajući kako kod nas ugovore poslodavci često ne daju ni nakon završenog posla, mogu zamisliti kako to funkcionira u praksi!
E, sada, kada bi postojao Sindikat koji bi štitio prava svojih članova, sve bi bilo drugačije! Ako bi kolegica iz generacije izgubila posao jer producentu više odgovara glumica iz susjedne zemlje, platio bi odštetu našem Sindikatu i - svi sretni i zadovoljni.
Ali, takvog Sindikata nema.
Još uvijek se umjetnici jedni drugima radije žale i oplakuju vlastitu sudbinu u međusobnim razgovorima, nego da se organiziraju i krenu u zaštitu svojih interesa i prava. Lijepo odu na kavu u obližnji kazališni kafić , sve temeljito pretresu i… ne naprave ništa. Dokle?
P. S. Za one koji slučajno nisu čuli, želim podijeliti s vama neizmjernu radost zbog dvaju velikih međunarodnih uspjeha naše kulture: prošlog je tjedna "Muzej prekinutih veza" proglašen najinovativnijim europskim muzejom (u istoj konkurenciji bio je i muzej Viktorije i Alberta iz Londona), a nekidan je stigla vijest da je Ivica Šimić ponovno izabran za glavnog tajnika svjetskog centra ASSITEJ, najveće mreže kazališta za djecu u svijetu. Još sam radosnija što i Olinka i Dražen i Ivica dolaze sa neovisne scene. Bravo!