Zabrana objava sadržaja u Novom listu vezanih za EPK Rijeka 2020.
Još 23. travnja javila mi se novinarka Novog lista i zamolila intervju o temi EPK Rijeka 2020. Odgovore sam poslala 25. travnja, ali razgovor nikada nije objavljen. Danas, 3. svibnja 2020., saznala sam da je donesena odluka da Novi list više ne objavljuje sadržaje vezane za EPK Rijeka 2020. Istoga dana, 23. travnja 2020., zvala me i novinarka HRT (Rijeka) i molila izjavu EPK Rijeka 2020 koju sam snimila preko Skype. I ta je izjava netragom nestala. Rijeka je oduvijek slovila za grad koji prihvaća različitosti (ah, Luka različitosti…), ali to je očito stvar prošlosti. Došlo je vrijeme da padnu sve maske. U nastavku možete pročitati što sam napisala za Novi list. I s grčem u želucu svima želim čestitati sretan Svjetski dan medija…
Prije odlaska iz Hrvatske godinama sam analizirala stanje u hrvatskoj kulturi, u svojim znanstvenim istraživanjima bavila sam se kulturnom politikom, pisala blog Slamka spasa, predavala studentima na fakultetima, ukratko, javno djelovala. Nisam mislila da ću ikada više sudjelovati u sličnim aktivnostima, ali kako sam „zapela“ u Hrvatskoj zbog pandemije COVID-19, pratila sam događanja i imala sam potrebu reći nekoliko riječi. Učinila sam to na našoj FB stranici, Mala scena online, kao što se o različitim temama javljam još od 12. ožujka, bez posebne namjere. Video je postao viralan. Pogledalo ga je već gotovo 140 000 ljudi što je priličan broj za ovakvu temu.
U javljanju sam ukratko analizirala trenutačnu situaciju u kojoj se na EPK Rijeka 2020 ne događa nikakav program, osvrnula se na nesposobnost menadžmenta da pravodobno reagira, iznađe kreativan način za nastavak izvođenja projekta online. Video je dostupan na Mala scena online, pa koga zanima, može pogledati.
Smatram da nije smjelo doći do prekida programa, kao ni do otpuštanja ljudi. Ne samo zbog Rijeke, županije, nego zbog cijele hrvatske javnosti. U kriznom menadžmentu najvažnije je pravilo – ne odustati. Menadžment EPK Rijeka 2020 nije ni pokušao nešto napraviti. Ostali su paralizirani, što je čest slučaj, i zapravo prva faza u koju većina ljudi, ali i organizacija dolazi nakon što se dogodi neka nepredviđena situacija. Menadžment je bolji što prije uspije izići iz te faze i krene s konstruktivnim i kreativnim timskim radom. Već danima pokušavam dokučiti kako je moguće da se s EPK Rijeka sve ovo dogodilo i jedino što se nameće kao odgovor jest – neznanje. Jedno ogromno neznanje i neiskustvo u svim segmentima. Koji god dio pogledate, sve je zakazalo. Prije svega, u strukturi angažiranog ljudstva uopće nemaju resurse koji se bave procjenom rizika. Doslovno nitko se rizikom nije bavio. Sudjelovala sam 24. 4. 2020. na Zoom videokonferenciji u kojoj se razgovaralo na temu „EPK – što raditi“ i na pitanje o tome, gradonačelnik je (s čuđenjem da netko uopće pita za tako što), opetovano izrekao da „nitko nema čarobnu kuglu“. To najbolje govori o tome o kojoj se vrsti profesionalnog menadžmenta radi. Zakazala je ekipa koja se bavi strategijama (za razliku od ekipe za upravljanje rizikom, ta postoji), ali mislim da se, prema dokumentima i opisom poslova na koje sam naišla, zapravo ne bave strategijama cjelokupnog projekta. Zakazala je PR služba (broji 13 ljudi, kako piše na stranicama), zakazala je produkcija, dakako da je zakazao i programski tim. Jedino je (valjda) administracija i dalje ispisivala svoje tablice, kako to već uobičajeno biva u takvim situacijama. Svi su zakazali iz jednostavna razloga: menadžment nije bio u stanju donijeti odluku koja može pokrenuti tim, onda tim i ne može funkcionirati. U vremenima krize ključne riječi su INTEGRACIJA i KOMUNIKACIJA. Komunikacija se održavala (održava se i dalje) unutar uskoga kruga ljudi, što je ubrzalo dezintegraciju. Ukratko, tim se potpuno dezintegrirao jer menadžment nema ni znanja ni sposobnosti da integrira.
Ukratko, osnovni je problem nesposobni menadžment koji se, ako se želi naprijed, treba smijeniti. Nisu u stanju sagledati situaciju, nemaju predodžbu o vremenu i važnosti brze reakcije i ponašaju se kao da će se EPK dogoditi za godinu ili dvije. Gradonačelnik Obersnel nesumnjivo je taj koji donosi odluke i sve što govori ide iz JA. On je izmislio EPK, on je zaslužan za EPK, on je odlučio da se otpusti 59 zaposlenika, on i najviše tuguje jer je projekt stao. Kada ga se sluša, čovjek bi pomislio da se u ovom slučaju isključivo radi o njemu osobno i nikome drugom. Da, postoji vrsta lidera koji su karizmatske osobe i vode velike projekte i organizacije, ali ovo nije taj slučaj. Također, suvremeni menadžment okrenut je prema timskom radu i odavno je napustio model karizmatskog vođe. A i o karizmi bi se ovdje dalo razgovarati. Direktorica EPK Rijeka 2020 Emina Višnić radi što je Obersnel već odlučio, kao i pročelnik za kulturu Šarar. Ukratko, imamo praktički one man show u projektu u koji gleda cijeli grad, županija, hrvatska, ali i europska javnost.
Mnogo se toga može napraviti. Naravno, nije moguće 100 % programa preseliti online, ali je najmanje 80 % moguće. Ne samo to, moguće je razvijati nove online programe u hodu i dobiti nove vrijednosti, kreativna rješenja, nove mogućnosti. Iskreno, samo je nebo granica u mogućnostima koje se nude u novim okolnostima koje bi mogle biti prekretnicom u poimanju kulture i kulturne proizvodnje za budućnost. Čekati da će se uskoro nekim čudom sve vratiti u „normalu“ potpuno je promašen pristup.
Osobno čekam da vidim koliko je (i je li uopće) glas javnosti bitan u ovoj zemlji. I ima li ga uopće. Zaposlenici koji su dobili otkaze napisali su otvoreno pismo koje, a da potpisnici ne dobiju širu podršku građana, ne znači ništa. Već sutra će se ta priča zaboraviti. Ali shvate li građani Rijeke što im je nesposobna ekipa napravila, do koje mjere ih je osramotila i za buduće generacije ostavila ovaj otvoreni energetski krug koji krade energiju, i ako se organiziraju (a danas je to itekako moguće sa svim online platformama), onda je sve moguće. Ne vjerujem u to, ali se tomu potajno nadam.
Smatram da se program EPK neće i ne može provesti naknadno. A usporediti situaciju s velikim sportskim događanjima je besmislica. Obersnel je nekoliko puta usporedio Wimbledon, Europsko nogometno prvenstvo i Olimpijske igre s EPK-om što je miješanje krušaka i jabuka. Ili će se djelovati sada ili – živite s posljedicama nedjelovanja. Stvar je izbora. Najgore što čovjek (ili organizacija) koja se nađe u ovakvoj situaciji može napraviti jest da se zavarava. I sebe i sve oko sebe. A to je upravo ono što čini menadžment EPK-a. Govore o tome kako je otvaranje bilo uspješno, kako su imali mnogo pozitivnih osvrta, kako su bili u mnogim medijima, kako im je odličan program. Govore da će im ostati iskustvo, građevine koje se grade novcem EU-a i da je to, eto, divno. Građevine su potrebne, dakako, ali u ovom trenutku izgubljeno je mnogo više nego što sve te građevine vrijede. Što je s ljudima koje su „izgubili po putu“ i koje su, u trenutku kada su se trebale donositi odluke, kada je trebala kreativnost svih sudionika da se krene u ostvarivanje programa koji su mogući – poslali na godišnji odmor. Kada nastupa kriza, prvo spašavaš ljude. Kako? Napraviš restrukturiranje i uspostaviš novu strukturu prema potrebama i kreativnim potencijalima. Umjesto u pogon od 120 %, oni ljude šalju na godišnji. Potpuno su nesvjesni da je i profesionalni i socijalni kapital projekta programskim nedjelovanjem, a rezanjem ljudskih resursa, srušen. Menadžment nije svjestan, ali ako toga nisu svjesni ni građani Rijeke i županije, onda mi je iskreno žao.
