originalno objavljeno na blog.vecernji.hr
"Slamku spasa" piše Vitomira Lončar

Natalija Princi: Osmi grijeh - posluh

Mislim da će 11. prosinca 2015. godine ostati upisan kao dan kada su se apsurd i poremećenost sustava našega kazališta pokazali u svojoj najčišćoj formi.

Kroz povijest su se upravo u našemu matičnome nacionalnom kazalištu, HNK-u u Zagrebu, događali ključni momenti rasta, kako ih nazivaju Dragojević i Dragičević Šešić u svojoj knjizi (2008.), pa je logično da je naš HNK referentno mjesto i u – strmoglavom padu na dno.

Vilim Lesić je 24. studenoga 1860. potjerao s pozornice njemačke glumice i rekao: Od danas će se na hrvatskim pozornicama govoriti samo hrvatski jezik, pa taj dan slavimo kao Dan hrvatskog glumišta.

Točno 155 godina poslije, na hrvatskoj se središnjoj pozornici (u repertoarnoj, ne gostujućoj!) predstavi, pače praizvedbi, govori isključivo – talijanski. Ako vas baš zanima što se na pozornici govori, imate mogućnost čitanja prijevoda na harlekinu kazališta, iliti hrvatski rečeno – gledajte u titl. (To i preporučujem. Čitat ćete riječi iz Evanđelja i bit će vam manje neugodno, nego da gledate na scenu.)

Na povijesnoj hrvatskoj pozornici u matičnome hrvatskom kazalištu, autorski tim nove produkcije čine isključivo strani državljani, a i ansambl je većinski sastavljen od stranaca.

Uz to, ne manje bitno, taj većinski dio ansambla čine – amateri.

Ah, da ne zaboravim, tehniku koja vodi predstavu, također čine isključivo – strani državljani.

Njih osmero (koliko sam uspjela nabrojiti) rasprostranjeno je na tri stola u dnu parketa. A oko njih su im pobacani i kaputi.

Da ljepše izgleda.

Dodatni garnirung za praizvedbeni ugođaj.

Eto, uspjeli smo zakoračiti u bijeli svijet i repozicionirati HNK na razinu svjetske produkcije, kako je to lijepo rekla bivša ministrica kulture Andrea Zlatar Violić 2014. godine. Napokon smo, bez pobune i sasvim mirno, maknuli hrvatske (zaposlene) umjetnike s njihove pozornice i umjesto njih doveli strane amatere.

Fotografija VL AZ

Također smo iz produkcije isključili hrvatske samostalne i nezaposlene umjetnike i doveli cijeli strani autorski tim, a i tehnika nam nije sposobna voditi svjetske produkcije.

Pa i nju uvozimo.

Velik je to iskorak za hrvatsko glumište.

Jako velik.

To repozicioniranje u bijeli svijet značilo je da smo mi, građani Republike Hrvatske, porezni obveznici, svojim novcem platili produkciju i sveukupno pet izvedaba monodrame Pippa Delbona, poznatoga talijanskog umjetnika, a usput smo mu, da još malo dobije na težini, dali i statiste.

Statisti u ovoj produkciji, priznajem, u odnosu na sve što sam u životu gledala, imaju veliku težinu: jedna nacionalna prvakinja (Alma Prica), dvoje prvaka (Nina Violić i Franjo Kuhar) te još sedam glumaca i glumica iz ansambla najznačajnije nam javne ustanove u kulturi koja obavlja kazališnu djelatnost u Hrvatskoj.

Među ovih sedmero svakako valja istaknuti Zrinku Cvitešić, dobitnicu nagrade Olivier i još mnogih drugih međunarodnih filmskih i kazališnih nagrada.

Povratak Cvitešić u funkciji statistice (sa zadatkom) na kazališne daske njezine matične kuće, uistinu je inovativna odluka menadžmenta kazališta.

Nikada viđena u svijetu.

Ma imala je Zlatar Violić potpuno pravo, u svakom smo se pogledu repozicionirali!

Cvitešić je napravila izniman uspjeh u Londonu pa je Delbono pretpostavljao da zna engleski i dao joj da na pozornici kaže i nekoliko rečenica.

Na engleskom.

Cvitešić je prevodila riječi talijanske glumice i uputila je gledatelje (između ostalog) da u pauzi mogu ići na toalet.

Više manje je (iz drugog reda, dakako), bila hostesa.

Ah, da, i hrvatska glumica Iva Mihalić je (također iz drugog reda) prevodila riječi talijanske kolegice.

Da mogu na toalet, ako žele.

Na hrvatski.

Ako se slučajno u gledalištu nađe netko tko razumije hrvatski jezik.

Nacionalna prvakinja Alma Prica nije dobila ni tih nekoliko rečenica koje su zaslužile Cvitešić i Mihalić.

Uspjela se izboriti za jedno «Baraba».

I plesanje u drugom redu, kao cheersleadersica.

U roza haljinici na šljokice.

Kako čitam, dobrano se iscrpila (uz ostale kolege) u statiranju od kojeg im je svima trebao odmor, pa su se pokušali odmoriti u kazalištu i nisu išli ni na pauzu. Piše da su glumice pomalo umorne ali pune adrenalina (za statiranje, Isuse!) i da su zanimljivo kostimirane.

Vrh je da Iva Mihalić prije premijere nije mogla reći ni rečenicu, što je razumljivo, kaže autorica članka Dugandžija, jer može biti gadno ako umjetnik usmjeri «pražnjenje» u prepričavanje umjesto u djelo.

???????

Da, uistinu može biti jako gadno kad počneš pisati takve gluposti.

Čitam tu bljuvotinu od teksta Mirjane Dugandžije i ne mogu vjerovati da se čovjek do te mjere može poniziti.

Mislim i na novinarku, ali i na glum(i)ce.

Bilo me je u petak 11. prosinca 2015. istinski sram sjediti u gledalištu našega nacionalnog kazališta.

A kada je Delbono, pod punim svjetlom, provukao glumce po gledalištu ne bi li nam bili bliže pjevajući glavnu temu iz mjuzikla Jesus Christ Superstar, pognula sam glavu da ne gledam tu užasnu nelagodu i sramotu kojoj su kolege bili izloženi.

Moguće da sam pogrešno «čitala» poruke s njihovih lica i da su uistinu naši prvaci osjetili sinergiju koja ih ne napušta ni u najkriznijim momentima proba (kako kaže Prica u navedenu Dugandžijinu tekstu).

Ono što sigurno nisam «pogrešno čitala» bilo je da je Delbono na najvećem mogućem dopingu koji postoji – na egotripu.

Ukratko, bila je to sramotna večer na Trgu maršala Tita koju ni sva sila plaćenih kritika, koje ćemo zasigurno čitati, neće moći oprati.

Slučajno ili ne, ali već sredinom siječnja gledat ćemo još jednu produkciju (Mimi) u kojoj će većinski biti zastupljeni umjetnici koji nisu zaposleni u HNK-u u Zagrebu. Sjetimo li se da su i u Traviati glavne uloge pjevali stranci, također i u prvoj Mimi, sada je već sasvim jasno da se rastače sustav za koji se baš zaposleni umjetnici toliko bore, sustav stalnih ansambala.

Pritom kolege pognute glave pristaju biti pratnja (i to u drugom redu) amaterima iz Italije.

Svi osim Dragana Despota, nacionalnog prvaka, koji je (kako kažu izvori), izišao iz podjele odmah nakon prvih nekoliko pokusa.

Pokušavam vidjeti što je Kazališno vijeće, na čelu s Dušanom Ljuštinom, reklo na ovo rasipanje novca na nešto što uistinu nema veze s izvrsnošću, a također ni s organizacijskim modelom našega nacionalnog kazališta, ali nećete vjerovati, posljednja postavljena sjednica na stranicama ona je iz – svibnja!

Krše se zakoni, gaze se radnička i zaposlenička prava, devastiraju se ansambli, ponižavaju se umjetnici, prijeti im se otkazima, a sve šutke.

Nitko nije ni pisnuo.

U svakoj bi uređenoj državi, nakon ovakve sramotne premijere koju publika napušta usred izvedbe, a u kojoj redatelj i glavni glumac 100 minuta hoda naokolo po kazalištu s papirima u rukama iz kojih nam čita svoj izbor iz Evanđelja, a s vremena na vrijeme ad hoc ubacuje primjedbe (da smo – mlaka publika!), menadžment snosio posljedice.

U Hrvatskoj?

Ništa.

Izvedbe u nacionalnom kazalištu kasne po 20 minuta (premijera, prva repriza Evanđelja) i – nikome ništa.

Nikad u životu nisam došla u neko kazalište u Europi ili bilo gdje drugdje u svijetu i čekala da se otvore vrata kazališta 20 minuta nakon najavljenog početka.

Probajte doći u Burgtheater, National Theatre ili Comédie-Française s 20 minuta zakašnjenja, pa ćete vidjeti kako ćete ući u kazalište.

Nikako.

Naravno.

Jer je predstava odavno počela.

Privatizacija javnog prostora od strane nekompetentnih ljudi o kojima plaćeni novinari pišu hvalospjeve, zastrašeni umjetnici, nepostojeće ministarstvo, nezainteresirana vlast, sve je to rezultiralo ovime što danas imamo – nepostojećim, nevidljivim i sve samo ne izvrsnim kazalištem.

A pokušate li izračunati koliko je porezne obveznike koštao ovaj Delbonov egotrip, zavrti vam se u glavi:

• Više od mjesec dana cijela Delbonova ekipa boravila je u Zagrebu tijekom faze produkcije. Računajte hotel, dnevnice, prijevoz, honorare.
• Ekipa ostaje u Zagrebu i tijekom postprodukcije jer igra još četiri izvedbe.
• Ako se predstava bude ponovno igrala u Zagrebu, a ponavljam, repertoarna je i morala bi biti na programu kazališta za publiku koja ju je financirala, ponovno će se plaćati nepoznati broj gostujućih ljudi.
• Koliko je mogao stajati cijeli autorski tim, možemo samo pretpostaviti. Iznos sasvim sigurno premašuje sve naše najcrnje prognoze. Koliko se sjećam, samo je Delbonova režija (u najavljenom troškovniku) iznosila 350 tisuća kuna.
• Koliko su koštala prava za izvedbu hita iz mjuzikla Jesus Christ Superstar i za ostale brojeve koji nisu autorska glazba, mogu samo pretpostaviti.
• Koliko je stajala autorska glazba?
• Tehničari?
• Hoteli?
• Nema sumnje da ćemo platiti i gostovanje predstave kod partnera koji su navedeni u programu i na stranicama. Sada, kad su napokon svjetske destinacije prepoznale u Hrvatskoj svoju «kravu muzaru» koja pristaje na sve i svašta, uključujući i ponižavanje vlastitih umjetnika, nisu ludi propustiti povijesnu priliku i izvući iz Hrvatske sve što se može, do zadnjeg eura!
• Skoro zaboravih, usporedno s predstavom Evanđelje snima se i film o Delbonu. Imamo li (financijske) veze i s tom povijesnom produkcijom?

Ima se, može se!

Veli Vrgoč da je u financijskim problemima zbog dugova koje joj je ostavila Lederer.

Vjerojatno jest.

Ali, hoće li netko pročešljati poslovanje same Vrgoč?

Ili i ona spada u «svete krave» kojima je sve dopušteno?

Pogledajte samo aplikaciju koju je HNK poslao za financiranje za FSK za 2016. godinu! Traže pet milijuna i 800 tisuća kuna za šest gostujućih izvedaba, od čega samo na ime autorskih honorara ide 4 milijuna i 100 tisuća kuna.

HNK FSK 2016

Žive li ti ljudi u istoj zemlji u kojoj živimo svi mi ostali?

Sramota.

Poniženi smo i obespravljeni, a i dalje šutimo.

Zato nam i jest mjesto – u blatu u koje su nas bacili.

I po ne znam koji put ću ponoviti – Natalija Princi: Osmi grijeh – posluh, obvezna je literatura.

P. S. Gledala sam danas Milanu Vuković Runjić kod Ace Stankovića u Nedjeljom u 2. Potvrdila je ono što sam pisala, da se upisala na Bandićevu listu jer joj je oprostio dug za najam prostora za koji je imala potpisan ugovor s KIC-om. O svojim sukobima interesa – nije govorila.

Kaže, ne sjeća se koliko i u kojim iznosima joj Grad otkupljuje knjige. Baš čudno. U Aktima gradonačelnika u više navrata moglo se vidjeti da se radi o uistinu velikim iznosima, i to izvan natječaja. A Vuković Runjić se – ne sjeća. Nešto sam starija od Vuković Runjić, ali se ipak točno sjećam da mi Grad nije otkupio ni jednu od 23 knjige koje sam tiskala i nije oprostio ni jedan račun za najamninu za Malu scenu. Štoviše, dodatno su mi smanjili financiranje.

Što ću kad nikada nisam bila – poslušna.

Blaženi zaborav!