originalno objavljeno na blog.vecernji.hr

"Slamku spasa" piše Vitomira Lončar

Kako danas započnem pisati o kojoj temi - završim na tome da kršim zakon o izbornoj šutnji. Što se može, kultura/kazalište, otkad je svijeta i vijeka, usko je povezana s politikom. Nije ni ovo današnje vrijeme izuzeto od te simbioze.
Uvijek je, dakako, kazalištu bilo bolje kada je u politici bio neko tko RAZUMIJE taj specifični organizam.
Ali, preživjelo je i kada su na vlasti bili i ljudi koji su ga doslovno - zabranjivali.
Žilavo je kazalište!
Međutim, u kolektivnom pamćenju neke zajednice ne ostaje baš sve što se u kazalištima događalo u nekom razdoblju. Neke produkcije ostaju u sjećaju i cijelo stoljeće, čak i kada su umrli svi umjetnici koji su ih radili, pa čak i svi gledatelji koji su bili u prigodi vidjeti ih uživo. Neke predstave žive desetljećima, neke godinama, a mnoge zaboravimo onoga trenutka kada smo izašli iz kazališta. Što se može, to je takav posao. Rezultat višemjesečnoga rada na nekoj predstavi nikada se ne može predvidjeti. Tako neke predstave od kojih se ne očekuje baš ništa, postanu stožerne za neko razdoblje, a poneke, za koje se (iz različitih razloga) smatra da će biti velike uspješnice - razočaraju.
Prekjučer je pred prepunim HNK-om Ivana pl. Zajca u Rijeci odigrana studentska opera "Carmen" u produkciji triju umjetničkih akademija Sveučilišta u Zagrebu te Tekstilno-tehnološkog fakulteta u Zagrebu. Nakon iznimno uspješnih izvedaba prošloga vikenda u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, predstava je položila ispit i na kazališnoj pozornici i donijela njezinim sudionicima još jednu neizmjernu radost.
Stojeći pored inspicijentskog pulta za vrijeme izvedbe u Rijeci, razmišljala sam o tome što ovu studentsku predstavu, od koje se nije očekivalo apsolutno ništa, razlikuje od većine predstava koje igraju na hrvatskim pozornicama? Ovi mladi ljudi uglavnom ne pjevaju i ne sviraju bolje od profesionalnih pjevača ili svirača, imaju neusporedivo manje iskustva od svojih profesionalnih kolega pa se često u novim situacijama i ne snalaze najbolje, nisu vješti u šivanju i krojenju kostima kao stvaratelji koji već godinama izrađuju kazališne kostime, ne vladaju filmskom i TV opremom koja je sastavnim dijelom ove "Carmen" kvalitetnije od profesionalaca, ali… imaju ono bez čega se ne može postići da cijelo gledalište diše jednim dahom i ne želi izaći iz kazališta, a to je - STRAST.
Da, STRAST…
Dan uoči "Carmen" u Rijeci igrom slučaja susrela sam se sa skupinom mladih glumaca koje poznajem još iz njihovih studentskih dana, pratila sam njihov profesionalni razvoj i, na neki ih način, ispratila na njihov četrdesetogodišnji radni put.
Ostala sam zaprepaštena onime što sam zatekla, odnosno, kako su u kratkom vremenu, otkad su postali profesionalci, izgubili ono što JEDINO nikako nisu smjeli izgubiti, a to je upavo ta ista STRAST.
I dalje imaju isti talent, i dalje misle da su odabrali posao koji žele raditi, ali VIŠE NE VJERUJU da je moguće to da se u dogledno vrijeme nešto promijeni, a što bi im otvorilo vrata onome zbog čega su željeli ući u ovaj posao.
I pitam se, kako je moguće da taj naš pervertirani sustav u tako kratko vrijeme uspije ugasiti nešto bez čega nema - UMJETNOSTI?
Kako je moguće da se mladi ljudi tako brzo i uspješno konformiraju nečemu što je tako pogubno i loše kao što je naš kazališni sustav? Gdje je bunt, pobuna?
Gdje je nestala STRAST?
Zašto smo im to učinili?
Zašto smo to SEBI učinili, da smo im u nasljeđe ostavili ovu nemoguću situaciju?
Nikada ovaj prostor ne koristim za promociju projekata koje radim, ali ovaj ću puta učiniti iznimku.
Zahvaljujem od svega srca svim sudionicima koji su ostvarili "Carmen", a mladim umjetnicima koji su nekoliko mjeseci predano radili da bi ostvarili tako izniman rezultat, želim samo da, kad sutra postanu profesionalci, NE IZGUBE STRAST ZA POSAO KOJIM SE BAVE!