originalno objavljeno na blog.vecernji.hr

"Slamku spasa" piše Vitomira Lončar

Kao i svake godine otprilike u ovo doba, pojave se u medijima statistički podaci koji se tiču kulture. Piše u njima koliko čitamo, koliko često odlazimo u kazališta i muzeje. Što se kazališta tiče, saznajemo broj registriranih profesionalnih kazališta u Hrvatskoj, koliko je onih koja rade predstave za djecu, koliko amaterskih, koje je kazalište imalo koliko gledatelja, premijera i uopće, kakva je bila uspješnost organizacija u kulturi.

Probudim se nekidan i dočeka me u inboxu članak iz Poslovnog dnevnika koji mi je ponovno potvrdio da nam - nema spasa.
I dalje na jednak i neučinkovit način prikupljamo podatke (Državni statistički zavod, DZS), a i nadalje se ti (pogrešno) prikupljeni podaci analiziraju na potpuno pogrešan način. Ova kombinacija prikupljanja i analize može imati samo jedan rezultat, a to je FALSIFIKAT.

Krivotvorina.

Čitam na svom računalu dopise koje sam prije mnogo godina pisala Ministarstvu kulture s molbom da napokon sjednu za stol s predstavnicima Državnog zavoda za statistiku i pokušaju riješiti ovo pitanje.
Rezultat?
Nula. Ništa. Sve je isto.
Navodno su se predstavnic DZS-a Ministartsva kulture čak i sastali i poslušali argumente Ministarstva kulture, ali DZS i dalje «dere svoju kozu».
Kome trebaju ti krivotvoreni podaci?

Čemu služe?

Nije li napokon došlo vrijeme da se prikupljanju i analizi podataka, kao temelju svake promjene, počne pristupati na drugačije načine od ovih tradicionalnih koji zapravo ne znače ništa?
Zapravo, ne znaš to je gore, predočeni podaci s kojima je DZS izašao u javnost ili njihova analiza.
U « Poslovnom dnevniku» piše da je najveću popunjenost dvorane imala Glumačka družina Histrion, 135%. Ne treba dalje ni čitati - jasno je da je DZS opasno pobrkao kruške i jabuke te da sama činjenica da Histrioni u svojoj dvorani imaju 208 mjesta ne znači da su na svaku predstavu «utrpali» još 35% pomoćnih sjedala. DZS ne uvažava činjenicu da gotovo SVA kazališta GOSTUJU po različitim dvoranama koje imaju različite kapacitete i da ova kategorija «prosječne popunjenosti» nema nikakve veze sa stvarnosti. Osim toga, konkretno u ovom slučaju, DZS ne uzima u obzir da Histrioni igraju i na Opatovini gdje je gledalište mnogo veće nego u njihovoj matičnoj dvorani.
Na popisu je i iznimno uspješan Teatar Gavran koji NEMA svoju dvoranu i nije moguće ni na koji način utvrditi da imaju popunjenost 93%. Koja je metodologija mogla dovesti do tog postotka?
Za Malu scenu piše da ima popunjenost 64% (i 150 sjedala u dvorani) premda ima najviše izvedaba. Ali ne piše da je propisana maksimalna popunjenost predstava za male bebe, koje Mala scena igra u velikom broju jer jedina proizvodi takav program u Hrvatskoj, samo 40 gledatelja. Pa se čovjek pita čitajući «Poslovni dnevnik», pa zašto ta Mala scena igra toliko predstava kad nema dovoljno gledatelja za njih?

A stvarnost je potpuno drugačija.

Slična je situacija i s Teatrom &TD jer se ondje predstave održavaju u više prostora, a neki se naslovi igraju za najviše 50 gledatelja, pa i manje.
PlayDrama iz Splita, NAŽALOST, nema svoju dvoranu nego se snalazi kako zna i umije, ali im je «sjekirom» odredilo popunjenost. Koja je jako mala.
U istoj je situaciji i Kazalište Planet Art koje, također NAŽALOST, nema dvoranu, ali mu je «sjekirom» odrezana veća popunjenost.
Na popisu je i Kerempuhova Scena Vidra, na primjer, na kojoj je izvedeno samo 19 izvedaba, ili Off Theater Bagatella koji je izgleda vrlo uspješan, ima popunjenost PREKO 100%, a zapravo je imao sveukupno 3 (!) izvedbe.
Sama činjenica da se u javnost iznosi tablica kojoj je glavni kriterij za uspješnost nekog kazališta POPUNJENOST DVORANE, je nonsens. Naime, mnogo je veći broj kazališta koja NEMAJU svoju dvoranu od onih koja imaju. Osim toga, većina registriranih kazališta mnogo je više NA GOSTOVANJIMA nego u matičnoj dvorani, a popunjenost u svakoj pojedinoj dvorani na gostovanju, nije kategorija koja se mjeri.

Na još veći kaos nailazimo u broju kazališta.

Otišla sam na stranice Cultureneta gdje je prenesena i metodologija kojom su podaci obrađivani i tu sam tek «zapanjena stala».

Naime, definicija koju DZS koristi za KAZALIŠTE nije u skladu s definicijom kazališta kako stoji u Zakonu o kazalištima! Odnosno, za DZS je KAZALIŠTE nešto sasvim drugo nego što je to za Zakon. Pa prema tablicama koje je DZS podastro javnosti Gradsko kazalište Velika Gorica nije kazalište, a kazalište u Šibeniku je nacionalno, premda pridjeve hrvatsko i narodno ima u nazivu.

Ali ne znaju oni koji analiziraju da to što piše u nazivu ne znači da je to i u stvarnosti.

Važno je da «analiziraju» i proizvode senzacije.

Što se pak subjekata koji obavljaju PROFESIONALNU kazališnu djelatnost tiče, i tu DZS ide šumom, a Ministarstvo, odnosno, država - drumom. Prema DZS, a kako prenosi Culturenet koji je smješten u Ministarstvu kulture, u Hrvatskoj djeluje 60 profesionalnih kazališta uz 17 profesionalnih kazališta za djecu (od čega 6 lutkarskih). A prema Očevidniku kazališta koji se vodi pri tom istom Ministarstvu kulture registrirano ih je 128.
A što se zaposlenika tiče, tu mi je upala u oko brojka od 518 u HNK-u u Zagrebu. U dokumentaciji za izbor novog intendanta ta je brojka bila 502, u izvještaju Ministarstva financija 517, a za isto razdoblje DZS kaže - 518! Jedan ili deset ili 15 zaposlenika više ili manje, pa je li to problem? Ne treba se oko tih sitnica zamarati.
Radi znanstvenih istraživanja kojima se bavim, trajno vodim evidenciju o broju kazališta i kazališnih družina upisanih u Očevidnik kazališta (jedino mjesto u kojem su registrirani svi subjekti koji obavljaju profesionalnu kazališnu djelatnost) te sam tako zabilježila da je krajem sezone na koju se odnosi izvještaj DZS-a bilo službeno upisano slovom i brojkom 117 kazališta i kazališnih družina. Ne - 60.
Od tog broja javnih kazališta bilo je 30, umjetničkih organizacija 76, privatnih ustanova 2 i trgovačkih društava 9.
No, ne zanima DZS Očevidnik kazališta.
Pih, što je uopće Očevidnik? Jede li se to sirovo, kuhano ili pečeno?
Nestvarno. Uistinu, nestvarno.
Kad pomislim da neki ljudi rade puno radno vrijeme da bi javnosti podastrli podatke koji su potpuni falsifikat a da pritom nisu krivi za to što se bave besmislenim poslom, bude mi zlo.
I još samo nešto o podjeli na kazališta koja proizvode programe za odrasle i ona za djecu i mlade. Za potrebe svog doktorata radila sam istraživanje koje je završilo 30. ožujka 2010. godine, a podaci su bili sljedeći.
U RH bilo je ukupno registrirano kazalištâ, kazališnih kuća i kazališnih družina - 81. Samo za odrasle radilo je 29 subjekata. Za djecu i mlade njih 6, samo za djecu 11, za mlade i odrasle 1, za sve ciljne skupine predstave je produciralo 14 subjekata, za djecu i odrasle njih 3, a nepoznato je bilo 17.
Što želim reći?
Da su «kućice» u formularu koji nam DZS šalje svake jeseni ZASTARJELE, da ne služe svrsi, da krivotvore stvarno stanje i da je žurno potrebna promjena. Nije čak točan ni podatak o broju naslova, izvedaba i gledatelja jer NISU kontaktirani SVI sudionici na profesionalnoj kazališnoj sceni nego samo neki.
Po kojem su kriteriju odabrani?

E, to samo anđeli znaju.

Vjerojatno se pitate zbog čega me toliko uzrujala ova «analiza» podataka pa sam joj posvetila toliko prostora?
Zbog toga što je samo kvalitetno napravljenom analizom postojećeg stanja moguće krenuti u kvalitativne promjene sustava. Znanost o evaluaciji kaže nam da se takve analize trebaju provoditi uporabom mnogih različitih alata, pokazatelja i kriterija.
Kada ćemo se napokon prestati odupirati činjenici da nam se valja suočiti sa stvarnosti i da bez promjene načina razmišljanja i dalje tonemo u glib.
U glib, u glib…
I to sa sjekirom umjesto s kirurškim laserom.

P. S. Da ne mislite kako sam zaboravila na temu Gavelle o kojoj sam pisala u nekoliko posljednjih postova, evo novosti. Ukratko. Darko Stazić napravio je konferenciju za novinare na kojoj je iznio svoju stranu medalje o slučaju otpuštenog šefa računovodstva Vinka Mikulića. Koliko se vidi iz medija, Vinko Mikulić je na radnom mjestu uglavnom pio rakiju iz boce na kojoj je bila slika Ante Pavelića i čitao Hitlerov «Mein Kapmf» (koji se može naći u izlozima knjižara po cijelom gradu). Stazić je za ovo očito saznao na sam Uskrs ove godine pa je, sukladno toj spoznaji, odmah prvog radnog dana nakon Uskrsa, Mikuliću dao trenutni otkaz. Koji je Mikuliću stigao poštom (slučajno) upravo na dan 10. travnja. Eh, očito se ni Pavelić ne bi sjetio napraviti takav tajming, da Mikuliću zbog njega otkaz bude uručen baš desetog travnja! Pa neka Mikulić slavi sa svojim Hitlerom i s Pavelićevom rakijom u ruci!
O glupostima da se Pandurov honorar od preko 300 tisuća kuna «isplatio» od prodanih ulaznica neću ni govoriti. Ono što bih svakako željela vidjeti (a mislim i mnogi redatelji u Hrvatskoj) jest prema kojem se to CJENIKU vodi Stazić pri potpisivanju ugovora.
Zašto je pak Stazić «opalio» u svom obračunu s Mikulićem i po Dolenčiću, to tek trebamo saznati. Ova se priča, sasvim sigurno, nastavlja.

Ah, da, iz kakve boce rakiju pije Darko Stazić, na konferenciji za novinare - nismo saznali.

P. P. S. S. Jučer me osobito razveselila vijest da će Boris Geršak, zaposlenik kazališta Kerempuh (divnog li slučaja!), dobiti licencu za izbor Miss Hrvatske za Miss svijeta! Ime Borisa Geršaka zadnji sam put primijetila na popisu zaposlenika kazališta Kerempuh na kojem je potpisao (onu jednoglasnu) potporu Dušanu Ljuštini za novi ravnateljski mandat. Geršaka sam susretala i kao jednog od osnivača Teatra Ulysses (nekad je bio inspicijent pa ima status umjetnika i u vrijeme osnivanja, zakonski je mogao biti osnivačem, premda je sad tehnički šef). Susrećemo njegovo ime i kod svake Nagrade hrvatskog glumišta na kojoj radi, a i na Brijunima. Mislim, poznato je da zaposleni tehnički šefovi kazališta i bivši inspicijenti imaju velike menadžerske sposobnosti pa mogu preuzeti svjetske licence izbora za Miss. Čudi me da Geršak, kao tako velik i svestran menadžer ( i umjetnik), nije postao ravnateljem nekog kazališta. Možda Kerempuha?
Ili možda ipak Geršak ponovno ODRAĐUJE POSLOVE za svoga Velikog gazdu? No, ono što me zanima i što bi se svakako moralo moći dobiti na uvid jest PISMENA DOPUSNICA Dušana Ljuštine, ravnatelja Kerempuha, zaposleniku Geršaku, da vodi projekt Miss svijeta za Hrvatsku. I dopusnicu da radi na Nagradi hrvatskog glumišta. I dopusnicu da radi na Brijunima. Naime, pisane su dopusnice, prema Zakonu o kazalištima, OBVEZNE!
Eh, Anice Kovač, Prva pratiljo Miss svijeta, kako si Ti mislila dobiti licencu za izbor za Miss svijeta kada postoje tako sjajni menadžeri, s tako vrijednim CV-jem, kao što je to Boris Geršak?
Ili se ipak, svugdje gdje se vrte velike pare, neizbježno u off-u pojavljuje ime Velikoga gazde?

P. P. P. S. S. S. Kako mi je danas krenulo s tim post scriptumima, evo još jednog. Svakako pročitajte najnoviji post Slobodana Šnajdera na Teatru.hr !