originalno objavljeno na blog.vecernji.hr
"Slamku spasa" piše Vitomira Lončar

Prošlog sam tjedna boravila u Splitu. Držala sam trening Strateškog planiranja za dvadeset i dvoje zainteresiranih koji putem edukacije žele promjene u pristupu kulturi, svojoj organizaciji, ali i na osobnoj razini.

Uzbudljivi su takvi treninzi jer se učinak vidi gotovo trenutačno. I točno znaš kome si otvorio neke nove vidike koji će mu olakšati život, a kome još nije došlo vrijeme da iskorači iz uobičajenih okvira.
Trebala sam u Splitu imati i promociju svojih knjiga. Kažem, «trebala sam».
Naime, predviđena se promocija prometnula u tribinu, okrugli stol, razgovor, polemiku…
Bilo je svega.
Najmanje promocije.
Podsjetila me ova moja «promocija» na listopad 2002. godine kada je Hrvatski centar ITI u suradnji s HNK-om u Rijeci organizirao dvodnevnu tribinu na koju su bili pozvani dionici s kazališne scene iz cijele Hrvatske. Dnevni je red bio podugačak, ali se već tijekom prve predviđene točke dogodio kaos.
Svi su imali potrebu govoriti o svojim problemima, o neodrživoj situaciji u vlastitoj sredini, kazalištu, o (lošim) iskustvima… Ukratko, to «govorenje u jezicima» preselilo se u večernjim satima iz zgrade HNK-a na terasu nekog kafića u Opatiji i trajalo je do pet ujutro.
Sljedećeg se dana sve nastavilo … Lavina se nije dala zaustaviti.
Ovaj skup u Rijeci bio je važan za daljnji nastavak dijaloga unutar kazališne zajednice koji se odvijao početkom tisućljeća i koji je bio dao nadu da imamo šanse.

U Splitu su nas, zbog zatvaranja knjižnice Marka Marulića, ljubazno zamolili da nakon dva sata «promocije» izađemo iz prostora.
I rasprava se ponovno nastavila na terasi kafića… No, broj ljudi koji ima potrebu govoriti neusporedivo je manji od 2002. godine.
Takvih više gotovo da i nema.

Oprali su nam mozgove, zastrašili nas, ucijenili, potkupili.
Uškopili.
Zatvorili su se ljudi u svoje kućice i čekaju da prođe nevrijeme.
A ne razumiju da, kad nevrijeme i prođe i kad izađu iz kućica, vani više ništa neće biti isto.

A vrijeme će proći… Nepovratno.

Prije desetak dana uputila sam Gradu Splitu, a sukladno Zakonu o pravu na pristup informacijama, zamolbu da mi se dostavi evidencija o radu intendanta Tončija Bilića za 2013. godinu. Naime, evidencija o radu jest nešto što mora imati svaki zaposlenik i inspekcije su vrlo osjetljive na taj komad papira.
I baš kad sam bila u Splitu stigao mi je službeni odgovor da Tonči Bilić ne treba imati evidenciju o radnom vremenu jer je na raspolaganju 24 sata i nema precizirano radno vrijeme.

Ohoho!

Bilić je plaćen da 24 sata bude U SPLITU na raspolaganju svojoj ustanovi. K'o Hitna.

U nastavku piše da mu je u plaću uračunata naknada za prekovremeni rad, te naknada za rad u neradne dane, blagdane, rad noću, smjenski i dvokratni rad.

Sve piše samo ne piše koliko za svoju plaću minimalno mora raditi.
Ma ne mora, jadan, raditi u dva ujutro, na Uskrs, recimo, smjenski (vidite li Bilića u smjenskom radu?), ali samo da nama, javnosti, kaže: KOLIKO je sati i dana u prošloj godini bio na svome radnom mjestu?
Samo to.
Ništa više.
Ali ni manje.

Naime, baš kad sam bila u Splitu mimoišla sam se s Bilićem koji je bio, na raspolaganju, u - Slavonskom Brodu. Valjda je tamo odrađivao noćnu smjenu rada u ustanovi u kojoj ima plaću za dostupnost 24 sata.
A ja sam se sve nadala da će doći na moj trening s obzirom na 24-satnu dostupnost.
Mogla sam mu pokazati kako se radi u virtualnoj učionici, na primjer, pa da mu olakšam virtualno vođenje složene organizacije.
Od 277 zaposlenika!
Bravurozna VIRTUALNA DOSTUPNOST!

U isto vrijeme kada sam bila u Splitu objavljeni su rezultati Javnih potreba u kulturi Grada Splita.
Znate li koja je stavka jedina neprikosnovena i ne podliježe nikakvoj evaluaciji?
Hrvatsko narodno kazalište u Splitu.
Bez obzira na sve, nacionalna kazališta svoje moraju dobiti. A ostali?
Snađi se, druže!
Preživi ako možeš.

Ako ni zbog čega, u Splitu bi se moralo pristupiti promjenama zbog toga što postoji Umjetnička akademija i mladi koji iz nje izlaze bit će usmjereni na samozapošljavanje. Grad Split dužan im je osigurati mogućnost da se izraze, da stvore svoje estetike i djeluju na dobrobit i korist svoga grada.
Vrijeme je da se napokon počnu preispitivati neprikosnovene vrijednosti. Gradonačelnik Baldasar, sudeći prema prilogu koji je bio emitiran na HTV4 nekidan, o kulturi ne zna ništa, niti je spreman suočiti se s izazovima koje ona nosi. Kultura je za njega roba za političku trgovinu, kao i svaka druga roba.
A na kulturnjacima je da jasno artikuliraju da ne žele biti topovsko meso u tim transakcijama.
Splite, hora est!

Ma znam, čekate što ću napisati o stanju u HNK-u u Zagrebu.

Pretpostavljam da i vas zanima tišina koja je obavila našu matičnu nacionalnu kuću zbog petog natječaja za intendanta kodnog imena «Slučaj službenice PTT-a».
Prošlog sam tjedna pisala o tome da je zaposlenicima rečeno da će članovi Kazališnog vijeća dobiti programe na uvid u tajništvu, a ostali djelatnici od ponedjeljka u urudžbenom uredu.
Dakle, u ponedjeljak su neki zainteresirani pokušali saznati što piše u programima, ali nisu uspjeli.
Rečeno im je da samo sindikalni predstavnici mogu vidjeti programe.
Sindikalni povjerenici u petak uopće nisu bili spomenuti kao zasebna kategorija.
Pravila se mijenjaju iz sata u sat.
Neki sindikalni povjerenici ipak su pogledali što se nudi.
Zaposlenici su u srijedu organizirali sastanak na koji je došlo oko 10 % svih zaposlenika.
Iz Drame?
Jedan član.
Onaj isti koji se priključio našem prosvjedu pred HNK-om kad smo davali podršku kolegama iz Splita.
Dušan Gojić.
Bravo, Duka!

Zašto je onemogućeno svim zaposlenicima da vide programe?
Prvo su rekli da svi sve mogu vidjeti, pa da ne mogu, pa da mogu neki, pa ni oni, a na kraju se ispostavilo da u zapisnik Vijeća nije ušlo upravo to, da će zaposlenici moći programe dobiti na uvid.
Kako je to zanimljivo i zabavno! Mijenjao se Zakon o kazalištima da ne bi bilo nedoumica, a na kraju su ostale - samo nedoumice!
Nestvarno.
Bez obzira na svu silu nesnalaženja, šlampavosti, nekompetencija i «pokvarenih telefona», ostaje otvorenim pitanje: zašto se krije programe?
Zašto ih se ne objavi javno? I prekinu sva nagađanja?
U čemu je problem?

U petak je na teatru.hr objavljena vijest pristigla iz dobro obaviještenih krugova, da se ide u poništenje i petog natječaja!
Od tog se trenutka, a prošlo je već 48 sati, nitko odgovoran nije oglasio, odnosno, Ministarstvo kulture, koje bi trebalo (kao i Non-Stop Bilić) raditi 24 sata na informiranju javnosti, vijest nije demantiralo.
Ali ni potvrdilo.

Hm, možda misle da nas ne zanima?
Mislim, ako ovaj natječaj «padne», postupak raspisivanja šestog (6.!) natječaja u dvije godine (u petak će biti dvije godine od raspisivanja prvog natječaja i naše prve gerilske akcije!), jest takva blamaža da se to ne može ni opisati.
Još se nadam da će sve ovo sretno završiti.
Moglo bi se dogoditi da favoriti ispadnu iz utrke, a «odbačeni kamen postane kamen zaglavni», odnosno, da intendantom bude proglašen - Veseljko Barešić, dirigent, koji se ne spominje ni u jednoj kombinaciji.

S obzirom na činjenicu da je upravo Glazbena djelatnost doživjela najmanje rezova u državnom proračunu (pače, sredstva se stalno povećavaju) i da su glavni igrači naše kulture postali «veliki dečki» iz područja glazbe, ne bih se začudila.
Ne bi bilo prvi put da se u odmjeravanju snaga, a radi mira u kući, iznađe novo, neočekivano rješenje.
U ovom slučaju rješenje bi se zvalo - Veseljko Barešić.

Ako sam pak na pogrešnom putu, pitam se, koji bi mogli biti razlozi rušenja natječaja?

• Da ni jedan prijedlog programa nije zadovoljio ni Zlatar-Violić ni Bandića.
• Da je odabrani kandidat (kandidatkinja) odlučio odustati. Pritisci su veliki i ne bi se trebalo čuditi ni takvom ishodu.
• Da je kandidat/kandidatkinja koji/a je dogovoren/a, napisao/la program koji nema sve elemente propisane natječajem, a to se utvrdilo naknadno, nakon što su članovi Vijeća već izjavili da je sve prema propisima. Pa se ne bi htjeli blamirati.
• Da su se u cijeli postupak umiješali još veći igrači od Zlatar-Violić i Bandića (ima i takvih, naravno!).
• Da su neke interesne skupine zaključile da bi dogovoreni kandidat (kandidatkinja) dodatno destabilizirao najveće nam kazalište u zemlji.
• Da se pojavio novi, pogodniji, povoljniji i prilagodljiviji kandidat (kandidatkinja).
• Da se zaključilo da je promjena Zakona o kazalištima napravila više štete nego koristi.

Da, ima još jedna mogućnost, da se napokon shvatilo da ovakav način izbora jednostavno više ne funkcionira. Da ne može tako dalje. Da su vremena «dogovornih brakova» pod krinkom javnih natječaja, u zemlji članici EU - prošla.
Da je ipak došao kraj vođenju velikih ustanova u kulturi kao da su mamine i tatine.
Eh, možda sam preveliki optimist.
Zato sam ovu zadnju mogućnost i izdvojila…

Osim pitanja HNK-a, još uvijek su «vrućom» temom i rezultati natječaja Javnih potreba u kulturi RH. Javni prigovori različitih subjekata sve su glasniji.
Ali i po ovom pitanju Ministarstvo trenira - šutnju.
Šutim, dakle jesam.
Strategija kojom su odlučili preživjeti.
Koliko je učinkovita, pokazat će vrijeme.

A dok se to ne pokaže, Vladimir Stojsavljević, da baš sasvim ne dangubi, podigao je ljestvicu svojih potraživanja o svojim duševnim bolima koje mu stvaram.

Pa sada od mene na ime tih boli potražuje 50 tisuća kuna.
Bol se s 20 povećala na 50 tisuća.
Vjerujem da će se nakon današnje Slamke povećati barem za još 10.
Tisuća. Kuna.
Nema dijaloga, ali zato duševne boli rastu li rastu!
Boli duša kad vidiš toliku bol.

Kao prilog temi odluka Ministarstva kulture za sufinanciranje programa, pročitajte tekst Snježane Banović objavljen na www. forum.tm .
Brijuni u drugom pakiranju!
Obvezna literatura!