originalno objavljeno na blog.vecernji.hr
"Slamku spasa" piše Vitomira Lončar 

Već nekoliko mjeseci kuha u meni ova tema, ali nikako da dođe na red. No, prošlog se tjedna ruksak (moje) strpljivosti prepunio i - nema druge nego staviti «analizu na sunce».
Prije nego što nastavite s čitanjem ove Slamke spasa svakako želim reći da:

1. smatram da svako dijete i svaki odrasli građanin ove zemlje mora imati pravo na pristup kulturi i kulturnoj proizvodnji
2. da je participacija pripadnika zajednice vlastitoj kulturi KLJUČNO VAŽNA karika u svakoj kulturnoj politici
3. da načelno podržavam svaku aktivnost koja će pridonijeti boljoj participaciji u kulturi (osobito djece i mladih), što će posljedično doprinijeti razvoju zajednice.

Ove tri točke, što se mene tiče, PODRAZUMIJEVAJU se, bez obzira na tekst koji slijedi.

Dakle, prije točno godinu dana pomoćnik ministrice kulture Vladimir Stojsavljević došao je na skupštinu Hrvatskog centra ASSITEJ koja se održavala u Čakovcu i predstavio je program u nastajanju pod imenom Ruksak (pun) kulture. Dakako da je naša udruga s odobravanjem pozdravila ideju Ruksaka i ponudila stručnu pomoć pri izradi istog.

Vrijeme je prolazilo, a Ministarstvo kulture nije davalo znakove života.
Onda je 28. ožujka 2013. objavilo dokument pod nazivom Odluka o sadržaju programa Ruksak (pun) kulture te visini naknade za rad na njegovom ostvarenju, a tjedan dana nakon toga u medijima je izašla vijest o prvim aktivnostima.
Već sam se tada raspitivala je li netko od zainteresirane javnosti bio uključen u izradu programa, ali nikog nisam uspjela pronaći.
I ovu je priču, kao i onu o novom Zakonu o kazalištima, Ministarstvo kulture skuhalo samo. Kao da nismo u demokratskom društvu u 21. stoljeću.
I u EU.
Fućkaš struku!

Tijekom svibnja i lipnja u medijima smo pratili pilot-projekt koji je putovao po Hrvatskoj.
Javnog poziva za prijavu za pilot-projekt nije bilo i nije se moglo saznati na koji su način izabirane predstave i radionice koje su u njega ušle.
Zanimljivo.
Birao ih je Nepoznat Netko.
Po kojim kriterijima i na koji način - ne zna se.
Mislim, zašto bi rad u javnoj upravi bio javan i transparentan kad može biti tajan i netransparentan?
A može jer - nitko ništa ne pita.
Svi su se pomirili s tim da je bolje šutjeti nego dobiti po glavi zbog nepodobnih pitanja.
Evo definicije iz Odluke: «Ruksak (pun) kulture je program vezan za umjetnost i kulturu, a u hrvatskim vrtićima i školama provodit će ga stručnjaci (književnici, likovni, kazališni, glazbeni, plesni i drugi umjetnici)».
Obratite pozornost na riječi STRUČNJACI i UMJETNICI.

Dakle, analiziram predstave i radionice koji su bili dijelom pilot-projekta:
Radionica čitanja - 1
Predstava za djecu - 4
Pričanje priča - 3
Radionice bubnjanja - 2
Radionica grafike - 1

Filmska umjetnost, kulturna baština, klasična glazba, ples i književnost - 0 komada u pilot-projektu.
Nula.
Premda piše da će program pokrivati i ova područja.
Evaluacija nakon provedenog pilot-projekta?
Nula. Nema je.
Ili je možda napravljena, ali javnosti nije dostupna.
Budžet koji je napravljen unaprijed i koji je na kraju potrošen?
Nepoznat.
Pitam se, čemu je služio pilot-projekt?
Da na fotografijama vidimo razdragana dječja lica?
Fotograf je mogao doći na bilo koju izvedbu predstava kazališta za djecu diljem Hrvatske i mogao je snimiti ta ista razdragana lica. Ili je mogao iz neke arhive uzeti fotografije. Isto bi bilo. I jeftinije.
Mnoga kazališta za djecu održavaju predstave u bijelim područjima u kojima kultura nije često dostupna. Štoviše, Ministarstvo kulture sufinancira te projekte putem javnih natječaja, i to već 18 godina.
Ne od jučer.
Čemu je služio pilot-projekt ako u njemu nije bio sadržaj cijelog područja Ruksaka koji će pokrivati ovaj program?
Čemu je služio ako se nakon njegova održavanja nije napravila evaluacija?
Što se iz pilota naučilo, saznalo i što bi se u «pravom» projektu koji će se ostvariti 2014. godine moglo poboljšati, a temeljem iskustva ovog pilota?
Ne zna se.
Koga je briga za to.
Mogao je ovaj program ići i kao bespilotna letjelica s obzirom da nema evaluacije.
Ali, očito je bilo važno pozvati neke «svoje» i dati im posao. Kako drugačije objasniti ovakav šlamperaj?
U Odluci nam je predstavljen i CJENIK «usluga».
Ponovno Nepoznat Netko odredio je cijenu rada stručnjaka i umjetnika.
Na temelju čega - ne zna se. Putem razgovora sa strukovnim udrugama zasigurno nije.
Pa je tako cijena kazališne predstave 3.500,00 kuna, ali ovisi o broju izvođača.
Manje ili više.
Koliko je to više?
Koliko je manje?
Koliko izvođača stoji tri i pol tisuće kuna?
Pravi «bombon» mi je da predstava mora imati rekvizite koji trebaju biti jednostavni i prenosivi.
Tu smo već ušli u samo umjetničko stvaranje! Određuje nam se REKVIZITA!
O kostimima ni riječi, ali rekvizita, eh, nju nam valja propisati!
Ne daj Bože da je neka «ne jednostavna»! Ili «neprenosiva»!
Hm, kakva je to «neprenosiva» rekvizita za razliku od «prenosive»?
Odustajem.
Piše da je nakon predstave obvezno izvođenje radionice.
Tu sam stala.
Naime, ako je netko stručnjak i odličan glumac, to ne znači nužno da zna raditi radionice s djecom i mladima. I obrnuto.
Baš me zanima koji bi mi glumac pristao raditi i radionice u cijeni igranja predstave.
Osim toga, glumiti je jedno, a prenositi znanje, vještine i navike na djecu, nešto je sasvim drugo.
Biti glumcem ne znači nužno i to da si osposobljen za područje edukacije. I da pri tom znaš i aktivirati djecu. I obrnuto.
Piše također da će, ako bude u mogućnosti, Ministarstvo kulture osigurati prijevoz izvođača i rekvizite.
Hm, ako nije u mogućnosti, onda, kako piše, Miistarstvo pokriva troškove JAVNOG PRIJEVOZA.
Sad više ne vjerujem što čitam.
Ako vozači i kombiji Miistarstva kulture imaju drugog posla, a mi ćemo, lijepo, javnim prijevozom. Ili će nam, valjda, za troškove naših kombija dati cijenu autobusne karte po glavi.
Glavarinu.
Odlično.
O podrobnoj razradi cjenika - ne mogu govoriti jer je nema.
Svakako želim napomenuti da se u Odluci spominju i STUDENTI UMJETNIČKIH AKADEMIJA koji će također moći prenijeti djeci svoje stručno i profesionalno znanje.
A koji će, s obzirom na porez preko studentskih servisa, biti jeftiniji od profesionalnih umjetnika. Pa valjda samim time i - poželjniji.

Već sam odlučila ne sudjelovati u ovom zbrda-zdola sklepanom programu pa ću u nastavku, neopterećena mogućnošću da će me opet «viša sila» kazniti i odbiti me, pisati o Javnom pozivu raspisanom 1. listopada 2013. i okruglom stolu koji se dogodio prošloga tjedna.
Ponovno u Čakovcu.

Na okrugli stol došlo nas je iznimno mnogo iz kazališnog područja: predstavnici ASSITEJ-a, ali i UNIMA-e (udruga kazališta lutaka). Dobili smo materijale o Ruksaku (punom) kulture i pogledali prezentaciju iz čega smo saznali da je u pilot-programu sudjelovalo 450 učenika osnovnih i srednjih škola iz 8 županija.
Da Javni poziv objavljen 1. listopada 2013. značajno odstupa od Odluke od 28. ožujka, zaključila sam već analizirajući dokumente kad sam se pripremala za Okrugli stol.

Uglavnom, što da vam pričam. Rekla sam što mislim:
1. da je pilot-projekt proveden netransparentno i po babi i po stričevima
2. da ni u pilotu ni u javnom pozivu nema NIKAKVIH KRITERIJA (osim onog o rekviziti, trajanju i obveznim radionicama)
3. da ne postoji budžet za projekt za 2014. godinu i uopće se ne zna o kojim se financijskim okvirima radi
4. da nema specifikacije ni troškovnika koliko se potrošilo na pilot-projekt
5. da nema evaluacije osim fotografija nasmiješene djece i riječi «super» koju kao zamjenu za evaluaciju zabranjujem upotrebljavati već studentima prve godine
6. da će se odabirati programi visoke kvalitete i profesionalnih standarda koje će, kako nam je rečeno, procjenjivati ZAPOSLENICI MINISTARSTVA KULTURE I MINISTARSTVA OBRAZOVANJA. Pitam se, s kojim kompetencijama?
7. da će tu visoku kvalitetu i profesionalne standarde moći ostvarivati i studenti umjetničkih akademija za koje uistinu ne znam na koji su način osposobljeni za ove aktivnosti. Pitala sam zaposlenicu Ministarstva kulture o tome, a ona mi je odgovorila da su studenti - mladi. Eh, to je doista visoka kompetencija.
8. da je umjesto kriterija postavljen link na Nacionalni kurikulum koji ima 291 stranicu i koji bi trebalo temeljito proučiti da bi se napisala kvalitetna aplikacija. A kriteriji u Javnom pozivu ne postoje.
9. da mi ne pada na pamet za 3.500,00 kuna čitati 291 stranicu Kurikuluma
10. da mi ne pada na pamet glumce nakon predstave moliti da drže radionicu u kojoj će djeca aktivno sudjelovati - a bez dodatne naknade. I da ih pritom, ako su vozači i kombiji Ministarstva kulture zauzeti, šaljem autobusom na izvedbe
11. da s glumcima potpisujem ugovore da glume, a ne da drže radionice jer za to nisu osposobljeni i često nemaju kompetencije.

Nadalje, saznali smo na Okruglom stolu da će povjerenstvo koje će odlučivati o radionicama i predstavama koje će ući u Ruksak biti naknadno formirano.
A i kriteriji.
Ovisno o prijavama.
Mašala.
Ipak, vrh mi je rečenica koju smo dobili u dokumentaciji, a bila je i dijelom prezentacije, u kojoj piše da je ovo zajednički projekt Ministarstva kulture i Ministarstva obrazovanja i sporta te da je Partnerstvo između dva politička sektora novina sama po sebi.
Isuse.
Dva POLITIČKA SEKTORA.
Dva Ministarstva su DVA POLITIČKA SEKTORA?
Ili su dva područja aktivnosti (kultura i obrazovanje) DVA POLITIČKA SEKTORA?
Ili?
A i nepismeno je, treba dvaju. Čega li već.
Svijet počinje od danas i od nas.
Novina je suradnja.
Poznavanje osnovnih pojmova: POLITIČKI, SEKTOR, PROGRAM, PROJEKT…. e, to su pojedinim djelatnicima našeg Ministarstva kulture termini preteški za razumijevanje.
A i za one koji su Ovo Nešto što se zove Javni poziv - odobrili.
Nema nam spasa.
Ovakav diletantizam već odavno nisam vidjela.
I to je ono po čemu naša ministrica Zlatar Violić želi biti zapamćena, kako je rekla u emisiji «Nedjeljom u 2» kod Aleksandra Stankovića?
Još sam u šoku.
Ruksak koji nije u Strategiji ni jednog od dvaju sudjelujućih POLITIČIH SEKTORA, napunio mi je čašu nevjerice koliko je nekompetentno vodstvo ove naše zemlje u području kojim se bavim.
O tome da se na telefon za dodatne informacije koji je naznačen u natječaju cijeli tjedan nitko ne javlja i da se, kada se pošalje e-mail, dobije odgovor da do 21. listopada nema nikoga (a vrijeme je trajanja Javnog poziva), bolje je ne govoriti.
Na takve smo šlamperaje već navikli.
Ukratko, neznanje nas je preplavilo. A neznanje u kombinaciji s vlašću, pogubna je simbioza čije ćemo posljedice osjećati još godinama.
Što će iza ove devastacije ostati, samo Bog zna.

P. S. Danas sam u Inbox dobila cirkularno pismo o tome da je koreografkinja i plesačica Larisa Navojec izbačena iz projekta «Spamelot» koji se premijerno trebao izvesti 22. studenoga ove godine u kazalištu «Komedija». Budući da ravnatelj «Komedije» Pavlović nema običaj suradnicima davati ugovore prije početka rada (a protivno svim pravilima struke), bojim se da će Larisa teško dobiti svoju zadovoljštinu.
Pitam se samo, dokle će umjetnici/autori trpjeti samovolju moćnika koji se smatraju gospodarima naših života i smrti?
I dokle će kolege šutjeti?
Hoće li već jednom neka iskra uspjeti zapaliti požar?
Hoće li već jednom doći kraj ovom našem kaosu?

P. P. S. S. Ako već slučajno niste, svakako pogledajte emisiju koja se prikazivala 15. listopada na 3. programu HRT-a urednice Jelene Jindra «Treća runda». Ako nemate vremena i živaca za cijelu emisiju, svakako pogledajte barem uvodni prilog!