originalno objavljeno na  blog.vecernji.hr

"Slamku spasa" piše Vitomira Lončar

Iza mene je izniman tjedan.

Jedan od onih rijetkih kada znaš da je posao kojim se baviš vrijedan svake sekunde uložena truda i kada ZNAŠ da je ono što radiš TO. U teoriji se taj trenutak zove: OSTVARENJE CILJEVA.
A u praksi… eh, to je radost, zadovoljstvo, sreća, mir, osjećaj ispunjenosti i zahvalnosti što ti je uopće dano osjetiti takve emocije.
Dakle, naš «Figarov pir», Mozartova opera ostvarena u suradnji Muzičke akademije u Zagrebu, klasa red. prof. Cynthije Hansell Bakić, i našeg malog kazališta (premda Tedi Lušetić, zamjenik pročelnika Ureda za kulturu Zagreba, tvrdi drugačije), gostovao je na Dubrovačkim ljetnim igrama u Atriju Kneževa dvora. Kako je prije izvedbe rekao intendant DLJI Krešimir Dolenčić, igrali smo na posvećenom mjestu na kojem su muzicirali mnogi vrhunski svjetski umjetnici, a to OBVEZUJE.
O, da, itekako.
Ovo je još jedna prigoda koju ću iskoristiti kako bih zahvalila svima koji su omogućili naše gostovanje na Igrama.
Nakon Dubrovnika predstavili smo se na Blatskom ljetu u Blatu na Korčuli te u Gradu Korčuli. Tri različita prostora u samo četiri dana bili su velik izazov za mlade pjevače koji su pokazali da su, usprkos neiskustvu, spremni za izazove. Gotovo tisuću gledatelja na trima izvedbama velikim je pljeskom pozdravilo predstavu i mladim umjetnicima dalo novi vjetar u leđa.
Jedina rasprava pri povratku s juga bila je - što ćemo novoga raditi sljedeće sezone!

Odigrali smo osam izvedaba «Figarova pira» u tri mjeseca. Gledala sam svaku od njih od početka do kraja i pratila razvoj mladih pjevača i način na koji su gradili uloge. U našem se poslu kaže da, ako je predstava dobra, duljim igranjem raste i postaje sve boljom, a ako je loša - raspada se. S ponosom mogu reći da je naš «Figaro» svakom izvedbom sve bolji, a mladi pjevači otkrivaju tajnu iskustva rada na ulozi tijekom više repriza. Uzme li se u obzir da se prosječan operni naslov u našim nacionalnim kazalištima po sezoni odigra pet puta, osam odigranih izvedaba «Figara» spada u rijetke doživljaje za operne pjevače.
Ovaj put i kritika je pratila naše izvedbe. Pročitajte ovdje i ako budemo ponovno igrali predstavu - svakako nam dođite!

Kako to obično biva u životu, dok s jedne strane sve ide svojim prirodnim tijekom, s druge se strane događaju apsurdi.
Ako se pitate jesmo li tijekom prošloga tjedna, nakon šestosatnog, maratonskog razgovora o kojem sam pisala prošloga tjedna, dobili ikakav odgovor o opstanku Male scene od Ureda za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba, odgovor je - NE.

Nismo dobili ništa.

Nitko me iz Ureda nije nazvao, pisao mi ili me na bilo koji način kontaktirao.
Ali me zato, zahvaljujući zastupničkom pitanju zastupnice Dijane Pavičić Haniš iz SDP-a (hvala!), naš Gradonačelnik Milan Bandić svojim izlaganjem na Skupštini 18. srpnja 2013. itekako «kontaktirao».
Putem svih medija.
Na žalost, fonogram, premda je postavljen na stranicama Skupštine, nije moguće otvoriti, pa Vam samo mogu iz novinskih izvještaja (HINA) prepričati što mi je poručio Gradonačelnik:

Nitko neće ugasiti kazalište. Ne znam što je Vitomira Lončar (ravnateljica Male scene) ispričala, ali sva kazališta u Zagrebu su tretirana jednako, za sva postoje ista pravila igre.
Uz to mi je Gradonačelnik Bandić sugerirao da trebam poštovati pravne propise i uredno voditi knjige.
Knjige se moraju voditi, pa to mora raditi i doktorica Lončar, a Gradski ured će je tretirati kao Teatar Exit profesora Matka Raguža. Izuzetno simpatiziram Malu scenu i dr. Lončar.

Kad sam to pročitala i čula, duboko sam udahnula.
A što mi je drugo preostalo?

Idem ponovno, iz početka, i to radi vjerne, ali i specifične publike koja dolazi u naše kazalište. Uglavnom su to djeca i njihovi roditelji, Gradonačelniče. Ne mogu dopustiti da ostane i trag sumnje u to da ne poslujemo uredno.

Nikome neću dopustiti narušavanje našeg dugo građenog poslovnog i profesionalnog ugleda.

Nemam mogućnost da mi, kao Gradonačelniku, svi mediji objave demanti tvrdnje da ne vodimo knjige u skladu sa zakonom. Nemam ni sredstava za plaćene oglase.

Ali imam Slamku spasa!

Dakle:
• Kazalište Mala scena UREDNO vodi knjige. To su potvrdili: inspekcija Državnog inspektorata, Ministarstvo financija i Porezna uprava zagrebačka. Sva rješenja koja nedvosmisleno pokazuju da kod Male scene nisu pronađene NIKAKVE nepravilnosti poslala sam Gradonačelniku i Uredu za obrazovanje, kulturu i sport, dostavom. Odavno. Također sam svim medijima dostavila iste dokumente.
• Budući da se nisam školovala za računovodstvo, kazalište Mala scena zasnovalo je radni odnos na NEODREĐENO VRIJEME s djelatnicom koja je zaposlena na mjestu šefice računovodstva. Puno radno vrijeme.
• Kazalište Mala scena poslalo je Uredu za obrazovanje, kulturu i sport još krajem kolovoza 2012. godine KONTNE KARTICE za 2009., 2010. i 2011. godinu, kako je traženo. Da se knjige ne vode uredno, to bi valjda neka od inspekcija primijetila, a i sam Ured. Sigurno bismo snosili sankcije za možebitno nezakonito poslovanje za razdoblje od 2009. godine.
• Nikada nismo niti nam je to ikada palo na pamet, trošili sredstva poreznih obveznika nenamjenski. To mogu potvrditi pod punom moralnom i materijalnom odgovornosti.
• Kazalište Mala scena u svakom segmentu poslovanja poštuje pravne propise Republike Hrvatske.

Ovo su činjenice.

Koje ću, ako treba, ponoviti još sto puta.
Nije mi teško.
I nikada mi neće biti.
Niti će mi ikada dosaditi ponavljati istinu.

Budući da imam glavu da bih njome mislila, a ne da bih njome kimala, sada ću se osvrnuti na drugi, «duhovitiji» dio gradonačelnikova izlaganja, a i na izvještaj o izvršenim programima za 2012. godinu Ureda za kulturu koji je «prošao» na Skupštini što je je potvrđeno i u Službenom glasniku od 19. srpnja 2013.

Želim prije svega čestitati kolegi glumcu Matku Ragužu što je postao profesor. Ne znam, doduše, čega, ali to ne umanjuje čestitke.
Kao što sam rekla, kod mene svi računi «štimaju» u lipu.
No, kod nekih ima problema čak i s brojanjem do tri (3).
U izvještaju koji je objavljen na internetskim stranicama Skupštine Grada, a pod 1 . točkom dnevnoga reda za sjednicu od 18. srpnja, piše da je Teatar Exit u 2012. godini imao TRI (3) premijere.
Hm, zanimljivo. Ne sjećam se tih premijera.
U pismenom dijelu Izvještaja piše sljedeće:
U Teataru Exit je bila premijera autorskog projekta S. Anočića: Nemirne noge (programska obveza iz 2011.) Za 2012. godinu odobrene su prenamjene naslova Lady day i San ljetne noći u naslove: K. Zec/S.Božić: Očevi i sinovi; D. Mamet/R. Medvešek: Kreket; N. Raina/S. Knežević: Plemena.
Vidi se da su «Nemirne noge» bile JEDINA PREMIJERA u prošloj godini, a i one su zaostatak iz 2011. godine, a znamo da su i Kreket i Očevi i sinovi imali premijeru 2013. godine. Godina, koliko znam, traje od 1. siječnja do 31. prosinca.
I Plemena, predstava koju je radilo kazalište Planet art (koje se ovdje ne spominje) u suradnji s Exitom, imala su premijeru u travnju 2013. godine.
O tome da Teatar Exit «profesorski» nije u četiri godine izveo NI JEDAN najavljeni naslov, ne treba posebno govoriti. To je općepoznata činjenica i svatko ju može provjeriti ako usporedi «Bijele knjige» u kojima su najavljeni programi, s onim što je izvedeno.
Ukratko, prošle je godine Exit izveo JEDNU premijeru, ne TRI. I to ne onu koja je bila najavljena. Ista je situacija i s kazalištem Trešnja.
Trebam li se, dakle, ugledati na Profesora Raguža i mijenjati najavljene naslove ili ih uopće ne odigrati? To je matrica prema kojoj trebam raditi? To je ono što mi je Gradonačelnik ZAPRAVO želio poručiti?
Mislim da, sve da mi to naredi i sâm Gradonačelnik, to neću učiniti. Imam Strateški plan prema kojem vodim kazalište već godinama i neću mijenjati način rada. Praksa planiranja kako kome padne na pamet nije mi prihvatljiva. Ako Uredu jest, bilo bi dobro da se onda izglasaju promjene Kriterija pa da se takav način planiranja i ozakoni.

Tko ne zna brojati do tri (3)?

O tome da iz Izvještaja uopće ne možemo saznati što je točno od NAJAVLJENIH programa i IZVEDENO u Gradu Zagrebu u 2012. godini, neću ovom prigodom. Za danas ću na tu temu reći još samo jedno: kako je moguće da u tablicama o broju premijera, izvedaba i gledatelja nema svih korisnika proračunskih sredstava nego samo nekih, a tablice za PLESNU djelatnost - uopće nema?
Gdje je nestala?
Zašto je nema?
Ima li odgovora?
Zar ples i rezultati plesne scene nikoga ne zanimaju?

Za kraj moram ustvrditi, suprotno Gradonačelnikovoj izjavi, da se Malu scenu već duže vrijeme ne tretira kao ostala kazališta.
To je svima jasno. Kao što je već svima jasno i zašto.

Eh, Slamka spasa glavni je krivac za sve.
Da je nema, sve bi bilo kao u pastorali. A u toj arkadijskoj idili našla bi mjesto i Mala scena.

Nakon svega ovoga što se događa našem kazalištu, a i meni osobno, jasno je da se više NITKO neće usuditi reći NI RIJEČ PROTIV načina rada u kulturi Grada Zagreba jer svi znaju što bi ih čekalo: represija na sve moguće načine, opstrukcija, šikaniranje, objede, poniženja, uz blokiranje rada.
O, da, kratkoročno će svi zašutjeti, čak i oni koji su prijašnjih godina govorili, ali DUGOROROČNO, proces promjena koji je započeo - ne može se više zaustaviti.

Nitko nikada nije uspio zaustaviti PROMJENE. To je jedino pravilo koje nema iznimke.