originalno objavljeno na blog.vecernji.hr
"Slamku spasa" piše Vitomira Lončar 

Nedavno sam u Slamci pod nazivom « Van iz Runjaninove, birtija se zatvara!» pisala o događajima u splitskom HNK-u i načinu na koji intendant Bilić vodi ovu kuću. Poslala sam više upita na Grad Split i tražila dokumentaciju prema kojoj bi se moglo ustvrditi stvarno stanje nezakonitog djelovanja Tonćija Bilića. U međuvremenu Bilić je dao više intervjua u kojima dokazuje da radi protuzakonito i suprotno interesima kazališta koje vodi.

Prekjučer mi je napokon stigla tražena dokumentacija iz Splita, a jučer je Bilić dao jedan od svojih ekskluzivnih intervjua Jutarnjem listu. Pak je time sam dopunio sliku o svom nezakonitom radu.

Nakon svih prikupljenih informacija odgovorno mogu zaključiti:

1. Tonći Bilić radi protuzakonito i još traži da se takva protuzakonita praksa legalizira.
2. Tonći Bilić dopusnice za rad izvan kazališta dobio je bez ispravne dokumentacije i u suprotnosti sa Zakonom o kazalištima.
3. Osoba odgovorna za zakonitost rada HNK-a u Splitu jest Tonći Bilić, a ZOK krši on sam te mu je zbog toga potrebno prekinuti ugovor o radu.
4. Vlasnik kazališta treba smijeniti Tonćija Bilića s mjesta intendanta, a također i raspustiti postojeće Kazališno vijeće jer nisu radili u skladu sa Zakonom o kazalištima.
5. Budući da je za kontrolu nad zakonitošću rada nacionalnog kazališta odgovorno Ministarstvo kulture, i ono treba snositi odgovornost za nezakonitosti u drugom po redu najvećem nacionalnom kazalištu u Hrvatskoj.

Argumentacija:

Zakon o kazalištu u dijelu o sukobu interesa čelnih ljudi kazališta jasno propisuje da je moguće umjetnički djelovati izvan kazališta, ali da Kazališno vijeće treba dati dopusnicu s uvjetima za svaki pojedini slučaj.

Tražila sam dokumentaciju od Grada Splita o Bilićevim dopusnicama, ali ih nisu imali, nego su moj upit prepustili HNK-u Splitu. «Dokumenti» su stigli u petak.

Zašto pišem pod navodnicima?

Zato što ni jedan od ukupno dva (2!) zahtjeva za rad izvan kuće nema ni datum, ni urudžbeni broj, ni klasu, ni pismenu zamolbu, ni uvjete pod kojima se daje dopusnica, a oba su zahtjeva krivotvorila vrijeme na koje se dopusnica traži. Kliknete li na ovaj lik u sve se možete uvjeriti sami:

Onima kojima se ne da čitati ono što je intendant Bilić napisao, prenosim termine za 2013. godinu koje je tražio: 29. 1., 21. 2., 26. 3. (Zagreb), 28. 4. i 30. 4. (Varaždin), 24. 6. - 1. 7. (Vukovar, Osijek, Rijeka, Split, Dubrovnik) 1. 10. i 2. 10. (Zagreb), 5. 10. (Slavonski Brod), 7. 11. (Opatija), 28. 11., 29. 11. i 30. 11. (Beč, Gradišće, Varaždin) te 12. 12. i 14. 12. (Zagreb i Đakovo).

Za prvi dio 2013. godine Bilić se nije udostojio čak ni napisati zamolbu s potpisom srdačan pozdrav, nego je priložen samo popis koncerata. A na «dokumentu» ima i koncerata iz lipnja 2012. godine kada Bilić još nije ni bio u Splitu! Izvukao je odnekud nekakvu svoju listu obveza i dao to na Vijeće. Ako je uopće to i predano na Vijeće kada je trebalo biti predano. Očigledno nije! Naime, ako nema datuma, Klase i Urudžbenog broja, taj se papir u dosje mogao staviti i prošlog tjedna. I nije važeći.
Nemam komentara.
Na istom se dokumentu nalaze i datumi za 2014. godinu: 20. 2., 25. 3., 15. 5. te 27. 5.

U 2013. godini Bilić je tražio dopusnicu za rad izvan kuće u trajanju od 19 dana.

Koliko ga zapravo nije bilo - ne zna nitko. No, možda ću saznati jer ću tražiti evidenciju rada koju mora voditi svaka firma u RH, a prema Zakonu o radu.

Sjećam se kada je meni - po anonimnoj prijavi! - u kazalište došla inspekcija, jedan od prvih dokumenata koji su tražili bila je upravo EVIDENCIJA RADA za sve zaposlenike.

Da je Tonći Bilić dao NEPOTPUNE podatke za dopusnicu sasvim je jasno jer su navedeni u «zahtjevu» (koji to i nije) samo datumi izvedaba kojima će dirigirati, ali ne i SVI termini izostanka s posla. Jasno je da dirigent ne odlazi dirigirati koncert na dan koncerta, da je potrebno održavanje pokusa, a to često traje i po nekoliko dana. A također treba i putovati do nekih destinacija. U Austriju, ili Vukovar, na primjer.

Iz ovih je dokumenata razvidno da je Tonći Bilić OBMANUO SVE: i članove Kazališnog vijeća (što ih ne amnestira od odgovornosti), vlasnika, a obmanjuje i cjelokupnu javnost izjavama kao što je ona od jučer u kojoj kaže: I u drugim kazalištima direktori dirigiraju, režiraju… ja sam svojim ugovorom samo definirao tu praksu.

Poštovani gospodine intendante Biliću, ugovor koji je u suprotnosti s pozitivnim zakonima Republike Hrvatske ne može biti valjan. Nadalje, država smo članica Europske unije u kojoj se zakoni mogu mijenjati isključivo kroz propisanu proceduru. Nikako nije moguće da se kršenje zakona okarakterizira kao definiranje prakse. Temelj demokracije jest PROCEDURA. Ako Vi smatrate da je Vaše kršenje ZOK-a dovoljno valjan argument da može zamijeniti PROCEDURU i da se na takav način treba promijeniti Zakon, onda se tu nema što reći.

Nadalje, u uređenim sustavima umjetnici koji vode ustanove u kulturi mogu (često i moraju) umjetnički djelovati U KUĆI u kojoj su zaposleni kako bi svojim umjetničkim radom dali pečat organizaciji koju vode. Nije poznato da bi Trevor Nunn, na primjer, za vrijeme svog mandata ravnatelja Nacionalnog kazališta u Londonu režirao IZVAN kazališta u kojem je zaposlen. Tako nešto nikome ne bi palo na pamet. Ali da, itekako je režirao u tom kazalištu. Zato su ga i izabrali. Da svoju umjetnost prenese na kuću koju vodi.

Nadalje, ne poznajem ni u jednoj zemlji članici EU praksu da zaposlenik više od pola radnog vremena radi izvan svoga radnog mjesta! Ni u jednom zanimanju. U svim područjima ljudske djelatnosti zaposlenici rade kod poslodavca s kojim su sklopili ugovor o radu.

Može li gradonačelnik Baldasar pola radnog vremena voditi grad Makarsku? I baviti se njegovim smećem, na primjer?
Mislim da ne može.
Jer mora voditi svoj grad.
Split.
Tako biste i Vi trebali za svoju plaću voditi HNK u Splitu.
Ako smatrate da je to neprirodno i da sputava Vaše umjetničke slobode, onda odstupite. Nitko Vas nije natjerao da dođete u Split.
A, premda možda za sebe tako mislite, niste Mesija kojega se jedva (do)čekalo.

Prošle ste godine imali jedan nastup u EU, u Beču. Mogli ste se raspitati kako stoji s njihovom praksom i može li intendant Burgtheatera više od pola godine biti izvan Beča? Na nekom drugom radnom mjestu?

U istom razgovoru u Jutarnjem listu Bilić i ružno vrijeđa te spominje Freuda u obračunu s onima koji upozoravaju na nepravilnosti.

Ima tu i nečeg gotovo nagonskog, a to bi se moglo definirati kao nastojanje pojedinaca da svedu individualitet umjetnika, pa i posebnost umjetnosti same na mjeru svoga, Freud bi rekao, pukog ja-realiteta. A ta je mjera, pokazuje Freud vrlo uvjerljivo, vrlo, vrlo skromna.

Kad smo već kod Freuda, gospodine Biliću, razmislite o jednoj drugoj Freudovoj rečenici: Biti u potpunosti iskren sa samim sobom jest dobra vježba.
Možda bi Vam ova vježba iskrenosti mogla pomoći da dođete do stanja svijesti u kojem biste sebi priznali da ste za vrijeme svog mandata u Splitu više boravili i radili izvan kuće u kojoj primate plaću.

A dok budete vježbali, voljela bih da Vas ne mimoiđe i još jedna Freudova misao:
Ponekad je cigara - samo cigara.

Iliti: protuzakonito djelovanje jest naprosto protuzakonito djelovanje! Nije borba Salierija protiv Mozarta niti je želja ubogih netalentiranih da sruše Vas raskošno talentiranog, kako to svim silama želite prikazati.

Gradonačelniče Baldasar, ministrice Zlatar Violić, vi ste na potezu.

Ova cigara je popušena, vrijeme je za novu.

Prošlog sam tjedna obećala pisati o Koncertnoj direkciji Zagreb. Ne biste vjerovali koliko je dokumenata i podataka prošlo kroz moje ruke u samo nekoliko dana!

Eh, da se Ured za obrazovanje, kulturu i šport pozabavio ovim pitanjem samo tjedan dana prije predlaganja projekta «Glazbeni centar» u koji žele ujediniti Zagrebačku filharmoniju, Koncertnu direkciju i Koncertnu dvoranu Vatroslava Lisinskog - ne bi im palo na pamet ovo spajanje.

Moje zanimanje za KDZ započelo je još prije dvije godine kada mi je igrom slučaja u ruke došao dokument iz kojeg se vidjelo da su u toj ustanovi programska sredstva «pretakana» u povećanje plaća, odnosno koeficijente.

Gotovo sam sigurna da su i u Gradu znali za ovu lijepu praksu, ali poduzimali nisu ništa. Zašto? Valjalo bi njih pitati.

U svakom slučaju, danas je situacija u potpunosti izmakla kontroli. Na platnoj listi ove ustanove koja je kao organizacijski model odavno postala neko nedefinirano čudovište, danas imamo 15 zaposlenih od čega čak 10 producenata.

DESET.

Producenata.

Samo na plaće zaposlenika u prošloj je godini izdvojeno iz gradskog proračuna 2.190.527,00 kuna, a tome treba pridodati i 2.859.480,00 kuna za programe. Ah, da, tu je i sitnica od 355.327,95 kuna za materijalne troškove.

Jeste li se ikada zapitali što 10 producenata producira za gotovo 5,5 milijuna kuna od čega im za plaće odlazi oko 40 %?
Oni vam rade, znate, one manifestacije poput Advent u Zagrebu, Bundekfest, Maturanti na Jarunu, Ljeto u Zagrebu, Yes festival, Smotra folklora i slično. Kad čitate izvještaje ne možete vidjeti ništa: koliko je gledatelja vidjelo programe, koliko je programa uopće održano i tako, neke nebitne sitnice. Npr. jesu li štogod i zaradili. Samo čitate da je sve bilo jako, jako uspješno.
Ah, blago nama! Ako spadate u neovisnu scenu, samo što ne morate napisati broj cipele svakog posjetitelja. I boju. Ali ako ste javna ustanova, nije važno!

Za 2012. godinu možete u Službenom glasniku pronaći podatak da je Koncertna direkcija održala 40 koncerata koje je poslušalo 16 466 posjetitelja.

Što je deset producenata zapravo produciralo tijekom cijele godine i koliko su imali vlastitog prihoda - ostat će tajnom. Vjerojatno zauvijek.

Od poslova koje KDZ obavlja, sami na svojoj stranici izdvajaju organizaciju koncerata, zastupanje umjetnika i usluge u kulturi.

Sve te tri djelatnosti u suvremenom svijetu NE obavljaju javne ustanove. Ako bi u neki dio zagrebačkih javnih ustanova (ne samo u kulturi) trebala ući privatizacija, onda je ovo ogledni primjer.

Milan Bandić odlučio je privatizirati zagrebačke ljekarne, ali KDZ ne!
Našla se pametna žena, Mirna Šitum, koja je zaustavila privatizaciju ljekarni.
Hoće li se naći netko PAMETAN da Milanu Bandiću objasni da KDZ mora ići u privatizaciju i da deset producenata mora samo sebi moći zaraditi plaće, a ne da im ih zarađujemo svi mi iz svog poreza?

Sve te Bundeke, «multikulturne festivale» (koji s multikulturalnošću nemaju veze), maturante, Advente i slično, mogla bi mnogo učinkovitije i jeftinije napraviti bilo koja firma koja se bavi organizacijom događanja. Kada bi, naravno, bilo (političke) volje.
Očito je da je KDZ nečija zlatna koka. Premda je i ona zapravo samo još jedna - popušena cigara.

Da, ono što uistinu jest vrijednost u KDZ-u jest Muzički informativni centar koji je 1971. godine pokrenula Erika Krpan, a od 1973. je u sastavu KDZ. Kao što vidite, prošle godine mogla se proslaviti i 40. godišnjica rada MIC-a unutar KDZ-a, ali to je viša matematika za deset producenata!

Kako i na koji način sačuvati i unaprijediti rad ovog dijela ustanove, to je tema za dublje promišljanje.

Promišljanje kojeg u Gradu bez Strategije kulturnog razvoja - NEMA.
Čini li vam se da sam danas pisala o dvjema različitim temama?
Eh, valja samo zbrojiti dva i dva i jasno je da uvijek pišem o jednoj jedinoj temi! Pak je tako i danas.
Nastavlja se…