20.08.2014.
Obraze, gdje je tvoja rumen?

originalno objavljeno na blog.vecernji.hr
"Slamku spasa" piše Vitomira Lončar

Za nekoliko dana bit će točno četiri godine otkako svake nedjelje pišem Slamku spasa. U tome dugom razdoblju bavila sam se različitim temama iz kulture, a najzastupljenije su bile one koje problematiziraju nepoštovanje procedure i protuzakonita djelovanja.

Ništa nije slučajno pak su mi tako prošloga tjedna, uoči četvrte obljetnice Slamke, stigli dokumenti vezani uz najuže područje moga pisanja.

 

Temelj demokracije čini procedura.

Često ističemo da živimo u demokraciji što bi trebalo značiti da smo društvo koje poštuje procedure.

Moguće da je u Hrvatskoj u drugim područjima drugačije, ali stanje s poštovanjem procedura u našoj je kulturi ispod svake razine.

Velik je to problem i prepreka iskoraku u kvalitetnije funkcioniranje sustava.

Naime, sustav ne može postati stabilnim ako se ne poštuju kriteriji i ako svi sudionici u njega nemaju povjerenja.

 

Drugi, a možda još i veći problem jest što se i dokumentirani slučajevi zaobilaženja procedure i čak protuzakonita djelovanja u našoj kulturi - ne procesuiraju.

U Slamci spasa, a tijekom ove četiri godine, javnost je imala prigodu vidjeti desetke dokumenata nakon kojih bi se u svakoj uređenoj državi nešto poduzelo u svrhu podizanja stupnja kvalitete i razine demokracije.

Ne i u Hrvatskoj.

I ne u kulturi.

U kulturu još uvijek nitko nikoga ne dira.

U ostalim resorima leti se iz fotelja zbog mnogo manjih nepravilnosti od onih na koje nailazimo u kulturi.

Kultura je nedodirljiva.

Neprikosnovena.

Zaštićena.

Od stoljeća sedmog.

A od prosinca 2011. - osobito.

Neznanje i čvrsti politički i interesni zagrljaj temeljni su razlozi zbog čega živimo u vremenu kulturnoga kaosa.

I nepredvidivih i neargumentiranih odluka.

Danas ću vam ispričati zanimljivu priču, zapravo studiju slučaja, koja će, premda to u svom blogu izbjegavam, sadržavati i osobne elemente.

Ispunjavanje prijavnica za natječaje spada mi u (dnevnu) rutinu. Bavim se različitim prijavnicama već desetljećima, a taj mi posao ne stvara stres. Dapače, jedan je od onih koji mi predstavljaju zadovoljstvo.

Otkako pišem Slamku spasa moje su prijavnice, dotad gotovo besprijekorne prema ocjeni onih kojima dolaze u ruke, odjednom postale stalnim izvorom nepredviđenih problema i propitkivanja.

No, kad se nađeš u takvoj situaciji, jedino procedura koja, ako se provodi prema protokolima, ipak daje sigurnost.

Kao što je i nekidan hrabri pilot koji se morao katapultirati iz MIG-a znao da mu, u trenutku opasnosti, jedino preostaje poštovati unaprijed naučene protokole.

Tako i ja.

Kada smatram da mi je neki projekt zakinut za financiranje zbog Slamke i osobne netrpeljivosti birokrata, premda zadovoljava sve propisane i javno objavljene kriterije, žalim se. Nakon žalbe uglavnom ne dobivam pozitivne odgovore (ako ih uopće i dobijem), ali ponekad primim i pismo u kojem mi se opširno obrazlaže kako se rad moje organizacije cijeni, ali novca - nema.

Pa ne mogu za projekt dobiti ni lipe više nego što je odobreno.

A odobreno je, u odnosu na budžet, gotovo pa ništa.

Često se žalim i po nekoliko puta. Za isti predmet.

Premda je besmisleno, koristim svoje pravo žalbe.

I to je demokracija.

Prošle mi je godine jedna aplikacija odbijena jer je umjesto «njihove» Excell tablice bila priložena «moja». Pak je na mom predmetu osvanula naljepnica ispisana velikim slovima. I uskličnikom.

NE!

Pretprošle su godine nakon završetka natječaja, a nakon moje žalbe, izmislili dodatni kriterij koji nigdje nije napisan, a ne postoji ni u jednom natječaju, pak sam (protuzakonito) dobila odbijenicu.

Žalila sam se dvaput. Dakako, uzaludno.

Prije tri godine slučajno su mi izgubili tri (3) aplikacije pa su se ispričali, ali ih nisu, nakon što sam uspjela dokazati da sam ih sve uredno predala, procesuirali.

Rekoše: natječaj je završen, događa se.

Ponekad ne kažu ni to.

Ali, pravna država je pravna država.

I morala bi fukcionirati.

To što često moraš trošiti vrijeme i energiju da bi dokazao da si u pravu, njih se ne tiče. Važno im je samo da te zakinu. I da ti pokažu «svoju snagu».

I (trenutačnu) moć.

Jako dobro poznajem taj bijedni rukopis.

A evo kako izgleda druga strana funkcioniranja sustava, odnosno, ako spadaš u skupinu onih koji se ne zamjeraju «velikim dečkima» i kojima nije potrebna nikakva procedura.

Prije ljeta ove godine moje je kazalište dobilo pozive na nekoliko međunarodnih festivala. Zvala sam Ministarstvo kulture i pitala ima li ikakve šanse da mi se (izvan natječajnog roka) odobre putni troškovi, ali mi je odgovoreno da u budžetu za međunarodnu suradnju - nema ni lipe. Odbijenicu sam dobila i za festival u Kini (prijavnica je bila napisana u roku), a gdje smo se trebali predstaviti s čak tri naslova, i to domaćih autora, od čega su dva teksta za nas pisana po narudžbi. Dakle, bila bi to u Kini rijetka prigoda predstavljanja hrvatskog autorskog kazališta za djecu.

A s Kinom imamo i potpisan ugovor o kulturnoj suradnji.

Stigla je odbijenica.

Piše, «nije javna potreba u kulturi RH».

Ne dam se ja baš obeshrabriti pak sam svejedno napisala još dvije aplikacije, poslala elektronskim putem pa sve još i poštom.

Kako nalaže procedura.

Nakon toga sam ponovno tri puta zvala (e, toga nema u proceduri!) i za dva međunarodna festivala uspjela sam dobiti po tri (3) tisuće kuna.

Moje je da pišem i nudim, prilažem dokumentaciju i argumente zašto mislim da bi projekti trebali biti «javna potreba ukulturi», a na Vijeću je da procjenjuje.

Prema kriterijima.

Ili bi barem tako trebalo biti.

Nedavno sam dobila poziv da naša Iglica predstavlja Hrvatsku na Europskom dječjem festivalu u Washingtonu D. C. (200 izvedaba, 70 radionica), ali za tjedan dana boravka, avionske karte, vize, osiguranja, dnevnice i honorare (najmanje pet izvedaba, sve za četiri osobe) te transport scenografije, predložen je sveukupni budžet - tri tisuće dolara.

Tri tisuće. Dolara.

Iliti oko 16 tisuća kuna.

Eh, da mi je znati koja kompanija može sa 16 tisuća kuna platiti sve troškove za četvero umjetnika, i to u Americi, i predstavljati Hrvatsku na EU festivalu?

Takva ne postoji.

Ukratko - novca nema, pa se nemam što ni žaliti.

No, kako stalno zovem ne bih li ipak nekako zatvorila financijsku konstrukciju za Ameriku, ptičica mi je došapnula da nije istina da novca nema.

Bolje reći, da kriteriji nisu jednaki za sve.

Načuh, naprimjer, da je budućoj intendantici HNK-a u Zagrebu, Dubravki Vrgoč, ad hoc i bez ikakve evaluacije, kriterija, ali i aplikacije, odobreno deset tisuća dolara!

Za put u Ameriku.

New York.

Budući da se ne bavim glasinama nego samo provjerenim informacijama, 16. srpnja pisala sam Ministarstvu kulture te sukladno Zakonu o pravu na pristup informacijama, tražila da mi odgovore je li to što sam čula istina.

 

Ovdje su pitanja koja sam poslala glasnogovornici Ministarstva kulture:

 

1. Jesu li za gospođu Dubravku Vrgoč odobrena sredstva na Međunarodnoj djelatnosti za stručno usavršavanje u SAD-u tijekom ovoga ljeta i u kojem iznosu?

2. Je li aplikacija stigla izvan roka (zadnji poziv bio je 15. ožujka 2014.) ili u roku?

3. Je li Vijeće na Međunarodnoj djelatnosti raspravljalo o ovoj molbi?

4. Ljubazno molim da mi pošaljete elektronsku aplikaciju za ovaj predmet, kao i obrazloženje Vijeća po kojem su sredstva odobrena.

5. Jesu li sredstva gospođi Dubravki Vrgoč isplaćena i u kojem postotku (iznosu)?

6. Je li potpisan ugovor u ovom slučaju i s kojom pravnom ili fizičkom osobom? S gospođom Vrgoč osobno ili sa ZKM-om ili s HNK-om u Zagrebu?

7. Po kojim su kriterijima odobrena sredstva gospođi Vrgoč za stručno usavršavanje u SAD-u?

8. Je li gospođa Vrgoč svojoj prijavnici priložila i predračune za troškove boravka u SAD-u, avionsku kartu i pozivno pismo? Ako jest, ljubazno Vas molim da, uz već navedenu aplikaciju, također pošaljete priloge.

 

Prije dva dana stigla su iz Ministarstva kulture dva dopisa. Možete ih pročitati ako kliknete na poveznice: odgovori na pitanja te Rješenje o odbijanju slanja dokumenata.

Evo odgovora:
Vitomira Lončar-Dubravka Vrgoč-odgovor

Ukratko, Dubravki Vrgoč odobren je iznos od gotovo 57 tisuća kuna za odlazak u New York na radionicu kojoj će prisustvovati Bob Wilson, budući redatelj opere o Nikoli Tesli koja će se raditi u HNK-u u Zagrebu u 2016. godini. 

A evo i rješenja, odbijenice.

Odbijenicu sam dobila jer dokumenata, koje sam tražila - nema. A ako ih nema, nisu informacija koju sam tražila pa mi je nisu dužni ni dati.

Vitomira Lončar-Dubravka Vrgoč-rješenje

Kada su stigla ova dva dopisa i kad sam ih prvi put pročitala, mislila sam da se netko šali.

Onda sam se prošetala, pak sam im se vratila.

Dopisima.

I krenula u analizu. (Premda ne bez osjećaja mučnine u želudcu).

Nevjerojatnih 57 tisuća kuna odobreno je Dubravki Vrgoč kao fizičkoj osobi.

Sredstva su odobrena za projekt koji će HNK u Zagrebu producirati u 2016. godini, a koji se ne navodi u programu Dubravke Vrgoč na temelju kojeg je dobila mandat intendantice za četverogodišnje razdoblje.

U dokumentu piše da su sredstva odobrena na razini Kabineta jer je prijava stigla izvan roka, a u Rješenju piše da mi ne šalju prijavnicu jer je nema.

Hm, je li prijavnica stigla pa je ima ili nije stigla pa je nema? Ili je možda stigla  papirnata, a ne elektronska pa mi ne mogu samo poslati elektronsku, a papirnatu bi mi poslali?

Ništa, idem od njih putem nadopune informacija tražiti imaju li možda papirnatu prijavnicu ako već nemaju elektronsku. I molit ću da mi pošalju ugovor o suradnji u koji su imali uvid, a koji je potpisan između HNK-a u Zagrebu i Watermill fundacije.

Ponovno sam u problemu: ako nema prijavnice, to znači da nema ni troškovnika, a piše da nema ni avionske karte, a nema ni predračuna, pa kako su onda došli do iznosa od 56.963,48 kuna?!

Što su zbrajali ako nema ni jednog parametra?

U ugovoru sigurno ne piše da će Vrgoč naći sredstva u ovom iznosu da bi došla na radionicu. U New York.

I to kao fizička osoba.

U dokumentu piše da su sredstva odobrena na temelju odrednica četverogodišnjeg programa (međunarodne koprodukcije), a koje Ministarstvo u cijelosti podupire.

Gdje je u programu Dubravke Vrgoč Ministrica pročitala da će Bob Wilson režirati operu o Nikoli Tesli u 2016. godini?

Pa da će za razvoj tog projekta, a putem radionice, fizička osoba Dubravka Vrgoč potrošiti u New Yorku 57 tisuća kuna? I za program za 2016. godinu tražiti sredstva po žurnoj proceduri?

Kakvo je to planiranje?

Hm, još malo...

Sredstva su odobrena na razini Kabineta, nisu išla na Vijeće, i to u trenutku u kojem je Vrgoč još uvijek ravnateljica ZeKaeM-a te još uvijek nema pravo potpisa u HNK-u.

Vrgoč, kao fizička osoba, ide u Ameriku na radionicu u Watermill centar na kojoj će biti i Bob Wilson, scenarist Jim Jarmush i kompozitor projekta, a temeljem ugovora koji je već potpisan između fundacije Watermill i HNK-a u Zagrebu.

Pitam se: tko je potpisao taj međunarodni ugovor?

Sanja Ivić, v. d. intendantica?

Na temelju čega?

Ima li ona to pravo?

Ili Vrgoč?

Vrgoč nije mogla potpisati jer nema pravo potpisa.

Ona još uvijek potpisuje za ZeKaeM.

Ako je potpisan ugovor s HNK-om, zašto Vrgoč dobiva sredstva kao fizička osoba?

HNK još nema ni ravnatelja Opere, nije za njega još izašao ni natječaj, a o programu Opere za 2016. već je odlučeno.

A što će nam ravnatelj Opere kada buduća intendantica već sada ide na radionice za potpisan ugovor za 2016. godinu?

Zna li budući ravnatelj Opere da dolazi u kuću gdje mu je već potpisan ugovor za dvije godine unaprijed? I da će on trebati potpisati tuđi izbor?

Opera za 2016. godinu, a sredstva se odobravaju u Kabinetu zbog žurnosti postupka jer je radionica sada.

Radi se međunarodna koprodukcija o Nikoli Tesli koju režira Bob Wilson.

Kazališno vijeće za 2016. sasvim sigurno još nije potvrdilo program.

Ne znaju ništa ni o Tesli ni o Bobu Wilsonu.

A tko zna što Wilson i skladatelj Phil Kine znaju o Tesli?

A zašto neki domaći skladatelj ne radi glazbu za nacionalno kazalište s temom Tesle? I kakva će to, zapravo, biti radionica?

Uh, previše pitanja.

Pitam se, tko ima pravo išta potpisivati bez provedene procedure, temelja demokracije?

Nadalje, Ministarstvo kulture odbacuje moj zahtjev da mi se dostavi elektronska aplikacija (koja je obvezni dio svake prijave), i to zato što ista - ne postoji.

Odbacili su moj zahtjev za predračunom troškova u NY i predračunom za avionske karte jer također - ne postoje.

Odbacili su moj zahtjev za dostavom pozivnog pisma jer isto - ne postoji.

Na temelju koje dokumentacije Vrgoč ide na radionicu u Ameriku za 57 tisuća kuna?

Tog ugovora za koji ne znamo tko ga je potpisao?

 

Ima još jedan aspekt cijele ove zanimljive priče: bavim se produkcijom već godinama i tijekom producentske karijere vodila sam više međunarodnih projekata.

Da producent s redateljem, scenaristom i skladateljem ide na nekakvu radionicu prije početka rada na projektu, nikada nisam čula.

Da bi producent (a intentendant u našem sustavu to zapravo jest) odvojio 57 tisuća kuna iz budžeta projekta za svoju radionicu, također nikada nisam čula.

Možete li zamisliti koliko će porezne obveznike stajati projekt Tesla ako samo radionica za buduću intendanticu stoji 57 tisuća kuna?

Prati li itko u tom našem Ministarstvu kulture što se događa u Hrvatskoj?

Danas sam pročitala da nije sigurno da će do kraja godine u proračunu biti za plaće.

Da, plaće zaposlenicima mogu biti upitne, ali odlazak na radionicu kod Boba Wilsona za projekt u 2016. godini bez ikakve papirologije jednostavno je - neupitan.

I još jedan mali dodatak: kada pišete aplikaciju, valja vam pročitati kriterije, a u njima za međunarodnu djelatnost piše:

Prijavnicu treba popuniti i poslati online, s tim da će biti aktivirana tek kada se ispis potpisane prijavnice s potrebnim prilozima pošalje na adresu Ministarstva kulture. Obvezne obrasce i propisanu dokumentaciju potrebno je poslati u papirnatom (jedan izvornik) i elektroničkom obliku (online prijava).

Nedostaje još nešto što svakako treba dodati ovome tekstu: ovo što piše u kriterijima koje ste upravo pročitali vrijedi samo za one iz magareće klupe.

Odlikaši izravno odlaze u kabinet i - kažu iznos.

A magareća klupa neka slobodno piše žalbe i prijave i traži objašnjenje od Povjerenice za informiranje, ide na prekršajni i kazneni sud ili je u zoru policija privodi na sud itd.

Mala scena bi, a nakon upravo osvojenoga Grand prixa na međunarodnom festivalu u Makedoniji, trebala predstavljati Hrvatsku na EU festivalu za djecu u Washingtonu s pet izvedaba i četvero umjetnika u trajanju od tjedan dana - sa 16 tisuća kuna, a Vrgoč je, bez ijednog dokumenta, odobreno educiranje za projekt tek u 2016. godini - 57 tisuća kuna.

To se zove strategija, to se zovu prioriteti, to se zove hrvatska kulturna politika.

Rekli bi Dubrovčani: obraze, gdje je tvoja rumen?

Ministrice, gdje su Vam kriteriji?

Gdje je kraj Vašem kabinetskom odlučivanju i dijeljenju novca kako Vam padne na pamet?

Nakon što ste izgovorili da je s Međunarodne djelatnosti Teatru Ulysses dodijeljeno 420 tisuća kuna jer postaje nacionalni festival (čak do Sarajeva), sada s te iste Međunarodne djelatnosti odlučujete o sredstvima za radionicu čiji troškovi ničim nisu opravdani i naprosto - ne drže vodu.

Gdje se čuva «zlatni ključić» koji otvara riznicu Runjaninove?

U stranci?

Ili na nekom samitu interesne skupine koju čine «nadljudi» ovoga našeg sustava, a koji odlučuju od svemu?

O našim životima.

I našim smrtima i nestajanjima.

Bez procedure.

Bez kriterija.

Bez protokola.

Bez evaluacije.

Pak smo, bez svega gore navedenog, zemlja bez demokracije.

A takvi ćemo i ostati sve dok se procedura ne počne poštovati i sve dok privatni interesi budu važniji od javnih.

Teška li si, teška, demokracijo!

 

Danas na programu