originalno objavljeno na  blog.vecernji.hr

"Slamku spasa" piše Vitomira Lončar

Znam da nije pametno stalno otvarati nove fronte i stvarati nove neprijatelje (kao da ih već nemam dovoljno), ali što se može, ne treba čovjek u životu raditi samo pametne stvari. Ah, pitam se, kako bi nam svijet uopće izgledao da radimo samo pametne stvari? I zapravo, što bi to uopće trebalo značiti - činiti pametne stvari?

Pisala sam već u nekoliko navrata o broju nacionalnih kazališta u Hravatskoj, o njihovu ustroju, uspoređivala naš sustav s europskim praksama, a u posljednje vrijeme, kako se kriza s izborima intendanata u nacionalnim kazalištima širila kao zarazna bolest, pisala sam i češće o potrebi preispitivanja ovog organizacijskog modela.
Ukratko ću ponoviti da nikada u povijesti do 1991. godine, Osijek, Split i Rijeka nisu imali nacionalno kazalište i kako je, isključivo spinom dr. Vlatka Pavletića na saborskoj raspravi pri donošenju Zakona o kazalištima u studenome 1991. godine, Hrvatska postala država s najviše nacionalnih kazališta na svijetu po glavi stanovnika. O tome pišem i u knjizi «Kazališna tranzicija u Hrvatskoj» koja će biti promovirana u kazalištu Mala scena u utorak 7. svibnja u 18 sati.
Svi ste dobrodošli, i prijatelji i neprijatelji!
Analizirajući dokumente iz devedesetih godina prošloga stoljeća proučavala sam i saborske transkripte u kojima je zabilježena rasprava koja se u posljednjih nekoliko mjeseci (ponovno) vodi u Hrvatskoj, a to je davanje statusa nacionalnog kazališta javnome gradskom kazalištu u Varaždinu. Krajem siječnja ove godine u prijedlogu novog Zakona o kazalištima, čije je donošenje najavljeno za drugi kvartal 2013. godine (dakle, sada ili uskoro), našao se upravo taj prijedlog.
Odakle sad to? Zašto? Na temelju kojih argumenata?
Nije poznato.
Važan i zanimljiv doprinos ovoj raspravi ovih je dana na svom blogu koji objavljuje na Teatar.hr dala i dr. sc. Snježana Banović pa predlažem da taj tekst obvezno pročitate.
Pogledamo li današnja nacionalna kazališta u Zagrebu, Osijeku, Splitu i Rijeci (na ovom je redoslijedu uvijek inzistirao akademik Nikola Batušić) vidjet ćemo da ova četiri kazališta spadaju u takozvane složene organizacije: imaju Dramu, Operu i Balet (osim Osijeka), a Rijeka ima i Talijansku dramu. Njihova složenost jedan je od kriterija za dobivanje predznaka nacionalno, a kako u Zakonu piše (a sadašnja ga Vlada želi promijeniti) ove organizacije zadovoljavaju potrebe građana na nacionalnoj razini.
Nije potrebno govoriti da bi varaždinsko kazalište trebalo osnovati još barem jedan ansambl (opera ili balet) i zaposliti orkestar, da bi zadovoljilo barem minimalne uvjete složene organizacije. O zadovoljavanju potreba na nacionalnoj razini - što uopće reći?
No, neću dalje govoriti o tome, vratit ću se na svoju vječnu temu, a to je STRATEGIJA, odnosno, STRATEŠKO PLANIRANJE. Kao što valjda već i ptice pjevaju na grani, smatram da bez strateškog planiranja nema napretka, nema pomaka k boljem i kvalitetnijem društvu općenito, pa tako ni prema boljem kazalištu. Ma nema sreće ni na razini osobnog života bez strateškog planiranja, a kamoli na širem planu!
O tome da je naše Ministarstvo kulture što se Strateškog plana tiče zaostalo u siječnju 2012. godine kada je donesen dokument koji nikako nije STRATEGIJA nego KRATKOROČNI PLAN, a i danas ga možete vidjeti na internetskim stranicama Ministarstva, isto nema što više reći. To je jednostavno - nedopustivo.
U tom Planu piše, u dijelu 1.3.1., Četiri nacionalna kazališta najistaknutije su kazališne institucije s repertoarom vezanim uz baštinu i promociju suvremenih dramskih, opernih i baletnih djela te onih vezanih uz suvremeni ples. Uočena je njihova nedovoljna suradnja i podudarnost premijernih i repriznih naslova što će se nastojati riješiti podupiranjem značajnijih oblika programske suradnje.
O PETOM nacionalnom kazalištu, onome u Varaždinu, nema ni riječi! O tome što se učinilo da se ovi uočeni nedostaci počnu rješavati, također nigdje ne možete vidjeti ni riječi.

Jer se nije učinilo ništa.

Na internetskim stranicama varaždinskog kazališta nije dostupan njihov strateški plan (imaju li ga uopće?) pa nije moguće utvrditi jesu li oni uopće PLANIRALI postati nacionalnim kazalištem - bez obzira na to što državi prije samo godinu i pol dana tako nešto nije palo ni na pamet. No, sve da i jesu potanko u svom strateškom planu razložili način na koji će postati nacionalno kazalište, to bi svakako trebalo biti usklađeno s planom na nacionalnoj razini, ali i s planom Grada Varaždina. Otiđete li na internetske stranice Grada Varaždina o toj strateški važnoj odluci lokalne zajednice nećete pronaći - ništa.
Kako je to moguće? Zašto?
Odgovor je jednostavan.
Zato što naša kulturna politika nije temeljena na superiornom načinu planiranja (strateško planiranje) nego na odnosima ja tebi - ti meni. Iliti na ad hoc načinu planiranja. Koje pogoduje OSOBNIM interesima.

E, tu smo možda na pravom terenu.

A u to - tko tu kome i što i zašto radi po dobro poznatom hrvatskom načelu - ovom prigodom ne bih ulazila.
I svima onima koji će me proglasiti neprijateljicom Grada Varaždina (premda potječem iz sela udaljenog samo 17 kilometara od kazališta u Varaždinu, a za rodni kraj svojih roditelja čvrsto sam vezana), a također i trenutačnim vladajućim strukturama (s naglaskom na: TRENUTAČNIM) mogu poručiti: slobodno pucajte!
Ali isključivo iz STRATEŠKIH položaja, ne iz osobnih.
Jedino u što još vjerujem jest da će se ponovno u Hrvatskom saboru naći kritična masa zastupnika koji će, kao i 1997. godine, SHVATITI da se radi o OSOBNIM interesima i NEĆE prihvatiti prijedlog da dobijemo još jedno nacionalno kazalište.

Opće je poznata činjenica da je kulturna politika u devedesetima u našoj zemlji imala prije svega NACIONALNA obilježja, pa ovaj prijedlog ipak nije (s razlogom) prošao. Je li moguće da bi prošao danas kada se uopće ne može ni razaznati kakva nam je kulturna politika?
Ufam se da ipak - nije moguće.

A kad smo već kod novih otvorenih fronta i STRATEGIJA, uoči lokalnih izbora Milan Bandić predstavio je svoj tim za Grad Zagreb.
Stvar je osobnog uvjerenja svakog pojedinca hoće li se politički ili na drugačiji način aktivirati ili ne, opredijeliti za jednu stran(k)u ili ne.

To je legitimno.

No, ono što je Milana Vuković Runjić, naša poznata književnica, izrekla u jednoj TV emisiji prošloga tjedna, da je ušla u stožer Milana Bandića da ne bi male knjižare od 40 kvadrata u središtu grada plaćale mjesečni najam od 20 tisuća kuna.

Hm, za svoju knjižaru, po ugovoru koji je dobrovoljno potpisala, trebala je plaćati 15 tisuća bruto za 89 kvadrata, a ovaj slučaj paradigma je naše (nepostojeće) kulturne politike.

Usput, Ivica Lovrić i Milan Bandić otpisali su joj i dugove koje je, a prema već spomenutom potpisanom ugovoru, imala prema KIC-u, odnosno, prema Gradu Zagrebu.

I dok od mene inspektorica za gospodarski kriminal (jer ne želim sudjelovati u igrama bez granica gradskih moćnika ) traži ispis prolaza kroz žiro račun za neku naknadu koju trebam platiti Gradu u iznosu od 35,00 kuna (da, 35 kuna), i to za protekle dvije godine (koje sam, uza sve ostalo, dakako, platila), na drugoj se strani OTPISUJU DUGOVI od preko 200 tisuća kuna za razdoblje od 1. ožujka 2012. godine, i to usred tiskovne konferencije!

I naglo se potpisuju aneksi ugovora za drastično smanjenje najma prostora.
Otvorena sezona otvorenog trgovanja otvorenim kartama? Milan & Milana Co.
Hm, izbori, izbori…
Čuda čine ti izbori!
A kože ljudske tako se jadno i jeftino prodaju. Za kunine kožice.
Eh, je li itko od njih čitao «Fausta»?

Prodao se čovjek đavlu i mislio jefino proći.
Nadam se samo da građani ipak imaju i oči i uši.

I ono između.
Ponekad mi se uistinu čini da sanjam. Bolje reći, da 24 sata dnevno imam - noćne more.