originalno objavljeno na blog.vecernji.hr
"Slamku spasa" piše Vitomira Lončar
Majmuni i tuširanje
Sljedećeg tjedna obilježit će se tri godine od početka emitiranja Trećeg programa Hrvatske televizije predviđenog za kulturu, obrazovanje i znanost. Sjećam se kako je jedan od zaključaka inicijative za pokretanje Trojke bio da se kultura ne smije getoizirati, nego i dalje mora ostati na ostalim programima.
Do getoizacije je ipak došlo. Prošle godine ukinute su Vijesti iz kulture koje su se svakodnevno prikazivale uživo i bile važno mjesto otvaranja aktualnih tema za zainteresiranu i širu javnost.
Čitam danas da se ukida i Pola ure kulture.
Kažu, dolazi nova emisija.
Godine su me naučile da svaka promjena gotovo uvijek znači eroziju i prelazak – na gore.
Često pišem da je dijalog nestao iz kulture, oni koji bi ga trebali poticati to ne čine, a većina nekad aktivnih kulturnjaka, izgubila je i dah i volju za borbu s vjetrenjačama, odnosno sa sustavom kojeg ne zanima što se događa na terenu.
U javnom prostoru više nema mjesta u kojem bi se mogla otvoreno suprotstaviti različita mišljenja, a strah se uvukao u živote većine.
Akcija, kao što je 2002. godine bio Bijeli kvadrat hrvatske kulture, danas je nemoguća.
Nezamisliv je i štrajk umjetnika u odnosu na televiziju kakav se događao sredinom osamdesetih godina prošloga stoljeća, a nemoguća je i pobuna umjetnika u HNK-u koju pamtimo iz 1989. godine.
O tribini, koju je tih davnih dana na temu štrajka vodio Bojan Munjin, možete pročitati u Prologu 14/15/16 iz 1989. godine i iz današnje se perspektive čuditi tim događajima.
Božidar Boban tom je prigodom rekao da je HNK u Zagrebu najlošiji teatar u zemlji, da to nikoga nije briga, a smatrao je da je napadnut integritet jezika. Dragan Despot konstatirao je da od svih 700 zaposlenika (!) glumci imaju najmanju plaću, ali da novac nije razlogom pobune.
Temeljni je problem bio što je isključen kriterij kvalitete!
Na tribini se govorilo o devijantnoj situaciji u kojoj i ljudi koji rade postaju devijantni.
Za Božidara Bobana zahtjev za igranjem bio je jedini smisao štrajka.
Pitam se, gdje je nestao bunt i traženje prava na igranje?
Kada i kako nas je zarobila blokirajuća šutnja?
Jučer sam bila u HNK-u u Zagrebu.
Obnova riječke produkcije iz 2009. godine dovedena je na otvaranje operne sezone u Zagreb i predstavljena kao premijera.
Dvije glavne uloge na ovoj «premijeri» pjevalo je dvoje stranaca.
Kakva je to kadrovska politika da glavne uloge u sustavu javnih repertoarnih kazališta, kojima je temelj ansambl, pjevaju gosti?
Još s Akademije pamtim rečenicu: Ako nemaš Hamleta, ne igraš Hamleta.
Ako nemaš Violettu i Alfreda, zašto bi postavljao Traviatu?
Valjda postavljaš operni program u kojem će glavne uloge pjevati pjevači koje imaš u ansamblu!
Napokon, radi se o kadrovima koji bi prema svakoj logici trebali biti – najbolje od najboljega što imamo u Hrvatskoj.
Ipak se radi o matičnome nacionalnom kazalištu!
U Nacionalu čitam intervju s tenorom Domagojem Dorotićem koji je u programskoj knjižici za Traviatu naveden na prvome mjestu, ali nema ni jedne Dorotićeve fotografije. Jasno je da ga kao Alfreda nećemo slušati ove jeseni.
Iz razgovora s ovim našim mladim opernim solistom zaključujem da se nešto čudno događa u Kazalištu.
Ali što?
Nakon 26 godina i u demokraciji govori se u šiframa.
Za otvaranje sezone uvozimo tenora kojemu, poslovično pristojna zagrebačka publika, viče buuu, a naša «prva postava» uopće neće stati na pozornicu.
Unatrag desetak godina intendanti nacionalnih kazališta često održavaju sastanke i razmatraju modele suradnje.
Tako su se početkom listopada 2011. na zajedničkom sastanku u Rijeci dogovorili da će pripremiti nacrt strategija hrvatskih nacionalnih kazališta što uključuje današnji položaj HNK-a u zemlji, njihov ustroj te način funkcioniranja uutar postojećeg Zakona o kazalištima.
Piše u izvještaju (koji i danas stoji na stranicama Ministarstva kulture) da će intendanti izraditi prijedlog izmjena ZOK-a te ga uputiti Ministarstvu kulture.
Je li tko vidio taj prijedlog?
Ja nisam.
A ima i još!
U siječnju 2004. godine održan je sličan sastanak u Ministarstvu kulture (samo s drugim intendantima) na kojem se govorilo o zajedničkom koncipiranju četverogodišnjeg programa kako bi se kulturnoj javnosti približilo djelovanje ansambala svih nacionalnih kazališta!
Tom prigodom Ministarstvo je zatražilo analizu troškova svih nacionalnih kazališta (!) o čemu i danas, nakon više od 11 godina, možemo samo sanjati.
Razlika u današnjoj situaciji i onoj otprije 26 godina je u tome što više nitko nema petlje reći što misli, a kamoli povesti pobunu protiv poretka koji je još mnogo devijantniji nego što je bio u vrijeme štrajka 1989. godine.
Prije nekoliko godina bila sam na jednoj edukaciji kod profesora Velimira Sriće koji nam je prezentirao (poznatu) priču o majmunima, bananama i ledenoj vodi.
Oni koji poznaju primjer, razumiju zašto o devijacijama više nitko ne želi govoriti u javnosti pa sukladno tome nema ni potrebe otvaranja medijskog prostora za aktualne teme.
Za one koji ne znaju, za kraj današnje Slamke, evo priče:
U kavez stavite nekoliko majmuna i postavite ljestve na čiji vrh objesite banane. Kada se prvi majmun zaleti po ljestvama prema bananama, sve majmune polijete ledenom vodom.
Nakon nekog vremena i drugi će majmun krenuti prema bananama, a svi će ponovno biti poliveni ledenom vodom.
Ubrzo će svi majmuni u kavezu shvatiti da će svako posezanje za omiljenim voćem rezultirati ledenim tuširanjem, i čim bi jedan krenuo prema bananama, ostali bi ga – istukli.
Nakon što ekipa nauči lekciju, iz kaveza izvadite jednog majmuna i zamijenite ga novim koji ne zna što će se dogoditi kada ga povuče želja za bananama. Naravno (i očekivano) čim «novak» krene po ljestvama, ostali će ga dohvatiti i istući. Nakon nekog vremena i novi majmum, koji nema iskustvo polijevanja ledenom vodom, odustaje od banana.
Nakon toga ponovno se iz kaveza izvadi majmun koji je imao iskustvo polijevanja i zamijeni ga se novim, neiskusnim.
Priča se ponavlja.
Nakon nekog vremena i ponavljanja postupka, više u kavezu nemate ni jednog majmuna koji je bio poliven ledenom vodom pri pokušaju uzimanja banana.
A što će se dogoditi?
Čim neki novak krene prema bananama, preostali će ga istući premda ne znaju da će biti zaliveni ledenom vodom.
U našem se kazališnom kavezu još i nađe pokoji majmun koji je iskusio ledeno tuširanje pa više nitko i ne pomišlja dohvatiti banane od kojih se većina već odavno oprostila.
Zadovoljavaju se uvezenim korama od banana.
I tješe se da barem nisu zalijevani ledenom vodom.
Pozdrav od majmuna koji se na ledeno tuširanje – navikao.
Previše voli banane.