originalno objavljeno na blog.vecernji.hr
"Slamku spasa" piše Vitomira Lončar

Foto: Vlada RH, Milanović i Piketty

Ne znam kako je vama, ali meni je nestvarno da nemamo ministra kulture već treći tjedan.

Vlada šuti.

Umjetnici šute.

Premijer Milanović šuti.

(To već znamo tri i pol godine.)

Poslala sam prekjučer tweet na @VladaRH i pitala ih kad ćemo dobiti ministra.

Nisu mi odgovorili.

Čak mi nisu napisali ni da ih prestanem gnjaviti.

Ignore, rekli bi mladi.

Možda Milanović misli da je u kulturi i bez ministra situacija odlična?

I da sve funkcionira, pa ministar nije ni potreban?

Tražeći novosti na stranicama Ministarstva kulture naletjeh na Izvještaj Vijeća za kazališnu djelatnost za 2015. godinu.

Čitam.

Ne vjerujem.

Je li Milanović pročitao ovaj izvještaj?

Je li itko iz HNS-a, koji treba postaviti novog ministra, pročitao ovaj izvještaj?

Valja im javiti pa da znaju da na čelno mjesto u Runjaninovu trebaju poslati teške oklopne jedinice, jer laka artiljerija više neće pomoći.

Vijeće smatra:

• da u stožernim kulturnim institucijama RH gotovo uopće nema želje za promjenom
• da nema svijesti o potrebi za promjenama zbog društvenih, političkih, ekonomskih i tehnoloških promjena koje se događaju oko nas
• da troše vrijeme na «dešifriranje» prijedloga i proračunskih stavki produkcija, kao i detektiranje načina trošenja sredstava koje im je Ministarstvo dodijelilo u prethodnim razdobljima
• da je takav način rada neprofesionalan i da se ne vidi pravi napor ni unutar Ministarstva kulture kako bi se takvo stanje promijenilo
• da je neprihvatljiva praksa tzv. napuhanih proračuna pojedinih produkcija u kojima se honorari suradnika i autora, kao i ostali troškovi, utvrđuju mimo kriterija minimuma i maksimuma, kao da organizacije nisu svjesne prilika u kojima djeluju
• da je nužno poduzeti radikalne promjene u sustavu financiranja i odlučivanja
• da treba detaljno analizirati stvarne potrebe.

Na kraju se članovi Vijeća čude da se u godini u kojoj se dogodilo niz turbulentnih događanja, kriznih momenata te dubioznih odluka koje su posvjedočile o sve težem funkcioniranju sustava kazališne umjetnosti u RH, nije tražio savjet Vijeća, pa se pitaju: treba li uopće Ministarstvu kulture Vijeće za dramsku, plesnu te izvedbenu umjetnost?

Ma što će kulturi ove zemlje ili gradovima savjetodavna tijela?

Što da se savjetuje - u kaosu?

Da se prestanu napuhavati troškovnici?

Da se počnu pisati realni izvještaji?

Da se počne planirati?

Pa lijepo su napisali da stožerne institucije odbijaju promjene!

A ako odbijaju - onda odbijaju.

Tko će ih prisiliti na promjenu loših praksi?

Milanović?

Njegov budući ministar?

O, da, svakako.

Svi su se mediji prošloga tjedan bavili gostovanjem Thomasa Pikettyja, lijevog ekonomskog analitičara, u sklopu Filozofskog teatra u HNK-u u Zagrebu.

Čitam izvještaje i ne nalazim ni riječi o kulturi.

Piše da je kazalište bilo krcato poznatim osobama, od Josipa Manolića pa do Vesne Pusić.

Baš lijepo.

Po čemu je ono što se jednom mjesečno događa na pozornici HNK-a od studenoga prošle godine, a sebe naziva Filozofskim teatrom - kazalište?

Otkada se to intervju pred publikom zove - kazalište?

Odnosno teatar?

Nas su na školi učili da je kazalište nešto sasvim drugo.

Po više različitih definicija.

A neki jako stari dečki rekli su da bi bilo poželjno da se u kazalištu doživi i katarza.

O katarzi sa zadnje seanse Filozofskog teatra nisam ništa čitala.

Ekonomski analitičar Piketty, koji je mogao gostovati na bilo kojem mjestu u Zagrebu, zauzeo je pozornicu HNK-a.

Te večeri petstotinjak zaposlenika naše matične nacionalne kuće (od čega gotovo polovica umjetnika), nije imalo mogućnost zaraditi svoju plaću.

Onemogućeno im je zakonsko pravo na rad.

Na pozornicu, na kojoj se gotovo stotinu godina gužvaju tri ansambla i kojoj je glavni problem nedostatak termina na velikoj sceni, stavljaju se dva stolca i vodi se razgovor o tome kako nam nema spasa ako ne uvedemo porez na nasljedstvo.

U isto vrijeme operni pjevači, baletani, glumci, orkestralni umjetnici, nacionalni i ostali prvaci, zboristi, tehnika, svi oni sjede doma i na televiziji gledaju svoju pozornicu na kojoj - nema kazališta.

Odnosno ima. Filozofskog.

Filozofski teatar, piše, rasprodaje gledalište.

Pitam se, zašto ga ne rasprodaju Jevgenij Onjegin ili Parsifal, na kojem je na prvoj od predviđenih triju izvedaba bilo tek dvjestotinjak gledatelja?

Ne bi li u kazalištu kazališne predstave trebale rasprodavati odnosno puniti gledalište?

Druga izvedba našega odličnog Parsifala otkazana je jer je tenor bio indisponiran.

A treća nije bila rasprodana ni usprkos tome što su za nju vrijedile ulaznice s otkazane izvedbe.

Matična nacionalna kuća nudi nam redovito Filozofski teatar, a za Parsifala nije u stanju osigurati rezervnu postavu i održati tri predviđene izvedbe.

Zašto?

Jer je menadžmentu važniji Filozofski teatar (kojeg nema ni u Statutu) od osnovne djelatnosti Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu.

Misija našega najvećega i najstarijega nacionalnog kazališta potpuno je nestala iz fokusa vlasnika i menadžmenta.

A umjetnici?

Nisu bitni.

Možete li zamisliti iole ozbiljniju opernu kuću u svijetu koja nije u stanju osigurati zamjenu za pjevača?

Ma nebitan je i Parsifal i Wagner, a i cijela opera.

Do kraja svibnja ove godine operni će ansambl ionako imati još samo 10 izvedaba.

Deset.

U mjesec i pol.

Hoće li na koju od njih doći i Josip Manolić, ne zna se.

Nadajmo se da hoće.

I da će nas uprava HNK-a o tome obavijestiti.

Ionako svako toliko obavijeste da se publika u HNK-u s novom upravom upravo - podmladila.

Još jedna vijest je da nacionalna kuća počinje igranje predstava po kvartovima. Više o toj temi pročitajte u tekstu Snježane Banović.

Ah, da ne zaboravim: na stranicama HNK-a možete pročitati Financijski izvještaj za 2014. godinu.

Bilancu.

Ali samo prvu stranicu.

Piše da su imali minus od samo 2,1 milijuna kuna.

Pa nije loše!

Upravo sam se vratila iz Opatije s FEN-a, Festivala neovisnih kazališta i kazališnih družina u RH.

Gledali smo predstave, razgovarali i razmišljali o tome - kako preživjeti u ovom kaosu.

I da, doživjeli smo katarzu.

Jučer navečer.

Predstava Petre Radin Jučer sam se  sjetio plave u produkciji kazališta slijepih i slabovidnih Novi život uistinu je bila katarzično iskustvo.

Prepuno gledalište ostalo je bez riječi i dugo nakon što su glumci otišli s pozornice.

O, da, bilo je to kazalište.

Bez filozofije.

Jednostavno - kazalište.

Potresno i duboko.

Koje ostavlja neizbrisiv trag.

U ovom našem kaosu ipak živimo u paralelnim svemirima.

Jedni u Filozofskom teatru i s umjetnicima koji sjede doma i šute, a drugi u svakodnevnoj borbi za preživljavanjem.

Pitam se samo - dokle?

P. S. Pročitala sam intervju Vesne Kusin, trenutačne obnašateljice dužnosti gradonačelnika Zagreba, u kojem je doslovno rekla: «Ma, Bandića ne zanima umjetnost koliko je crno pod noktom.»

Sad mi je barem jasno zbog čega još uvijek nitko u Gradu Zagrebu nije dobio sredstva za program za 2015. godinu.