originalno objavljeno na blog.vecernji.hr

"Slamku spasa" piše Vitomira Lončar

Skaču mi teme sa svih strana, a ja ih pokušavam staviti u nemoguće i nepostojeće: u okvir hrvatskog kazališta. Koji je isto tako - nepostojeći.
Pa sam danas odlučila - pričati priče.
A mozaik si, lijepo, složite sami!
Prva priča (koja to nije).
Počela je veljača, (kazališni) život se već lijepo zahuktao u 2012. godini. Idemo s premijere na premijeru od javnih do privatnih kazališta, a još uvijek nema ni naznaka o tome što će se i kako financirati u ovoj godini. Niti znamo koji će se naslovi igrati, ni kada ni tko će raditi. Ništa. Nepoznanica. A naravno da se ne zna ni koliko će se sredstava dobiti za svaki pojedini program. Grad Rijeka već je objavio svoj plan financiranja javnih potreba, čak se već i stišala bura oko tog proračuna, a Grad Zagreb još uvijek - ni slova. Na državnoj razini - ista priča. Šutnja.
Valjda su i tamo čuli da je šutnja - zlato. A zlato je sada na visokoj cijeni!
Zapravo, mislim da bi trebalo urediti nekim zakonom da se kultura u većem dijelu Hrvatske jednostavno hibernira, zamrzne, recimo, do mjeseca ožujka. I tako svake godine. I onda, lijepo, da se od proljeća počne kulturno živjeti. Ili od kulture. Ili za kulturu. Onda se malo kulturira do lipnja, kad već počnu praznici koji se oduže do listopada, nastavak može trajati do nešto malo prije Božića, pa opet u - hibernaciju. Iliti medvjeđi zimski san.
Baš bi trebalo predložiti takav zakon! Svima bi nam bilo lakše.
Ono što nikada nisam uspjela shvatiti jest zbog čega se na Natječaj za javne potrebe u kulturi prijavljuje do sredine srpnja kad rezultata nema ni kad već debelo počne nova programska godina? Što se od ljeta do zime događa s tim našim papirima i prijedlozima?
Možda bi nekoga trebalo podsjetiti da postoji jedan mali Kodeks, mogli bismo ga nazvati Kodeksić, koji je donio Hrvatski sabor još 2007. godine, a u kojem piše da je ROK do kojeg se MORAJU objaviti REZULTATI NATJEČAJA (barem za neovisne) NAJVIŠE 60 DANA OD OBJAVE tog istog natječaja! Ali, dobro, ne poštujemo mi ni zakone, gdje ćemo voditi računa o nekim Kodeksima! Kodeksićima. Koji se još k tome tiču civilnog društva!
A dok nam ne dođu rezultati, evo nam i novosti iz javnog sektora.
Javni nam se sektor, u skladu s dugogodišnjom hrvatskom kazališnom tradicijom, ponaša kao - pijani Amerikanci. Znam, ova je uzrečica prilično politički nekorektna, ali, nisam ju ja izmislila.
A kad smo već kod Amerikanaca (ne pijanih, nego slavnih), izgleda da nam oni imaju veliki utjecaj na krojenje rasporeda predstava u Zagrebu. Naime, najavljivana praizvedba predstave Davora Špišića u kazalištu Gavella, "Crne oči", svoju će svečanu izvedbu, umjesto u petak 17. veljače, imati dan poslije. Hm, zašto odjednom promjena? Svi znamo da su u Gavelli premijere - petkom. Kako sad odjednom - subota? Kako cijeli kazališni Zagreb bruji o tome, nije bilo potrebno neko veliko istraživanje da bi se saznalo o čemu se radi: Angelina Jolie dolazi u Zagreb na premijeru svog novog filma. I Brad Pitt. Pa naravno, prema kome ćemo slagati rasporede svojih premijera nego prema Angie i Bradu?! Meni je to potpuno logično! Ja mislim da bi i ravnatelj National Theatrea učinio to isto da mu se kojim slučajem dogodi slična stvar! Ne bi ni sekunde dvojio treba li prebaciti svečanu praizvedbu domaćeg autora na dan poslije ili ne.
Priča druga (koja to nije).
Ako čekate da se ponovno na repertoaru HNK-a u Zagrebu pojavi najskuplja predstava iz prošle godine u Hrvatskoj, "Rat i mir", onda, čekajte još malo. Do kraja ožujka - nema je na rasporedu. Pa stvarno, zašto bi se igrale nove predstave kad ima starih?
Priče s neovisne scene.
Priča prva.
Na Facebooku (koji danas slavi osmi rođendan) ulovila sam informaciju da je skupina mladih glumaca odlučila osnovati svoj ogranak u Hrvatskom društvu dramskih umjetnika ne bi li unutar postojeće strukture započeli borbu za svoja prava. Koja nemaju. I koja, ako uskoro nešto ne poduzmu, neće ni imati.
Prvi put sam čula za njihovu inicijativu na Skupštini HDDU-a, u prosincu prošle godine. Još su neartikulirani, ne znaju točno što hoće, ali znaju što nikako ne žele - biti bez posla i živjeti u kaotičnom kazališnom i medijskom sustavu kakav je naš.
Voljela bih vjerovati da ih neće "pokositi" prva sapunica nakon koje će zaboraviti odakle su krenuli u svoju inicijativu. I da će se jezgra onih koji žele nešto konkretno učiniti proširiti. Ne sužavati.
Ako oni, koji još nisu zatrovani ovim našim ludilom, ne učine nešto, nitko to za njih neće učiniti.
To je sigurno.
Priča druga.
Prošloga ponedjeljka je u nevelikoj dvorani Hrvatskoga kulturnog društva Napredak zagrebačkoj publici predstavljen projekt TO SAM JA u sklopu kojeg će se mladim i talentiranim umjetnicima koji dolaze izvan Zagreba pružiti prigoda da se kroz različit umjetnički izričaj predstave zagrebačkoj publici, kritičarima i medijima, a program je osmislio Goran Grgić. Pred nekolicinom kolega, prijatelja i slučajnih putnika namjernika, uspješno se predstavila studentica 5. godine studija glume iz Osijeka. Ovo je prva inicijative te vrste kod nas. Uz poneku (rijetku) audiciju, mladi se ljudi nemaju načina predstaviti budućim poslodavcima. Hm, ako se ravnatelji (javnih) kazališta mogu nazvati - poslodavcima. Jedini je paradoks što je ideja da se započne s ovim programom nastala unutar kolegija koji se zove: MOĆ AUDICIJE. Hm, audicija? U našem kazališnom sustavu? Ajoj…!
Priča treća.
Nazvala me mlada glumica i kaže - ima nas nekoliko mladih glumica, želimo raditi svoje kazalište, što da radimo? Može pomoć?
Može, naravno.
Priča četvrta.
Razgovaram prošloga tjedna s petero mladih glumaca i glumica. Pitam ih, od čega živite?
Od zraka.
Od tate i mame.
Sustav se do te mjere zatvorio da nema prostora za nove, za one koji ulaze u njega.
Zauzeta su sva mjesta, sve je popunjeno, vrata se ne otvaraju. Ni kucanjem ni bez kucanja.
Mladi će sami pronaći način da ih otvore. Pristojnost - ne prolazi.
No, da ne biste mislili da je U SUSTAVU bolje za struku?
Oh, da, jest bolje u smislu da se dobiva PLAĆA pa se ne treba brinuti oko toga kako platiti režije. Što u ovome trenutku nije malo.
Ali što je s radom? S pravom na rad? S razvijanjem karijere? S napredovanjem?
Čujem, na primjer, da Anja Šovagović Despot, koja je posljednju premijeru imala u prošloj sezoni, ove sezone - nije u svom matičnom kazalištu ni u jednoj podjeli.
Čujem da Jelena Miholjević, trenutačno jedna od naših najboljih glumica srednje generacije, do daljnjega - nije u podjeli u svom matičnom kazalištu.
A vrijeme prolazi…
I za kraj, priča s HTV-a (ponovno javni sektor).
Čitam na Facebooku komentar jednog od bivših studenata s Odsjeka produkcije koji je na doktoratu na FDU u Beogradu:
Emisija informativnog programa "In medias res" ima dva asistenta redatelja, realizatoricu i redatelja. Dobro. Ima scenografkinju. Dobro. Ima izvođača scene. Dobro. Ima scenu (ovdje se valjda misli na ljude koji su izgradili scenografiju). Dobro. Ima scensku rasvjetu (vjerojatno ljudi koju postavljaju rasvjetu u scenografiju) - ekipu koja je različita od ekipe koja postavlja rasvjetu (koja OSVJETLJAVA rasvjetu izvana). Dobro. Ima rekvizitera. E, tu više nije dobro. Što radi rekviziter u emisiji informativnog programa HTV-a "In medias res" ?!
Sviđa mi se analiza, osobito što rijetko tko čita odjavne špice emisija, a još je manje onih koji - broje angažirane ljude na pojedinima od njih.
Nastavlja se…
Ljudi dragi, emisiju od 45 min (koja, doduše, ide uživo) realizira 4 (slovima: četvero) ljudi! Rasvjetu slaže 6 (slovima: šest) ljudi. Trojica spajaju struju u sceni, a trojica se brinu o rasvjeti da bi scena bila osvijetljena izvana.
Razvila se rasprava, svi se slažu da je to ludilo, a jučer navečer napokon saznajemo:
Razgovarah jučer s kolegom producentom s HTV-a. Rekviziter se brine o STOLCIMA. Da. O stolcima na kojima sjede Vlahov i gosti.
Ma stvarno se pitam: KOME ODGOVARA OVAJ KAOS?