originalno objavljeno na blog.vecernji.hr
"Slamku spasa" piše Vitomira Lončar
Foto: Patrik Macek/PIXSELL
U utorak sam bila u Hrvatskoj gospodarskoj komori na predstavljanju istraživanja «Poslovna očekivanja 2015.» u kojem je sudjelovalo 417 malih, srednjih i velikih tvrtki. Mala scena jedini je subjekt iz kulture koji se uključio u ovaj zanimljivi projekt, a prezentacija me još jednom podsjetila na korisnost osluškivanja drugih područja te na štete koju nosi zatvorenost u svoj mali svijet.
Nagradu za najboljega ekonomskog analitičara godine (u žestokoj konkurenciji) dobio je Željko Lovrinčević.
Skupu je nazočio i potpredsjednik Vlade Branko Grčić koji je, između ostalog, prisutnima objašnjavao unikatnost projekta oprosta dugova koji je pokrenula Vlada RH, a koje se osim nas još nitko u svijetu nije dosjetio. Nagrađeni Lovrinčević tu je jedinstvenu mjeru prokomentirao poznatim vicem o čovjeku koji se vozi autocestom i na radiju čuje da «neki luđak» vozi u pogrešnom smjeru, a on komentira: «Da jedan! Evo ih, dva, tri, pet... stotinu...»
Ako mislite da je Grčić suvislo odgovorio Lovrinčeviću, varate se.
A što da mu kaže?
Da prizna da zna da vozi u pogrešnom smjeru ili da samog Lovrinčevića optuži da ne vidi u kojem smjeru vozi?
U petak sam na 4. programu HRT-a gledala prilog o novom sloganu Hrvatske turističke zajednice. Ministar turizma oduševljeno je elaborirao da je upravo Hrvatska Full of life, a gosti u studiju Saša Poljanec Borić i Ivan Herak komentirali su i slogan i ministrovo oduševljenje.
Borić Poljanec zaokružila je razgovor rekavši da se kod nas radi o reciklirajućem provincijalizmu.
Pomislila sam kako bi bilo divno kad bi se naša trenutačna kazališna situacija mogla svesti pod termin reciklirajući provincijalizam.
Naime, kultura, a napose kazalište, pali su u mandatu ove Vlade mnogo dublje od reciklirajućeg provincijalizma.
Dva najočitija primjera situacije su u Varaždinu i Splitu.
Pisala sam o (ionako zakasnjelom) i zboru intendanta u Varaždinu i političkim manipulacijama koje su se počele događati nakon što je program Vesne Kosec Torjanac dobio većinu glasova članova Kazališnog vijeća.
Razmatrala sam moguće ishode situacije, ali ovo što se trenutačno događa nitko nije mogao predvidjeti.
Umjesto da Gradsko vijeće na dnevni red stavi točku izbora intendanta, potvrdi odluku Kazališnog vijeća te napokon omogući Kazalištu da okrene novu stranicu života, odlučili su se na novi put: sazvan je Odbor za statutarna i pravna pitanja Varaždina. Na Odboru je razmatran status vijećnice koja ima prebivalište u Bartolovcu, zbog čega njezin glas ne bi smio biti pravovaljan. Izvori kažu da Odbor nije donio rješenje, nego je zatražio mišljenje Ministarstva kulture o zakonitosti - Statuta Kazališta! Statuta koji je na snazi više od godinu dana, a koji je, s obzirom da se radi o nacionalnom kazalištu, odavno morao biti odobren od Ministarstva kulture i koji dosad baš nitko nije dovodio u pitanje.
Kako saznajem, Gradsko vijeće Varaždina sastaje se 12. ožujka, a u slučaju da Ministarstvo kulture dotad ne pošalje odgovor, pitanje intendanta Kazališta neće se naći na Dnevnom redu.
Čeka nas nastavak agonije.
Pretpostavimo li da Ministarstvo kulture utvrdi da je Statut nevažeći, poništava se natječaj, sastavlja novo Kazališno vijeće, mijenja Statut, ponovno raspisuje natječaj… I da ne nabrajam.
U najboljem slučaju, nova će procedura potrajati do jeseni.
Isteći će još jedan šestomjesečni v. d. mandat Jasni Jakovljević!
A ako Ministarstvo kulture i potvrdi ispravnost Statuta, pitanje je hoće li se Kazalište naći na ožujskome dnevnom redu.
A rok za završetak natječaja ionako će isteći.
I - papala maca.
Jesu li političari svjesni što rade Kazalištu?
I to u gradu koji se kandidira za Europsku prijestolnicu kulture!
Politika u svom najsirovijem obliku zasjela je u Ministarstvo kulture, pak je logično da ni na terenu ne može biti bolje.
Splitsko ljeto još uvijek nema Pravilnik, nakon Ivice Ivaniševića Vijeće Ljeta napustio je još jedan član, akademik Parać, ministrica još uvijek nije primila Gorana Golovka, a o programu nitko i ne razmišlja.
Svaka odgovorna politika donijela bi odluku da ove godine Splitskoga ljeta - nema.
Ali, jao, gdje je ta odgovorna politika?
U istom onom autu koji vozi u pogrešnom smjeru, a u kojem se voze već spomenuta dva resora.
Ah, da, zaboravih napomenuti da se i Split sprema za EPK.
Čitam da će se i Zagreb će kandidirati, premda nigdje ne mogu pronaći dokumente koji to dokazuju, a ni imena stručnjaka koji rade u timu za pripremu. Sve sam prekopala, ali dokumenata - nema.
Našla sam na stranicama Skupštine da Izvještaj za kulturu Grada Zagreba za 2013. godine nikad nije prihvaćen (nije prošao ni Odbor za kulturu!), a idemo na kandidaturu?
Pa kako to?
Koliko vidim po medijima, sve se više institucija pravne države zanima za ustanove u kulturi Grada Zagreba, dižu se optužnice, a to baš i nije neki temelj za kandidaturu za EPK.
Ili je upravo kandidatura najbolji način da se napokon sve iznese na vidjelo?
Da se urbi et orbi pokaže i dokaže tko je i zašto i za koga radio, preusmjeravao sredstva, postavljao balone, šatore, štandove, organizirao događanja, naručivao projekte novcem poreznih obveznika a bez jasnih kriterija i evaluacije. Etc, etc.
U cijelu ovu prošlotjednu priču o novim istragama u kulturi Grada Zagreba odlično se uklopio intervju Dubravke Vrgoč koji je dala novinarki Bojani Radović u Večernjem listu. Kaže Vrgoč da je po primopredaji u Kazalištu zatekla više od 8,5 milijuna kuna duga, a da je do listopada sama sanirala oko 1,6 milijuna.
Ostalo je, dakle, oko 7 milijuna kuna dugova koje Vrgoč više ne želi plaćati.
Nisu njezini.
Tuđi su.
Ispravno.
Čiji su?
Naši?
Vaši?
Moji?
Čekam da vjerovnici (umjetnici kojima HNK duguje po autorskim ugovorima, ali i drugi dobavljači) dogovorno i odgovorno pokrenu predstečajni postupak HNK-a u Zagrebu.
Nema druge.
A također čekam da vlasnici pokrenu istragu o tome tko je dugove napravio te da onda oni koji su odgovorni - novac i vrate.
Zašto bi Vrgoč, ili ja, ili vi vraćali - tuđe dugove?
Koji nisu samo dugovi, imaju i drugo ime.
Kad malo bolje pogledam razdoblja za koja Vrgoč kaže da se generiralo najviše dugova u našoj matičnoj nacionalnoj kući, vidim da je to bilo upravo onda kada sam sama više vremena provodila na saslušanjima nego na poslu. Razdoblja kad sam satima, danima i mjesecima Milanu Bandiću i Ivici Lovriću dokazivala da tri para Čučekovih gaća od 130 kuna za predstavu Ovca za cijeli život nisu nenamjensko trošenje novca poreznih obveznika.
Čudi me kako to da su Veliki Dečki, zaokupljeni mojim (čistim) računima od tih nesretnih (čistih) gaća propustili vidjeti milijune, da, upravo milijune kuna koji se nenamjenski troše na Trgu maršala, a na koje nas je sada sve zajedno podsjetila Vrgoč. (Hvala joj!)
Zanima me, hoće li se sad pokrenuti istraga i u ostalim ustanovama u kulturi Grada Zagreba, centrima za kulturu, kazalištima, muzejima, Koncertnoj direkciji, Ladu itd?
U četvrtak je na sjednici Skupštine Grada Zagreba zastupnik Zvane Brumnić postavio zastupničko pitanje o istragama koje su ovih dana pokrenute, pak se nadam da će i sam Grad napokon početi rješavati slučajeve na dobrobit svih nas.
Ne može se dovijeka voziti u suprotnom smjeru.
Katastrofa je neizbježna.
Pitanje je samo - broja mrtvih.
I na kojoj strani.
Ministrice?
P. S. Nadam se da će Dubravka Vrgoč u sklopu nekog od svojih programa održati i predavanje na temu: Kako sam od rujna do listopada 2014. godine sama vratila 1,6 milijuna kuna duga. Moram se predbilježiti na vrijeme, da slučajno ne izgubim mjesto na predavanju koje bi mnogima na neovisnoj kulturnoj sceni moglo spasiti - život.