Koja će to Vitomira Lončar pisati ovaj blog?

objavljeno 6.9.2010. na blog.vecernji.hr

Premda sam prvu osobnu mail adresu otvorila još 1996., nikad se nisam uspjela prilagoditi novostima koje nudi mreža: pišem i šaljem mailove, čitam novine, tražim podatke koji me zanimaju poslovno i osobno, ali facebook, twitter, pa i blogovi… sve su to vidovi virtualnog komuniciranja za koje jednostavnom - nemam afiniteta. A nemam ni vremena. Bolje reći, smatram ih kradljivcima vremena većim od televizije. (Evo me već u opasnosti da me jednim klikom potencijalna publika makne iz svog vidokruga.)

I kao grom iz vedra neba došla je ponuda da počnem pisati - blog! Ja? Otkud ja? Zašto ja? KOJA JA?

Da, KOJA JA?

Odmah sam mejlala Silvi koja već duže vrijeme piše blog da mi kaže od kuda krenuti, a Silva kaže - prvo reci ljudima koja ćeš to TI pisati! Dakle, ISTO pitanje koje sam i sama sebi postavila! Hm, nema drugo nego se odlučiti: KOJA ĆE TO VITOMIRA LONČAR PISATI OVAJ BLOG?

Premda emisije "Malavizija" u kojoj sam svakodnevno s Ivicom i Darkom bila na tv ekranima još od nastanka mlade nam države nema već više od 13 godina, nepoznati ljudi koje srećem na ulici i danas me oslovljavaju s BUCKA. Dakle, "pozicija BUCKE" više ne postoji (barem ne u mojoj glavi), ali, za neke je još uvijek živa. Hm, što se više ima reći o tome? Bila jednom jedna lijepa prošlost… Bila jednom jedna Bucka… I to je sve. Nema je više.

Glumica sam bila više od 35 godina, ali unazad nekoliko godina, nisam više niti to, jer, ako nemaš premijere u kazalištu, ne snimaš filmove, drame, a ni sapunice (to pogotovo), onda jednostavno - glumica više nisi. Stare se predstave ne računaju. Što se može, takav jedan posao! Postoji samo DANAS i ovdje! Dakle, glumačka razmišljanja tipa kako "ući" u lice, koju ulogu odabrati a koju ne pa sve do izbora haljine za premijeru, sve je to odavno iza mene. Dobro, nije da nisam uživala u tom svijetu, osobito u osamdesetima, ali, kad je to bilo…?!

Što sam danas? Piše na mom webu - direktorica privatnog kazališta Mala scena koje u zadnjih nekoliko godina radi isključivo predstave za mladu publiku, producira predstave, a i prenosi svoje dugogodišnje iskustvo i znanje o kazališnoj produkciji studentima produkcije na Akademiji dramske umjetnosti.

S druge sam strane - žena, majka, ne baš i domaćica. Dakle, recepti se od mene zasigurno ne mogu očekivati. Dobro, znam napraviti rižoto, ako je baš moj dan…

Međutim, sva ta iskustva i različiti poslovi koje sam u prošlih trideset i pet godina radila, pomiješali su se u neku novu priču koja je postala mojom opsesijom: kako osoba koja se ne želi politički aktivirati (e, to baš nikako ne želim), ne želi biti dijelom neke organizirane skupine, ne želi se čak niti stalno zaposliti (6 godina u osamdesetima bilo je dovoljno da shvatim da to nije za mene)- kako, dakle, takva osoba može UOPĆE djelovati, kako može mijenjati svijet (koliko god to pretenciozno zvučalo), kako može nešto učiniti da se stvarnost u kojoj živi - PROMIJENI? Na bolje, naravno.

Ljudi koje svaki dan srećem nekako su rezignirali, ne vjeruju da će biti bolje, ne vjeruju da je bilo kakva promjena moguća (osim ona, naravno, da će nam biti još i gore nego što nam je danas), jer tu promjenu očekuju izvana, odozgora, iz svih mogućih smjerova, samo ne iz sebe i od sebe.

Pa "deux ex machina" postoji samo u grčkoj tragediji! Nije se pojavio "Bog iz mašine" ni prije par mjeseci kad je buknula kriza u Ateni, gdje su ga izmislili prije 25 stoljeća, a gdje bi došao k nama?! Čuda, kakva priželjkujemo, naprosto se više ne događaju.

I? Što nam preostaje? Sjesti i plakati?

Ili možda pojedinac, uvjeren da radi neku pravu stvar, može biti - slamka spasa? Za sebe, za nekog drugog, a u krajnjoj liniji - i za neko područje. U mom slučaju to je, dakako, kazalište.
Kaže moj muž, čekaj, je li tebi kazalište slamka spasa ili ti misliš da si ti (svom) kazalištu slamka spasa ili nešto treće? Ma tko je tu u ovoj priči kome ta tvoja slamka spasa?

Hm, meni se nekako čini da tih slamki ima puno i vire sa svih strana, a mi smo toliko oguglali na ovu našu stvarnost da vidimo samo - slamu. Dobro, možda tu i tamo sijeno… Umjesto da slamke počnemo tražiti i loviti se za njih. Eto, baš mi se sad nekako čini da je i ovaj blog meni u ovom času došao kao jedna takva slamka, dobro, ne baš slamka, više kao - slamkica.
O čemu ću, dakle, pisati?

O slamki, o spasu, o hrvatskom kazalištu (ne samo onom za djecu), o životu izvan sustava, ali i o jako puno (prazne) slame koja je oko nas.
A KOJA JA će to pisati?

Ona koja će u trenutku pisanja biti najuvjerenija da slamku - VIDI - i na kilometar, pa makar to bila i ona koja ne zna napraviti pristojan ručak.