originalno objavljeno na blog.vecernji.hr

"Slamku spasa" piše Vitomira Lončar

Dana 24. studenoga 1860. godine na pozornicu Stankovićeva kazališta na zagrebačkom Gornjem gradu, usred predstave koja se igrala na njemačkom jeziku, izašao je (kaže povijest) glumac Vilim Lesić i rekao: "Od danas će se na hrvatskim pozornicama govoriti hrvatski jezik!"

I bi tako.

Bilo je to prije 151 godinu. Samo devet mjeseci nakon toga povijesnog događaja dobili smo i prvi hrvatski kazališni zakon te time postali jedna od prvih zemalja koja je zakonski regulirala kazališnu djelatnost.

O tome kakvim se jezikom danas govori na hrvatskim pozornicama ostavit ću drugima da kažu svoje mišljenje.

A ja ću se pozabaviti onime što je izgovoreno na pozornici HNK-a u Zagrebu u četvrtak, 24. studenoga ove godine.

U dva smo navrata čuli da se zatvara kazalište KNAP. Točnije je reći - da NETKO ZATVARA KNAP.

Ali, kako to u ovo današnje vrijeme biva, nakon što je završio TV prijenos, ova se vrsta aktivizma upućena sa scene - u trenu zaboravlja. Tek su rijetki mediji napisali koju riječ o zatvaranju kazališta na Peščenici  jer je, naravno, važnije bilo objaviti kako je tko bio odjeven!

Budući da cijela problematika o situaciji s KNAP-om svekolikoj javnosti baš i nije jasna, priča bi mogla pasti u zaborav i prije nego što je uobičajeno.

Pak sam danas odlučila dati svoj doprinos za očuvanje KNAP-a s jedne te promjenama sustava s druge strane.

Malo povijesti…

Sjećam se da je dvorana u Centru za kulturu Peščenica ugošćavala kazališne predstave još u sedamdesetim godinama prošloga stoljeća. I kao članica PIK-a, a i kasnije kao (mlada) profesionalna glumica u ZKM-u, igrala sam ondje predstave. I to često. ZKM u to vrijeme nije imao svoju dvoranu pa smo na Peščenici ponekad imali i premijere. Moja je prva profesionalna premijera bila upravo u dvorani današnjega KNAP-a. Bila je to predstava "Zaboga, djevojčice" u režiji Dine Radojevića.

Na Peščenici je, dakle, već prije četrdesetak godina postojao prostor funkcionalno pogodan za izvođenje scenskih i glazbeno-scenskih djela i potrebnim osobljem. U današnjem Zakonu o kazalištima ovo je definicija KAZALIŠNE KUĆE, organizacijskog oblika obavljanja profesionalne kazališne djelatnosti.

U to je vrijeme na Peščenici radila i poznata amaterska kazališna družina Gaudeamus koja djeluje i danas.

Dakle, kazalište je već desetljećima važnim dijelom kulturnog života na Peščenici.

Početkom tisućljeća kazališna je dvorana na Peščenici obnovljena u lijep i ugodan kazališni prostor te je tamo otvorena komorna pozornica HNK-a u Zagrebu pod imenom Scena Habunek. Najveća uspješnica Scene Habunek bila je predstava "Što je muškarac bez brkova" Ante Tomića. No, kada je 2002. iz HNK-a potjerana, slikovito rečeno polivena petrolejem i posuta perjem, direktorica Drame HNK-a u Zagrebu Snježana Banović, program Scene Habunek počeo se gasiti, a u istom je paketu propao i još jedan u nizu pokušaja da naša matična nacionalna kuća dobije drugu, NEOPHODNU, komornu pozornicu.

Dolazi 2005. godina i počinje sadašnja faza kada ravnatelj Centra za kulturu Peščenica, Tomislav Štriga (diplomirani glumac), odluči u svom Centru pokrenuti vlastitu kazališnu produkciju. U to vrijeme na snazi je Zakon o kazalištima iz 1991. (na koji se ionako godinama nitko ne obazire) pa nitko nije ni razmišljao o tome u kojem se to organizacijskom obliku obavlja kazališna djelatnost na Peščenici.

No, 1. siječnja 2007. godine stupa na snagu novi Zakon o kazalištima koji predviđa da se profesionalna kazališna djelatnost može obavljati  kroz sljedeće organizacijske oblike: kazalište (ima prostor i ansambl), kazališna družina (ima ansambl, nema prostor) te kazališna kuća (ima prostor i tehniku, ugošćava gotove predstave, ali nema vlastitu produkciju, odnosno, nema ansambl).

Uz to, nakon punih 15 godina zakonodavac se odlučuje (na čuđenje i nesnalaženje cijele kazališne javnosti) da samo započne poštivati Zakon koji je donijelo te se u Ministarstvu kulture otvara Očevidnik kazališta.

Pretpostavljate, sada nastaju problemi.

U početku se nitko nije previše brinuo oko toga što se napokon primjenjuje odredba o postojanju Očevidnika kazališta jer se računalo - u Zakonu je bio i prije 15 godina pa nikoga za to nije bilo briga. Međutim, Ministarstvo kulture odlučilo je na svojim javnim natječajima dodjeljivati sredstva samo subjektima koji su upisani u Očevidnik, a isto je, radi uvođenja reda u djelatnost, preporučilo i lokalnim samoupravama. Od tog trenutka broj prijavljenih profesionalnih kazališta u Očevidniku naglo raste, a na današnji dan upisano je čak 101 kazalište/družina, kuća.

Ukratko, kad nas se opali po džepu, držimo se zakona. Kada se neka odredba ne tiče našeg novca - koga je briga za bilo koji zakon. A ponajmanje onaj o kazalištima.

E, sada, novi  Zakon predviđa iznimno uzak okvir u kojem se obavlja kazališna djelatnost u Hrvatskoj. KNAP u taj okvir može ući jedino ako Skupština grada Zagreba donese odluku da ga formalno-pravno "ugura" u jedan od ova tri oblika: kazalište, kazališnu družinu ili kazališnu kuću. U formalno-pravno sličnoj situaciji nalazilo se donedavno i Dječje kazalište Dubrava koje djeluje unutar Narodnog sveučilišta Dubrava. Skupština grada Zagreba, na prijedlog Ureda za obrazovanje, kulturu i šport,  izglasala je da će Dubravu uskladiti s postojećim Zakonom o kazalištima. Međutim, isti Ured ODBIJA predložiti Skupštini da to isto učini za KNAP!

Trebam li vam reći da ova odluka Ureda nije donesena nakon detaljne analize? To vam je valjda jasno samo po sebi, osobito ako ste pročitali dopis u kojem Pročelnik Ureda Ivica Lovrić argumentira KNAP-u zašto neće predložiti Skupštini da legalizira njihov status! Jedan od glavnih argumenata jest taj da Grad Zagreb nema potrebe za još jednim kazalištem, a nema ni sredstava za financiranje ansambla.

Nema. Svi znamo da novca nema.

Ali stalno zaposleni ansambl ne postoji ni u Dubravi, ne postoji ni u Velikoj  Gorici (Scena Gorica), ne postoji ni u Sisku, Čakovcu… svugdje gdje je lokalna uprava odlučila legalizirati rad "svojih" kazališta, odnosno, gdje se kazališna djelatnost obavlja unutar nekog centra za kulturu/Pučkog učilišta kao ustrojstvena jedinica!

A kazališna djelatnost u KNAP-u naprosto POSTOJI. I ne treba ju POKRETATI.

Osim svega, KNAP nije ni tražio osnivanje ansambla, KNAP nije ni mislio postati KAZALIŠTEM u smislu Gavelle ili Kerempuha, nego je želio, nakon višegodišnjeg uspješnog rada, legalizirati svoju djelatnost kako bi se mogao upisati u Očevidnik i samim time mogao aplicirati na javna sredstva za svoju kazališnu djelatnost.

Da je situacija sa siromašnim okvirom koji nudi sadašnji Zakon o kazalištima zabrinjavajuća pokazuju i drugi primjeri kao što je slučaj Teatra Exit koji  je "podstanar" pri Centru za kulturu August Cesarec na Črnomercu, a oba subjekta imaju istog ravnatelja.  Na Črnomercu je, de facto, nastao neki novi, hibridni organizacijski model,  neka vrsta sprege javnog i trećeg sektora.

Nadalje, mnoga kazališta koja su KAZALIŠTA (HNK u Šibeniku, HNK u Zadru, INK u Puli, Joza Ivakić u Vinkovcima, kazalište u Karlovcu, na primjer) imaju ANSAMBL od NIJEDNOG, jednog do dva glumca/glumice što naprosto ne možemo zvati ansamblom! Ansambl je (prema Aniću) SKUPINA reproduktivnih umjetnika, umjetnički sastav glumaca ili glazbenika, obvezno VEĆI OD KVARTETA! Je li jedna glumica SKUPINA? Jesu li dva glumca - skupina? Je li NULA GLUMACA skupina?

A jesu li ansambl samo ZAPOSLENI umjetnici na određeno ili neodređeno vrijeme? Ili možemo pod ansamblom uzeti skupinu profesionalnih glumaca koji naprosto zajedno rade na nekom projektu?

Ništa od svega ovoga nije moguće definirati u sadašnjem sustavu.

I ponavljam po ne znam koji put: HITNO JE POTEBNO MIJENJATI SUSTAV!

Ne samo radi KNAP-a koji je samo u ovoj godini osvojio 7 (sedam) nagrada i imao još nekoliko nominacija i koji je uistinu mjesto kvalitetnog kazališnog života u Zagrebu, nego radi zdravog razuma, radi zdravlja glumišta, radi budućnosti tog istog glumišta, radi budućnosti HRVATSKOG KAZALIŠTA.

Naravno da izvan Hrvatske postoji mnogo više različitih organizacijskih modela, napisano je o tome i neke literature, postoje eksperti koji razmišljaju o ovoj problematici, ali što se to koga tiče u našem kazalištu?! Što bi se mi ugledali u nekog drugog kad smo najpametniji i kad, kao Alibaba, samo kažemo: "Sezame /kazalište, otvori se!" A onda netko od Alibabine ekipe kaže "Sezame/kazalište, zatvori se!" Pak - zatvaramo!

E, moj Alibaba, e moji hajduci… Tko će vas zaustaviti?

Čula sam neki dan na televiziji našeg uvaženog politologa koji je rekao: promjene nakon izbora mogu donijeti oni koji imaju viziju, koji su odvažni i koji su - BUDALE. Kaže, samo će se budale upustiti u provođenje reformi jer će sljedeće izbore SIGURNO IZGUBITI. Dakle, čekaju nas promjene i političko (samo)ubojstvo onih koji će ih donijeti.

Ili? Što je alternativa?

Tišina i status quo.

Bljak. Užasavam se ove druge mogućnosti.

Dakle, za to sam da prije svega riješimo viziju, pronađemo odvažnost, a budale ćemo ostati ako ne učinimo još danas prvi korak k promjenama.

I ako svojom pasivnošću dopustimo da se ugasi jedno živo kazalište.

P. S. Čovjek uči dok je živ pa sam na ovogodišnjoj dodjeli Nagrade hrvatskoga  glumišta shvatila da se mi svi zajedno ne bavimo KAZALIŠTEM da bismo radili dobre predstave na korist naših gledatelja, kulture našega grada, zemlje i nas samih, nego smo, zapravo, jedna inačica Usaina Bolta: utrkujemo se na 100 metara ne bismo li POBIJEDILI onoga drugog u "stazi" do nas. Tome me podučio ravnatelj najvećeg kazališta za djecu u Hrvatskoj kada je, u ofucanim trapericama na pozornici matične nacionalne kuće i na dodjeli najveće strukovne nagrade (što god o njoj mislili), izrekao rečenicu da je baš zadovoljan što je POBIJEDIO drugo veliko javno kazalište (ZKM) u istoj kategoriji.

Dakle, od sada ide nova strategija: 3, 2, 1, pali i - trči!!!!!!

Pa tko živ, a tko mrtav.