originalno objavljeno na blog.vecernji.hr

"Slamku spasa" piše Vitomira Lončar

Ah, kakav uzbudljiv tjedan!

«Mala sirena» vratila se s festivala u Prištini, «Kamenje» otputovalo na MESS u Sarajevo, «Život je san» u Rovinj, «Tajne začarane šume» u Gospić, «Padobranci» se pripremaju na put u Sibir, a avionska karta za 22 predstave «Superheroja» u Hong Kongu - već je u džepu. Onda sam u petak u Puli gledala praizvedbu Šnajderova nagrađenog komada «Kako je Dunda spasila domovinu», jučer premijeru nove predstave kazališta Teatroman « Muškarci su s Marsa, žene s Venere» (obje predstave svakako pogledajte!) i dobila novo - ljubavno pismo.
Aaaaaaa!
Od Ivice Lovrića.
Pročelnika Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba.
Ljubav je vrlo čudan osjećaj: ponekad je jednosmjerna, ponekad dvosmjerna i u istom «kanalu», a ponekad dvosmjerna - u različitim «kanalima». Eto, baš ova posljednja vrsta ljubavi, u različitim «kanalima», propupala je između Ureda i mene u posljednje vrijeme. Prvo sam ja nekoliko mjeseci Uredu pisala pisma, njih petnaestak, ali ljubav je ostala neuzvraćena… Nisam dobila ni jedan jedini odgovor. Auuuu! Istina, za ovu vrstu ljubavi postoji i Zakon u našoj maloj zemlji, a prema njemu bi uredi poput ovog zagrebačkog, morali odgovarati na (ljubavna i općenito sva) pisma u određenom roku, od 15 do 30 dana.
Ovisi o težini ljubavi.
No, ova je naša ljubav bezgranična pa ju ne treba ograničavati nikakvim rokovima. Pa ni onim zakonskima. Znate ono, što će ljubavi papir o braku, ona ili postoji ili ne postoji!
Kad sam vidjela da mi je ljubav putem pisama i bezbrojnih telefonskih poziva neuzvraćena, došla sam u Ilicu 25 (sjećate se akcije « Skok u polukat»?) ne bih li ju izrazila i osobno, ali nisu mi dali da se približim svome mračnom predmetu želje.
Ah, što mogu, ni prvi ni zadnji put u životu da me netko odbije… Valjda mi je to sudbina!
No, osobni dolazak nekolicine nas ipak je probudio zanimanje druge strane. Pak sam početkom lipnja dobila i prvo ljubavno pismo.
Na koje sam odmah odgovorila (cijeli spomenar ljubavnih pisama možete pogledati na Teatru.hr).
Ali sam na novo pismo ponovno morala čekati mjesec i pol.
Doduše, to što je stiglo nije bio ODGOVOR.
Ali znate kako to s fazama ljubavi ide (stalno se mijenjaju intenzitet i potrebe). Pa sam u ovom razdoblju već prestala i čekati odgovor na ono što sam pitala.
Pitate se zašto?
Zato što i mnogo važniji i veći igrači nisu s iste adrese dobili odgovore na svoja pisma. Na primjer, Predsjednik Skupštine Grada Zagreba pisao je na istu adresu dopis 25. travnja 2012. i u zakonskom roku nije dobio odgovor, Odbor za predstavke i pritužbe pisao je 9. srpnja 2012. godine na istu adresu i u zakonskom roku nije dobio odgovor. Čak je i Ministarstvo kulture pisalo početkom travnja - i nije dobilo odgovor.
Kako bih ga onda dobila - ja?
I tako je naša međusobno neuzvraćena ljubav dočekala i prošli petak, 5. listopada, kad mi je napokon, kao i svakoj zaljubljenoj ženi, dojadilo da me se ignorira.
Pa sam to i podijelila sa zainteresiranom, ali i širom javnosti.
I, hvala Bogu, ubrzo sam dobila odgovor koji je, očekivano, ponovno dokazao ono što sam već i znala, da od ljubavnog odnosa - neće biti ništa.
Dapače.
Ah, što ću, vrijeme liječi sve rane, pa će valjda i ovu moju… Ako ne prije, prestat će bol zbog odbijene ljubavi već u svibnju!
Izbori, dođiteeee…
U međuvremenu sam, kao i svaka žena, pokušala analizirati susrete s onima koji predstavljaju Ured, predmet moje sve mračnije žudnje.
Pretpostavljam da se pitate koji su mi trenuci ostali u sjećanju kao najupečatljiviji.
Što se tiče glavnog predstavnika Ureda, Ivice Lovrića, u osobnom susretu najviše me se dojmio njegov govor na otvaranju Glazbenih večeri na Griču kada je rekao da će na ovoj manifestaciji nastupati mnogi VIRTOUZI. Ah, kako je ljubav slijepa! Naprosto - ne pita, dogodi se, makar ti VIRTOUZI malo teško legnu na želudac.
Ma nezaboravan trenutak!
A kako svatko od nas ima nekoliko različitih lica, tako se i glava Ureda ukazuje na različite načine, pa i u liku svojih podređenih.
A sljedeći po hijerarhiji je Tedi. Tedi Lušetić. Ma sjećate ga se, to je onaj koji je prije devet godina zaboravio (!) predati dokumentaciju za povrat PDV-a pa je ustanovu Pula film festival oštetio (kad se zbroje svi iznosi) za ciglih 1,8 milijuna kuna.
Bez ikakvih posljedica, dakako.
Ako se ne sjećate tog Tedija Lušetića, onda da vas podsjetim da je to isti onaj o kojem je nedavno pisalo da je prošao na natječaju za radno mjesto zamjenika pročelnika Ureda premda nije imao uvjete navedene u natječaju. I onaj isti koji je pao na državnom ispitu na pitanju što je to umjetnička organizacija, kako prenosi Teatar.hr.
U međuvremenu sam dobila nekoliko anonimnih pisama u kojima me se upućuje i upozorava na razdoblje kada je Tedi Lušetić bio zaposlen u orkestru Hrvatske vojske i na zanimljivosti koje je ondje izvodio, a osobito na način na koji je otišao iz ovog orkestra. Hm, hm.
U vrijeme tih događaja još nije bila razvijena IT tehnologija pa podaci nisu dostupni na internetu. A kao što je već poznato, ništa što ne mogu polinkati - ne objavljujem.
Pa ću, kao na vjenčanju kada svećenik kaže onu rečenicu Ako netko zna NEŠTO o mladencima neka kaže sada ili neka šuti zauvijek, ovu priču ostaviti po strani.
U ovo naše vrijeme interneta i IT tehnologije nije mnogo trebalo da se pronađu i novi, dodatni zanimljivi elementi iz Lušetićeve biografije.
Najnovija vijest objavljena je 31. srpnja ove godine na internetskoj stranici Republika Hrvatska - porezna uprava, popis dospjelih i neplaćenih dugova, u rubrici GRAĐANI u kojoj pod brojem 58.174 stoji da je Tedi Lušetić, rođen 1965. godine, sa stanom u Zagrebu, dužan na ime duga za porez na promet nekretnina ni manje ni više nego 36.218,27 kuna.
Halo?
Što na kraju imamo od činjenica?
Prvi čovjek Ureda naprosto ne zna riječ VIRTUOZ, a prvi čovjek kulture u Uredu ne zna što je umjetnička organizacija (koja je, a propos, najčešći oblik registracije profesionalne kazališne djelatnosti u RH, pa tako i u Zagrebu), pritom je kao službena osoba propustom oštetio Državni proračun za 1,8 milijuna kuna, a kao građanin na popisu je poreznih dužnika s iznosom od preko 36 tisuća kuna.
I ta su dvojica oruđe u rukama «velikih dečkih» koji žele uništiti materijalni i društveni integritet mog kazališta i mene?!
Pa mislim, stvarno, zar niste mogli pronaći neke malo jače igrače za svoje prljave poslove?
Ili je bahatost došla do stupnja ludila?
Znam da je danas nedjelja, sutra je praznik i da se danas želite malo odmarati, ali što ću, moram dati cijeloj priči još i širi kontekst.

Prva priča.
Gdje je nestalo 11 milijuna kuna?
Sjećate se pobune neovisne scene koja se u Zagrebu događala ovoga proljeća? I? Je li javnost ikada dobila odgovor gdje je nestalo 11 milijuna neovisnih kuna?
Nije.
Ne odgovara se iz Ureda ni na kakva pisma, ne samo ljubavna.

Druga priča.
Ministarstvo kulture uputilo je poziv za istraživanje i analizu podataka o javnim potrebama u kulturi u županijama, gradovima i općinama u RH. U prilogu dopisa bile su i tablice koje su jedinice regionalne i lokalne uprave trebale ispuniti. Rok za predaju bio je 23. travnja 2012. godine.
Želite li znati kakav je rezultat ankete? Pogledajte sami! Sve ja na stranicama Ministarstva kulture, samo klikajte po županijama i vidjet ćete sve što vas zanima. U tablicama, dakako. Možete saznati baš sve: od toga koliko se sredstava za kulturu planiralo, a koliko potrošilo u Čazmi, Štefanju, Lovincu ili Ivankovu… No, kada dođete do zadnjeg imena na popisu, do GRADA ZAGREBA i kliknete…? Što ćete naći? Tablicu?
Ne, ne, ne, nećete naći tablicu! Naći ćete BIJELU KNJIGU ZA 2011. godinu, i to u PDF formatu! A to sam mogla Ministarstvu kulture poslati i ja.
Ah, ah!
Kako je moguće da iz Lovinca, na primjer, pošalju tablicu u Excelu i sve tražene podatke, a Grad Zagreb gotovo šest mjeseci nakon roka ima samo PDF format dokumenta koji ne sadrži NI JEDAN TRAŽENI PODATAK?
E, pa moguće je!
Pod vodstvom Virtouza, sve je moguće!
Pa i to da je u medije poslao vijest da je više nepravilnosti pronađeno u poslovanju Male scene i da šest mjeseci ne dajemo dokumentaciju!
Jako zanimljivo.
Naime u dopisu (ljubavnom pismu) od 18. srpnja 2012. godine Ivica Lovrić piše mi da sam Uredu dostavila sve ugovore i kopije svih računa pa da nove kopije nisu potrebne. Moj je prekršaj što sam poslala SVE račune, kopije i ugovore, a nisam specificirala što je od toga plaćeno novcem Grada. Pa sam onda na ISPISU SVIH SPECIFICIRANIH troškova OZNAČILA što spada u manje od 25% koje Mala scena od ukupnih sredstava dobiva na Javnom natječaju od Ureda za redovni program i - stavila u tablice po troškovima.
E, ali u dopisu od 4. listopada više nije problem već dostavljena specifikacija, nego je problem što moji računi dostavljeni Uredu nisu poredani po rednom broju niti su naznačeni kriteriji redoslijeda.
Ohoho! Ovo je jako zanimljivo! Nisam ni u ugovoru ni u prijašnim dopisima pročitala takvo što.
I da ne bi bilo daljnih zabuna - JAVNO molim Ured za kulturu da napravimo zajedničku prezentaciju: oni neka stručno i precizno objave kako se ZAPRAVO RADE IZVJEŠTAJI, kako se specificira po rednim brojevima, kriterijima redoslijeda i sve ove novosti za koje do sada nikada nisam čula na primjeru, recimo, kazališta Kerempuh, Histriona ili Exita. A ja ću (čim mi inspekcija vrati originale računa i prolaza kroz račune) napraviti javnu prezentaciju svog poslovanja! I baš svatko će moći pregledati svaki moj račun i svaku uplatu.
Samo neka mi jave termin održavanja prezentacije, eto mene - ja dolazim sa svojim šleperom dokumentacije, oni sa svojim (odnosno Ljuštininim, Vitezovim i Ragužovim). Nema nikakvih problema. Jako volim učiti i raduje me svaka mogućnost da učim - od boljih.
Za kraj ipak moram napomenuti da, kad vam u kazalište uđe inspekcija, inspektori(ce) izvade značke, kažu što su i tko su, daju na uvid nalog za inspekciju, napišu zapisnik koji morate potpisati, a u kojem vam točno specificiraju što od vas traže i kažu termin kada im traženu dokumentaciju trebate donijeti na uvid. Nakon toga vam kažu što od toga trebate fotokopirati i na koji način. Vi to odnesete, tijekom nekoliko susreta zajedno prođete kroz dokumentaciju, inspektori(ce) pitaju, vi im odgovarate… Traje to, ali je civilizirano i sve prema pravilima koje ti objasne pri prvom dolasku.
Malo se, doduše, ljudi čude, kako je baš Mala scena došla «na stol» kad nije:
• ni obveznik PDV-a
• ni obveznik poreza na dobit
• ni obveznik poreza na dohodak,
ali uskoro se utvrdi da su SVI doprinosi na plaće i autorske honorare uplaćeni i prije zakonskog roka!
Kao što postane jasno da nitko tko hoda po ovoj kugli zemaljskoj ne može reći da mu honorar, naknada ili račun nije uplaćen na račun točno i na vrijeme prema potpisanom ugovoru i da je Mala scena dužna i jednu jedinu lipu.
Ali kako bi sve to bilo jasno Ivici Lovriću koji je u Ured za kulturu došao s radnim iskustvom iz OUR ŽTP - Željeznički transport Zagreb i Željezničke tehničke škole u Zagrebu? Kojima svaka čast, ali…
Ili Lušetiću koji valjda misli da, ako je on DRŽAVI DUŽAN 36 tisuća kuna, to moraju biti svi?
E, nakon ove Slamkice mogu samo očekivati novo ljubavno pismo od, na primjer, KRIM policije ili nečeg jednako tako zanimljivog.
(Je li im uopće što od inspekcija ostalo?)
A ja ću zato drugi tjedan darovati i Uredu i Lovriću i Lušetiću (i to osobno) ne samo jedno ljubavno pismo nego - cijelu zbirku ljubavnih pisama! Naime, već od sljedećeg tjedna na Teatru.hr moći ćete kupiti knjigu «Slamka spasa - prvi dio» izdanu u biblioteci Mala scena u kojoj će biti tekstovi iz prve godine objavljivanja ovog bloga na Večernjakovoj blogosferi!
A ostalo će biti - povijest!