originalno objavljeno na blog.vecernji.hr
"Slamku spasa" piše Vitomira Lončar
Dvojčeki (Foto: pageresource.com)
Da će naselje Bartolovec u općini Trnovec Bartolovečki u Varaždinskoj županiji, u kojem prema zadnjem popisu stanovništva živi 741 stanovnik, imati presudnu ulogu za budućnost najmlađega nacionalnog kazališta u Hrvata, nije mogao pretpostaviti ni jedan analitičar.
Ma tako nešto ne bi mogao predvidjeti ni Orwell!
Kako se Bartolovec s dvjestotinjak obiteljskih kućanstava našao u Slamki spasa?
Sjećate se da je 27. rujna 2013. Hrvatski sabor kazalište u Varaždinu proglasio petim nacionalnim kazalištem, i to, kako se pokazalo, bez procedure.
Po babi i po stričevima, odnosno, po političkoj trgovini.
Usput je tog dana ZOK-om određeno da se povećava broj članova Kazališnih vijeća pa je tako 2. prosinca 2013. i HNK u Varaždinu dobio nove članove.
Vanjskim članom tog je dana postala i Spomenka Dragović.
Pamtite datume, prosinac 2013. godine.
Na današnji dan točno prije godinu dana, dakle 25. siječnja 2014. godine, mjesec i pol dana nakon izbora novog Vijeća, varaždinski HNK dobio je i vršiteljicu dužnosti intendanta, Jasnu Jakovljević.
Odmah valja napomenuti da je neshvatljivo da se čekala cijela godina kako bi se raspisao natječaj.
Napokon se 23. prosinca 2014. u Narodnim novinama pojavo Natječaj (o čemu sam pisala), a na isti su pristigle dvije molbe: Jasne Jakovljević i Vesne Kosec Torjanac. Na sjednici Kazališnog vijeća prošloga četvrtka program Vesne Kosec Torjanac dobio je tri od pet glasova i kao takav upućen je na potvrdu Gradskome vijeću Varaždina.
I kada se činilo da ćemo barem jedan izbor intendanta u Hrvatskoj preživjeti bez skandala, odjednom se postavilo pitanje legitimnosti jednoga glasa za Kosec Torjanac.
Naime, članica KV-a HNK u Varaždinu Spomenka Dragović, prijavljena je u (već spomenutom) Bartolovcu.
Pitate se kakve veze ima Bartolovec s izborom intendanta?
Bartolovec je, vjerojatno ne znate, naselje udaljeno od HNK-a u Varaždinu 8,5 kilometara.
Rekli bismo, neš' razdaljine!
Ali za one koji nikako ne žele promjenu na čelu Kazališta u Varaždinu, tih 8,5 kilometara razdaljina je ravna svjetlosnoj godini.
Zakon o kazalištima ne propisuje da članovi Vijeća moraju imati prebivalište u mjestu u kojem se Kazalište nalazi. Pa je tako i Spomenka Dragović sasvim legalno u prosincu 2013. izabrana u Vijeće. Podsjetit ću samo neke primjere iz trenutačne kazališne prakse: u KV-u HNK-a u Splitu radi Robert Raponja koji nema prebivalište u Splitu, a Ivica Pucar, član KV-a HNK-a u Varaždinu član je Vijeća i u kazalištu Trešnja u Zagrebu. Kada bi sva kazališta uvela ovu varaždinsku odredbu o prebivalištu, Pucar u jednom od dvaju navedenih kazališta ne bi mogao raditi u Vijeću.
Jer ne može imati prebivalište i u Zagrebu i Varaždinu.
Vratimo se Varaždinu.
Odredba o prebivalištu uvedena je u Statut HNK-a u Varaždinu 25. siječnja 2014. godine (na dan kad je izabrana i v. d. intendantica Jakovljević), ponavljam, mjesec i pol dana nakon izbora Spomenke Dragović u Vijeće. Zakoni se ne mogu primjenjivati retrogradno i legalnost glasa Dragović za Kosec Torjanac izvan je svake sumnje.
Ili bi tako trebalo biti da živimo u uređenoj državi.
Dragović je u (sad nam već dobro poznatom) Bartolovcu prijavljena od 30. prosinca 2010. godine. Članicom Vijeća postala je, dakle, s istom adresom koja je sada sporna za izbor intendanta.
Nevjerojatno je i to da je Dragović cijelu 2014. godinu sudjelovala u radu toga istog Vijeća i do trenutka dokad je svoj glas dala Kosec Torjanac, nitko nikada na Odbor za statutarna pitanja Grada Varaždina nije postavio pitanje legitimnosti njezina rada.
Jer se zakoni, ponavljam, ne primjenjuju retrogradno.
Vrh mi je da je Dragović - s adresom u Bartolovcu - dobila i Medalju grada Varaždina 2012. godine za osobit doprinos kulturi Varaždina!
Hm, ako joj se sada oduzima pravo rada u Vijeću zbog nesretnog Bartolovca, trebalo bi joj se oduzeti i odlikovanje. Pa tko je vidio da netko s prebivalištem u Bartolovcu svojim kompetencijama pridonosi Varaždinu!
A Dragović, bez svake sumnje, ima kompetencije za mjesto u Vijeću: osim što već tridesetak godina radi u kulturi Grada Varaždina i za nju, završila je doktorski studij iz teatrologije i uskoro brani doktorsku radnju s tezom Praizvedbe hrvatskih autora na varaždinskoj kazališnoj sceni: kontekstualna analiza kazališnog čina.
Hm, možemo li reći da Dragović zbog Bartolovca nema što tražiti u varaždinskom kazalištu?
Danas je objavljeno i pismo glumice HNK-a u Varaždinu Mirjane Sinožić koje najbolje opisuje način rada u Kazalištu i, može se reći, rezigniranost. Svakako pročitajte.
Iskreno se nadam da Odbor za statutarna pitanja Varaždina neće iz Kazališnog vijeća izbaciti Spomenku Dragović i da će se na Gradskom vijeću donijeti odluka o novom intendantu Kazališta. Grad koji pretendira postati Europskom prijestolnicom kulture ne bi si smio dopustiti skandal poništavanja natječaja zbog upitne statutarne odredbe o prebivalištu i još upitnije provedbe iste.
Hoćemo EU, a nećemo Bartolovec!
Kako smo čitali ovih dana, ministrica je dobro «trgovala» s vlastima u Splitu oko ST ljeta, pa je moguće da na krilima trgovačkih uspjeha, nešto kupi ili proda u Varaždinu. Vremena je ostalo još jako malo i valja žurno iskadrovirati što se još dade. Osobito u sredinama gdje su (još uvijek) na vlasti - njezini.
U Osijeku je «trgovina» prošla bez ikakva utjecaja kazalištaraca na istu, pak je nacionalnom kazalištu smanjeno financiranje lokalne zajednice za - četiri milijuna kuna. Kako nadoknaditi ovaj iznenadni minus u blagajni za koji se saznaje kada je najavljena sezona već debelo odmakla, a aplikacije za cijelu 2015. već odavno predane, to samo anđeli znaju.
Ovo što se događa u Osijeku još je jedan pokazatelj koliko politika (ne) skrbi o kazalištu.
P. S. Produkcijski impotentni diletanti Frljić i Blažević odabrali su me prošloga tjedna za svoju metu kako bi preko mene prikrili svoju nesposobnost vođenja velikog sustava kakav je HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci.
Lažima koje su izbljuvali na mene imenujući me pridjevima koji su sasvim u skladu s tolerancijom za koju je jedan od Dvojčeka i nagrađen, a koji su se u inačicama kretali od fašizma do reketarenja i poticanja na nasilje, nisu uspjeli prikriti - svoju nekompetenciju. Naprosto, nasilništvo koje su opravdavali rečenicama tipa «silovao sam je jer me izazivala», ostao je ono što je i bilo - nasilništvo. Samo ću se ukratko osvrnuti na zadnji izbljuvak Olivera Frljića, poznatog poznavatelja produkcije i vođenja organizacije koji iza sebe ima čak nula (0) relevantinih produkcija.
Laž je - da sam pokušala ucijeniti Marina i Olivera. To sam već više puta elaborirala, ali oni valjda misle da će laž kada je ponoviš dovoljan broj puta, postati istinom. Neće, dečki, neće. Na kraju Slamke nalazi se pismo Marina Blaževića od 14. listopada 2014. godine iz kojeg je razvidno da smo Snježana Banović i ja pisale o njihovim "praksama" i prije "odbijenice" gostovanja operete "Momci na brod" u Rijeci. Također možete pročitati i moju ponudu koju su oni proglasili «reketom».
Laž je da ih reketarim. Oni (Marin i Oliver) reketiraju sve koji ne misle kao oni (Marin i Oliver). Ako si protiv njihova načina rada i razmišljanja, ako im ne plješćeš, odmah si fašist. Dobro im je išlo s ovom vrstom reketarenja i ljudi su se uistinu povukli, ne žele komentirati njihove izjave iz straha da im ne bi postali metom. Ali što ću, ja se od nekompetentnih dječaka ne dam reketariti, pak sam ispala ta koja reketari.
Laž je da ikoga stigmatiziram, ponajmanje roditelje malodobnog djeteta koje sudjeluje u predstavi «Hrvatsko glumište». Roditelji su potpisali da dijete sudjeluje u produkciji u koju ga sa strojnicom u rukama donose u vreći za leševe, u kojoj se sat vremena siluje, masturbira, križevi se nabijaju u stražnjice, prezervativi se navlače na te iste križeve i onda se njima gađa publika, zlostavlja se, zastrašuje i slično. Potpisali su dokument koji sam dobila sukladno Zakonu o pravu na pristup informacijama i kao takav može se objaviti. Ako je to stigmatizacija, onda Dvojčeki imaju problema sa značenjem riječi - stigma.
Laž je da je Božidar Alić u izbornoj noći bio uz Anju Šovagović Despot. Dvojčeki Oliver i Marin (ili obrnuto, kako vam drago) izmislili su ovu konstrukciju ne bi li dodatno opravdali svoju predstavu u kojoj im je i Šovagović Despot element koji valja iskorijeniti iz hrvatskoga glumišta, kako bi se oslobodilo od fašizma. I dakako, fašista.
Laž je da sam se na predstavi «Hrvatsko glumište« 17. siječnja 2015. godine u HNK-u u Rijeci «instalirala u prvi red». Imala sam ulaznicu na kojoj je pisalo «nenumerirano», a sjela sam na mjesto na kojem je pisalo upravo to - «nenumerirano». Dakle, platila sam ulaznicu za mjesto na kojem sam sjedila. Da mi je na ulaznici pisalo 5. red, sjedila bih tamo. Ali Oliver ne bi bio Oliver da ne laže - pa dokle ide, nek ide. Ne ide, Olivere, ne ide. Imam ulaznicu. Mogu je predočiti svakome tko želi.
Laž je da sam glumici Tanji Smoje išta dobacivala. Pa ni to da je odvratna.
Laž je da sam gospođi Vedrani Spadoni Štefanić davala ikakve upute o fotografiranju.
Laž je da sam joj govorila da slika ili ju navodila na bilo koje druge radnje.
Laž je da sam organizirala ikakvo fotografiranje.
Opservacija da sam time činila «poseban oblik zlostavljanja» spada u lažljivu konstrukciju Olivera Frljića, u poseban oblik fašizma: FF. Frljićevski Fašizam. S velikim efovima.
Monstruozna je Frljićeva opaska da je to bio moj poseban oblik sadističkog fotosessiona. Sadistički. Izbor riječi pokazuje koliko je Tolerantni izgubio živce.
Što je istina?
Istina je da sam deklarirana katolkinja na što je Frljić osobito alergičan. Da bi to saznao trebao mu je valjda cijeli tim istraživača.
Istina je da je Frljić neovlašteno postavio na službeni FB profil Kazališta moje obiteljske fotografije iz Izraela (s kipom Gospe iz Nazareta) koje sam dala za objavu Večernjem listu, i time ponovno prekršio zakon. Što mu nije teško, dapače, to mu je stalna praksa.
Istina je da Dvojčeki koriste fotografije u svojoj predstavi «Hrvatsko glumište» koje su stavili na gaće a da nisu regulirali autorska prava.
Istina je da sam dobila Spomenicu Domovinskog rata, to mi piše i u službenoj biografiji. Laže Frljić da igdje piše «velika» Spomenica. Piše jednostavno - Spomenica. Velika, naime, ne postoji.
Istina je da sam ponosna što sam zajedno s mnogim kolegama različitih nacionalnosti, vjeroispovijesti i svjetonazora doprinijela obrani Hrvatske za vrijeme Domovinskog rata.
U isto vrijeme kada sam s kolegama bila članica Croatian art forcesa, perjanica Frljićeve predstave «Hrvatsko glumište» Dražen Mikulić, rođen u hercegovačkim Drinovcima 1964. godine, koji mi «broji krvna zrnca» u svom intervjuu i proziva me da nisam pljeskala na njihovoj predstavi (za svoj novac mi je valjda zabranjeno nepljeskanje! op. a.), «pao je s 333 grama kokaina na Autobusnom kolodvoru» što može svatko pročitati ako klikne na poveznicu.
Naši su dečki padali na bojišnici, a Mikulić je u studenome 1992. godine "pao" s kokainom. Evala, junače.
Istina je da sam u suradnji s Muzičkom akademijom u Zagrebu producirala predstavu «Momci na brod» koja je postala velikom uspješnicom. Kazalište koje nosi ime Ivana pl. Zajca, a kojem je na čelu produkcijski nevježa Frljić, 100. obljetnicu Zajčeve smrti obilježilo je koncertom u predvorju.
Kako kažu Dvojčeki, «razina produkcije» je neusporediva.
I jest, dečki. Neusporediva je.
Morate pojesti još puno žganaca da biste dosegli razinu produkcije koju ima kazalište Mala scena.
Da, istina je da sam privatnica i poduzetnica u kulturi.
Istina je da bi Hrvatski sabor trebao razriješiti Pravobraniteljicu za djecu jer ne štiti djecu i ne poznaje zakone i ostale pravne akte koji se odnose na rad djece u kazalištima.
Ukratko, dečki, jedno od osnovnih pravila produkcije glasi: ako nemaš što prodavat, nemoj puno talasat po medijima.
Vama se dogodila ova početnička pogreška. Jer ne učite.
Radite pressice, šaljete priopćenja, a još uvijek niste napravili ni jednu premijeru u kazalištu koje ste preuzeli 1. rujna 2014., a koja bi bila izvedena na Velikoj pozornici.
Prestanite ono što radite zvati kazalištem, nazovite to pravim imenom - (samo)propaganda.
Ah, da, na kraju, da ne zaboravim, poruka Vašem gazdi Obersnelu: ako Marin Blažević (inače ravnatelj Opere HNK.a Ivana pl. Zajca koji kompetencije za taj posao ima samo kroz moguću potvrdu «diplomiranoga gledatelja»), ima potpisan ugovor o radu na 20 sati tjedno, odnosno, pola radnog vremena. Poštovani gospodine Obersnelu, hoćete li mijenjati Statut i napisati da je Kazalištu ubuduće potreban ravnatelj Opere samo na pola radnog vremena?
Isto tako imam pitanje za dekana ADU-a u Zagrebu, Bornu Baletića, gdje je Marin Blažević zaposlen također na pola radnog vremena, 20 sati: ako je za isti posao za koji je nastavnik Blažević dosad imao plaću za puno radno vrijeme dovoljno pola radnog vremena, hoćete li i ubuduće normirati da se ista količina kolegija i nastavnih sati radi za pola radnog vremena?
Mislim, čemu razbacivati novac poreznih obveznika kada je sve moguće napraviti - za pola. Pa to je velika ušteda za Kazalište i Akademiju.
Ah, da, pitam se, od koga je Blažević tražio dopusnicu za honorarni rad na Muzičkoj akademiji u Zagrebu? Od Obersnela ili Baletića?
Dečki, uzmite rekete i igrajte tenis ili pingač, ali mene reketarit nećete.
Namjerili ste se na krivu adresu.
Vaša taktika: izazvala nas je pa smo je morali silovati, ne prolazi u civiliziranom društvu i u demokraciji.
Stoga predlažem, knjigu u ruke i - učite.
Prilozi:
Pismo Marina Blaževića od 14. listopada 2014. godine.
Poštovane kolegice Banović i Lončar,