originalno objavljeno na blog.vecernji.hr

"Slamku spasa" piše Vitomira Lončar

Prošlotjedna, 145. po redu Slamka spasa izazvala je burne reakcije pa je moj inbox bio zatrpan slučajevima neplaćanja honorara umjetnicima.
Saznadoh mnoge nove podatke, a između ostalog i zanimljivost da je na listi neplatiša i zagrebački HNK, premda znamo da je u prošlogodišnjih prvih devet mjeseci intendantica Lederer sebi i svojoj poslovnoj ravnateljici Steli Stazić uredno isplatila, uz redovnu plaću, autorskih honorara ukupno preko 150 tisuća kuna.
Stigla mi je i informacija da je «Komedija» isplatila dug zbog kojeg je bila pred ovrhom, ali da i dalje nastavlja istu praksu neplaćanja.
Ispod Slamke na mom FB profilu poznati je zagrebački glumac, nekada zaposlenik «Komedije», Otokar Levaj (danas sretni umirovljenik), napisao da je omiljena izreka ravnatelja «Komedije» Nike Pavlovića već godinama: «ILI SE POKLONI ILI SE UKLONI».
Većina ih se odlučila POKLONITI, a jako mala manjina - ukloniti. Uključujući i sjajnu glumicu, dobitnicu Nagrade hrvatskog glumišta za izvedbu u «Komedijinu» «Chicagu», Hanu Hegedušić.
Uh.
Kralj Sunce bio je mala beba za Pavlovića.
Može se reći da je ovo paradigmatska izreka ravnatelja koji gomila gubitke (instaliranog još u doba socijalizma), javnim kazalištem upravlja, bolje reći vlada, kao da je privatno, a repertoarno nam podmeće naslove tipa «Broadway u Komediji - Inventura» kao premijeru.
Ovo «Inventura» u naslovu osobito mi se sviđa. Pokazuje pravo stanje stvari u ovoj kući.
Uopće ne želim ni ući u istraživanje plaćaju li se za taj kupus od predstave autorska prava ili ne jer - bojim se najgorega.
No, usprkos svemu ovome, dobio je Pavlović još jedan mandat pa će na čelu «Komedije» ostati do veljače 2018. godine.

Od 1989.

Vjerojatno će i onda na internetskim stranicama ovog kazališta u rubrici «O kazalištu» pisati da je posljednji put ažurirana 29. studenoga 2005. godine.
2005.!
E, to je stvarno «vrh vrhova».
O ovoj ću temi reći još samo to da je uistinu nestvarno da je ovih dana dr. Vesna Bosanac smijenjena s mjesta ravnateljice vukovarske bolnice jer ima minus na računu, a Niko Pavlović nagrađen je još jednim mandatom premda već godinama - ima minus na računu. Od viška će uskoro imati jedino svoje godine, dob. No i to se nekima ne gleda.
Za kulturu ne vrijede jednaka pravila kao za zdravstvo.
Za kulturu vrijedi samo pravo jačega.
Pravo onoga koji traži da mu se POKLONI.
Ono što me zanima jest: kada će i «inventura kulture» napokon doći na red?

Odnosno, kada će se zakoni početi primjenjivati i u kulturi kao i u ostalim djelatnostima?

Danas, kad ovo pišem, zadnji je dan uoči ulaska Hrvatske u Europsku uniju, a mi večeras igramo svog «Superheroja» na otvorenju «Margaretinog ljeta» u Bakru.
Poklope se tako neke stvari u životu i bez plana.
Bit će nam to ujedno i zadnja, 46. izvedba ove interkulturne predstave koju smo radili tri i pol godine s partnerima iz sedam zemalja Azije i Europe i koju smo igrali na festivalima širom svijeta.
Mnogo sam toga naučila radeći na ovom projektu, a sve se može svesti na jednu rečenicu: (interkulturni) dijalog - nema alternative.
Sutra ulazimo u EU i (interkulturni) dijalog postat će još važnijim, a jednako tako i nenasilna komunikacija.

Ovo je jedan od onih trenutaka kada se podvlači crta, kada se zaokružuje cjelina.

Kad sam jučer u autu, vozeći se od Šibenika prema Bakru, razmišljala na koji način podvući tu našu kulturnu crtu prije ulaska u novu fazu, u EU, na radiju je bila emisija urednice i autorice Ive Lovrec Štefanović « Vrijeme za glazbu» u kojoj se govorilo i o ulozi umjetnosti i kulture u europskom kontekstu. Gosti su bili naša poznata muzikologinja, izbornica s hrvatske strane festivala «Croatice la Voici» održanog prošle godine u Francuskoj, a koja ima bogato iskustvo rada u Ministarstvu kulture, Ministarstvu vanjskih poslova i na HRT-u, Seadeta Midžić, i Davor Merkaš, također muzikolog i voditelj MIC-a.
Cijeli razgovor možete poslušati na ovoj poveznici, a prenosim vam ukratko:
Seadeta Midžić tijekom razgovora provlači nekoliko osnovnih linija koje se ne odnose samo na glazbu nego na hrvatsku kulturu i umjetnost u cjelini.
Govori o važnosti PARTNERSTVA u kulturi (osobito na međunarodnoj razini) te TRŽIŠTA kao trećeg partnera u trokutu međusobne odgovornosti.
Ustvrđuje da kod nas nema KONTINUITETA, a niti NORMALITETA.

Za nas je NORMALITET viša razina umjetničkog prisustva, kaže Midžić.

Eh, da, to je to.

NORMALITET.

Da nam je dosegnuti barem taj NORMALITET, gdje bi nam bio kraj!
Hrvatska je kultura piramida koja treba imati svoju bazu i vrh.
A problem je - baza koja nije opremljena, kaže gospođa Midžić.
Nadalje spominje i potrebu da se analiziraju projekti koji NISU uspjeli.
Eh, baš o tome često piše nas nekolicina: bez evaluacije, procjene učinjenog, nema nam napretka.
Hoćemo li sada, kad smo u EU uvesti evaluaciju kao obvezu za SVE?
Ili će i dalje najvažniji kriterij biti onaj koga poznaješ i s kim si dobar?
Ili nisi dobar.
Ili kome si se spreman POKLONITI?
Osobno mi je u razgovoru najbolje «sjelo» to što je Midžić rekla kako «cijeli život ima osjećaj misije».

OSJEĆAJ MISIJE.

Koliko u našoj kulturi ima ljudi koji imaju taj osjećaj?

Ovaj zanimljivi razgovor završava konstatacijom da sustav treba KONTINUIRANO funkcionirati, a, kaže Midžić, kontinuitet je kod nas najkrhkija kategorija.
Kad smo već kod kontinuiteta, kazalište Mala scena SUTRA će dobiti odgovor od Grada Zagreba nastavlja li svojim radom ili ne nastavlja.

Hoće li se jedan KONTINUITET nastaviti ili nasilno prekinuti - još je uvijek otvoreno pitanje.
Hoće li Maloj sceni ulazak u EU biti sretan dan ili ne, još uvijek ne znam.
Odbila sam se POKLONITI.
Hoću li se morati i UKLONITI?
Počinje li kod nas od sutra nova praksa, uspostava DIJALOGA, ili se zadržava stara, ona PONIZNA?

Bez obzira na ishod, želim vam svima bolje kazalište u novim okolnostima!

P. S. Ne propustite pročitati najnoviji blog Snježane Banović na portalu Teatar.hr!