originalno objavljeno na blog.vecernji.hr

"Slamku spasa" piše Vitomira Lončar

Slamka spasa broj 150.

150.
Skoro pa ne vjerujem da sam posljednjih 150 nedjelja pisala o primjerima iz područja hrvatske kulturne politike. Većina tekstova, dakako, povezana je s kazalištem, ali bilo je i drugih tema.
Brojka 150 razlogom je i za kratak osvrt na razdoblje od nastanka Slamke ujesen 2010. do danas. To su već lijepe godine, a moja je Slamka uredno svake nedjelje stizala i iz Zagreba i iz Japana i Koreje i Egipta i s Cresa i svugdje me pratila.

Razmišljam o tome što je Slamka donijela meni osobno, a kakav je i koliki bio njezin učinak, a nakon toga i utjecaj na našu kulturnu stvarnost.
Osobna razina može se vrlo jednostavno analizirati. Slamka mi je pružla mnoga zanimljiva iskustva. Pisanje tekstova veličine od tri do deset kartica u tjednom ritmu zahtijeva disciplinu i specifičnu vrsu planiranja vremena. Teme se skupljaju tijekom tjedna, uoči pisanja «kuham» ono što mi se čini važnim, komuniciram izvore, tek nakon toga počinje pisanje, lektura pa objava.
No, najvažnije dolazi tek NAKON objave.
Reakcija na napisano. Posljedice. Učinak.
Većina stalnih čitatelja upoznata je s posljedicama koje je Slamka ostavila na život kazališta Mala scena, na život moje obitelji i moj osobni život, privatni i javni.
U jednoj bi se rečenici učinak mogao svesti na naslov one pjesme Johnyja B. Štulića »Nemoj po glavi, druže plavi», ali ću ga ipak malo razložiti.

Tijekom gotovo tri godine Slamke spasa prošla sam kroz jedno od turbulentnijih razdoblja u ionako uzbudljivom životu, ali mnoge sam stvari doživjela prvi put: prvi sam put privedena na policiju, prvi put ispitivana sam zbog sumnje u pokušaj ubojstva, prvi sam put bila pod kriminalističkom obradom zbog sumnje u organizirani i gospodarski kriminal, u isto sam vrijeme prvi put imala inspekciju Državnog inspektorata, zatim poreznu i financijsku inspekciju, prvi mi je put u Malu scenu došla i inspekcija za korištenje poslovnog prostora, moja je liječnica prvi put doživjela inspekciju mog zdravstvenog kartona, a čak sam i pismeno obaviještena od nadležnih službi da se sumnja da protuzakonito iznajmljujem kuću za odmor koju sam naslijedila od roditelja. Prvi sam put u tisku čitala tekstove da se bavim kriminalnim radnjama, da oštećujem javne proračune, prvi je put netko anonimno distribuirao te tekstove na adrese kulturnjaka po cijeloj zemlji, prvi su put protiv mene podignute dvije optužnice (jedna na Kaznenom, a druga na Građanskom sudu), a sama sam podnijela jednu optužnicu.
Također sam podnijela dvije prijave Vijeću časti Novinarskog društva.
Eh, ovo nije bilo «prvi put».
Objavila sam knjigu Slamka spasa - prvi dio, a u pripremi je i druga.
Tko je prije 150 tjedana mogao i pomisliti da će mi život zahvaljujući jednom običnom blogu postati tako uzbudljiv!
Osvrnem li se unatrag, mogu samo reći da, bez obzira na to što smo zbog Slamke spasa prošli teške trenutke i moja okolina i ja, i dalje stojim iza svake svoje napisane riječi i ne odričem se ni jedne. I da me se pita želim li da se prošlost vrati kako bih mogla nešto promijeniti, mogu samo reći - NE.
Da ponovno biram, odabrala bih put Slamke spasa.
Ostala je u ovih 150 tjedana zapisana kronika jednog vremena u kulturi/kazalištu koja se i dalje piše.
O, da, cijena je bila i gubitak mnogih poznanika, pa i «prijatelja», poslova, napredovanja na ADU. Cijena je i neka vrsta osamljenosti jer ljudi uglavnom ne žele stavljati svoje ime pokraj imena nekog tko je stalno na vjetrometini i «izaziva sukobe», kako je to rekla jedna moja prijateljica.
Cijena se plaća i dalje.
Kazalište Mala scena još uvijek nije spašeno od zatvaranja do kojeg je dovela upravo Slamka spasa. Istina, u prošlom su se tjednu dogodili neki pomaci i vrlo je sramežljivo ponovno započela komunikacija između Ureda za kulturu Grada Zagreba i mene, ali još uvijek bez konkretnih rezultata.
Skoro zaboravih najvažnije! Događaj zbio se u utorak!
Telefonom sam razgovarala s gradonačelnikom Milanom Bandićem.
Wow, zar ne?
Kako je tekao razgovor?
E, to će ostati ekskluziva za moju novu knjigu.
He, he!
Za upotpunjavanje ovog svečanog trenutka 150. Slamke, razveselio me tekst «Pleše s vukovima» Miroslava Edvina Habeka izašao u Novostima 26. srpnja na 13. stranici u kojem piše da se na srpanjskoj sjednici Vijeća časti HND-a bivši glavni urednik Jutarnjeg lista Mladen Pleše ponovno našao na dnevnom redu zbog serije tekstova o poslovanju kazališta Mala scena i da se razmatra čak i krajnja mjera - njegovo isključenje iz HND-a, o čemu će se raspravljati na rujanskoj sjednici. Autora tih neistinitih članaka, Tomislava Čadeža, u tekstu iz Novosti se ne spominje, ali očekujem da i on dobije težu opomenu. Koliko čujem, Čadež se tek vratio s dužeg bolovanja o kojem se svašta govori, ali ja ću i dalje ostati dosljednja načinu na koji pišem Slamku, a to je da objavljujem samo provjerene činjenice.
Ovo je ono što se tiče utjecaja Slamke spasa na osobnoj razini.
Što se pak tiče šireg konteksta, tu su rezultati «šareni». Podrška nepoznatih ljudi, koji se čak i ne bave kulturom nego Slamku svakoga tjedna čitaju jer ih zanima što se događa u našem bolesnom kazališnom sustavu, ogromna je. Svakodnevno se začudim kad čujem reakciju na neki svoj tekst od slučajnih prolaznika. Nekidan sam, na primjer, u Blatu na Korčuli upoznala ravnatelja glazbene škole koji je pročitao gotovo svaku moju Slamku i dakako da sam se ugodno iznenadila.

Ono što mi je u cijeloj priči sa Slamkom i dalje nevjerojatno jest činjenica da je najmanje čitaju oni kojih se najviše tiče. Hm, možda je i čitaju, ali reakcije gotovo da i nema.
Upravo je to najveći fenomen ovoga bloga!
Zapanjujuća je nezainteresiranost i šutljivost onih kojima bi sve ono o čemu pišem trebalo po prirodi stvari biti ako ne već zanimljivo, a ono barem korisno.
Ali detektiranje i ove porazne činjenice kazuje mnogo o tome u kakvu okruženju živimo i u kakvu su stanju svijesti naše civilno društvo i sloboda javnog govora.
Slamka spasa ide dalje jer sam uvjerena da je potrebna.
Ide dalje jer mi u vremenu u kojem elite na vlasti ne podnose ni najmanju kritiku omogućava izražavanje vlastita mišljenja na najdemokratskiji mogući način.
Ide dalje jer, bez obzira na posljedice, ne mogu i ne želim šutjeti o tome da svakim danom naša kultura sve dublje i dublje tone u prosječnost jer je IZVRSNOST postala nevažnom u umjetničkom stvaranju.
Ide dalje jer Slamka ostala jedino mjesto na kojem mogu javno reći, pa i vikati: CAR JE GOL!
Možda se krug onih koji ČUJU i VIDE za 150 narednih tjedana ipak poveća.
I baš današnje čitanje po Luki 11, 9-10 govori: «I ja vama kažem: Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu tko kuca, otvorit će se.»
Do sljedeće nedjelje, do, nadajmo se, i 300. Slamke za tri godine, ja i dalje ištem, tražim i kucam u nadi da ću primiti, naći i da će se nešto napokon i OTVORITI.