originalno objavljeno na blog.vecernji.hr
"Slamku spasa" piše Vitomira Lončar 

Sigurna sam da se događaji spajaju po nekom višem redu, pravilu.
Sukladno tome, u tjednu u kojem obilježavamo Dušni dan naše je kazalište pokazalo mnoge svoje nove, ali i stare mrtvace, a i to da je i sâmo - MRTVO.

Počelo je već u ponedjeljak.
Mjesto radnje obaju događaja - od kojih se još uvijek oporavljam - kazalište je Kerempuh.
Znam da nećete vjerovati, ali ovaj put D. Lj. nije ni kriv ni dužan!
Premda se radnje današnje Slamke događaju u Kerempuhu.

Priča prva.

Izborna Skupština Hrvatskoga društva dramskih umjetnika održana je 24. listopada 2013. od 13 do 18 sati. Novi predsjednik najveće (i jedine) strukovne umjetničke udruge koja okuplja dramske umjetnike u Hrvatskoj postao je Boris Svrtan.
Na izborima je bio jedini kandidat. Nitko se drugi nije prijavio.
Nakon punih 11 godina Goran Grgić otišao je s mjesta predsjednika Društva.
No, Grgić se preselio samo korak niže - u Upravni odbor.
Koji je ostao isti kao i onaj u proteklom razdoblju, a što znači da u njemu i dalje sjedi - sedam zaposlenih muškaraca.
Svrtan je, kao novi predsjednik, u Upravnom odboru zamijenio Srećka Šestana i to je ujedno jedina promjena u upravljačkoj strukturi udruge.
Mnogo sam puta pisala o tome da zaposleni umjetnici čine manjinu u HDDU-a, a zaposleni su muškarci u još većoj manjini od sveukupno 1001 člana.
Tisuću i - predsjednik.
No, očito je da svi vjeruju samo njima.
Zaposlenim muškarcima.
Ono, daju nam sigurnost! O, daaa!
Ma, neka nas zaposleni dečki još dugo vode u bolju i svjetliju budućnost!
Delegatski sustav u HDDU nema namjere pasti, nezainteresiranost članstva stara je stvar i čak se ni ona već godinama ne mijenja, kao što nema ni DEMOKRACIJE. Ni u tragovima.
A ni svijesti o važnosti civilnog društva i mogućoj snazi strukovnog udruživanja.
Jednom riječju, u pogledu bitnih, ključnih, presudnih stvari u hrvatskom kazalištu, ŽIVOT je iz naše Udruge odavno iscurio.
HDDU samo GLUMI da se bavi problemima svojih članova.
Glumi naša udruga da živi. A mrtva je.
Udruga živih mrtvaca. Halloween je njihov blagdan.
Ta me loša gluma već godinama ne čudi i svjesna sam situacije.
Ali ostajem.
Ne odlazim.
Barem zato da samo jednom godišnje kažem što mislim.
I da si na glavu natovarim još ponekog neprijatelja. Mrzitelja. Jer talasam.
Nakon 11 Grgićevih godina netalasanja ufam se da bi novi predsjednik ipak nešto mogao promijeniti. Ovo baš i nije izgledno jer mu je tim (Upravni odbor) ostao isti. Isti sastav MOMČADI.
Naime, da je dosadašnji UO išta mislio, htio i znao napraviti - valjda bi to napravio tijekom proteklih godina.
Dakle, u 18 sati, nakon burnih 5 sati, Skupština je prekinuta jer smo morali napustiti predvorje Kerempuha, a rezultate glasanja saznali smo - ispred kazališta.
Kada će se i gdje nastaviti ova povijesna Prekinuta Skupština, javit ću čim bude objavljeno.
Tko zna, možda se dogodi ČUDO pa nas na nastavak dođe na stotine zainteresiranih za svoje sudbine.
Vidjet ćemo.
Čekam.

Priča druga.

Između 18 i 20 sati tog ponedjeljka šetala sam gradom, razmišljala o Skupštini, ali i predstavi koju idem gledati.
Već sama činjenica da se premijera predstave HNK-a u Zagrebu održava u Kerempuhu, razlogom je za postavljanje pitanja.
Ni u teoriji, a bome ni u praksi nisam se susrela sa slučajem produkcijske suradnje u kojoj bi neko javno kazalište radilo predstavu koju ne može igrati na vlastitoj pozornici, nego mora UNAJMITI pozornicu drugog javnog kazališta, a koje pak uopće - nije ni dio iste produkcijske suradnje!

Misterij.

Hm.

U slučaju o kojem danas pišem, HNK u Zagrebu, naša matična nacionalna kuća, ostvarila je suradnju sa stranim partnerom za predstavu «Disamenina čast» koja se ne može igrati na vlastitoj sceni nego NA SCENI kazališta VLASTITOG PREDSJEDNIKA Kazališnog vijeća.
Hm, zar ipak D. Lj. ipak ima neke veze s današnjom Slamkom?
Ako ništa drugo, na stol Vijeća morala je još prije ljeta doći obavijest da će HNK ući u «koprodukciju» (kako pogrešno piše u svim materijalima i na internetskim stranicama).
Prije ljeta, piše u programu, potpisan je i ugovor o suradnji, a za međunarodni ugovor Kazališno vijeće moralo je biti upitano za mišljenje.

Pogledajmo, dakle, tko su partneri: za HNK znamo što je i u koji rang kazališta spada. Ovaj dio valjda ne moram objašnjavati: naše matično nacionalno kazalište koje zapošljava 517 (valjda) zaposlenika. Kazalište koje ima operu, dramu i balet, a u čijem je dramskom ansamblu zaposleno 40 glumica i glumaca.

S druge strane ove međunarodne «koprodukcije» imamo Teater Herbst iz Austrije. Na stranicama HNK-a nema poveznice na ovo kazalište, ali znate da nisam lijena pak sam krenula u analizu.
Uguglate li Teatre Herbst vidjet ćete da je ovo kazalište smješteno u gradiću Gmuend, u Donjoj Austriji.

U Gmuendu živi 5.860 stanovnika.
Da, pet tisuća osamsto šezdeset.
Mjesto tri puta manje od Dugog Sela ili Nove Gradiške, šest puta manje od Đakova, tri puta manje od Našica, duplo manje od Benkovca, gotovo četiri puta manje od Križevaca, manje i od Malog Lošinja.
Otprilike veliko kao moj dragi Ivanec. Ili Vidovec.
Zapamtite Vidovec…
Idemo dalje.
Autorski tim predstave: iz zagrebačkog HNK-a igraju (samo) dvojica glumaca.
Redatelj i scenograf je Marius Schiener.
Idem tražiti.
Prva informacija koja se pojavi o Mariusu Schieneru jest da je dopredsjednik Ekulta.
Europskog kulturnog kruga.
Dobro zvuči.
Što bi EKULT mogao biti?
Udruga koja popularizira učenje njemačkog jezika te važnost znanja njemačkog jezika.
Koje su aktivnosti udruge?
Na prvom mjestu nalazi se «Theaterspiele».
Već 10 godina se u okviru OŠ Vidovec na području sjeverozapadne Hrvatske organiziraju jedine Dramske igre na njemačkom jeziku - «Theaterspiele».

Evo ga, moj Vidovec! Da nitko ne pomisli da imam išta protiv Vidovca! Otac mi je rodom iz Stažnjevca (mjesto između Ivanca i Vidovca), a u Vidovcu su mi se 2. veljače 1957. godine vjenčali i roditelji. U Vidovcu je 1947. godine bio moj otac pa sam i domovnicu dobila zahvaljujuću dokumentima koji su doši iz tog mirnog zagorskog mjesta.
No, ostavimo se sad Vidovca.

Vratimo se EKULT-u.

Druga aktivnost udruge EKULT je:
«Max sucht den Superstar» - Talent show na njemačkom jeziku u kojem sudjeluju osnovne škole s područja Varaždinske i Međimurske županije, kao i škole s područja Republike Slovenije te Bosne i Hercegovine. Pravo sudjelovanja imaju sva djeca osnovnoškolskoga uzrasta. Dobna granica za sudjelovanje ne postoji pa tako učenici cijele škole mogu biti dio projekta. Zainteresirani učenici se natječu u različitim kategorijama - pjevanje, ples, gluma, komedija, sportske sposobnosti i drugi talenti, pod uvjetom da postoji jasna povezanost s njemačkim jezikom.

Treća je aktivnost školski list na njemačkom jeziku.

Trebam li dalje analizirati ovaj izvor? Mislim da ne.
Tražim dalje biografiju redatelja i scenografa kojem će odnedavno kao referenca pisati da je režirao i u HNK-u u Zagrebu, našem najvećem kazalištu.
Nalazim je na Port.hr.
Tu piše da je režirao u Dječjem kazalištu Dubrava (dva naslova). Osobito je zanimljivo da je istu predstavu « Titus» režirao u Narodnom sveučilištu Sesvete i u našem n ajnovijem nacionalnom kazalištu, onom u Varaždinu! Trebam li reći da je i u NS-u Sesvete i HNK-u Varaždin u predstavi igrao ISTI glumac. U čijoj su biografiji samo te dvije (iste) premijere.
Nalazim da je redatelj najnovije HNK-ovske produkcije, koja nije postavljena na redoviti repertoar premda je najavljena kao međunarodna koprodukcija, režirao i predstavu « Indija» koja je nastala kao koprodukcija kazališne kuće u Požegi s kazalištem « Mitropa».
I sad dolazimo do razloga ZAŠTO je upravo ovaj i ovakav redatelj postao još jedan od stranaca koji je dobio životnu priliku režirati u zagrebačkom HNK-u u kojem domaći redatelji sve rjeđe režiraju: jedan od osnivača kazališta « Mitropa» je Pavo Marinković, autor teksta «Disamenina čast» koju smo te večeri gledali, a direktor kazališne kuće u Požegi bio je glumac u predstavi «Indija» Tomislav Čmelar. A Čmelar je danas voditelj kazališnih amaterskih skupina. Jer, naime, nije glumac. Na internetu vidimo da je redatelj i povremeno dramaturg. Tomislav Čmelar je također i producent predstave «Život u kazalištu» koju je suproducirao s Pavom Marinkovićem u Požegi, a u kojoj glumi i - Tomislav Stojković, glumac iz predstave «Disamenina čast», inače prvak drame HNK u Zagrebu.

I tako se zatvorio krug jednog međunarodnog kulturnog projekta, uz nadu da je to samo početak daljnjih umjetničkih suradnji u regiji, kako piše u programu.

Isuse…

Moram još spomenuti i intendanticu kazališta u Gmundu Manuelu Seidl. Kad se netko u Hrvatskoj potpiše kao «intendant», to je onda wow! INTENDANT!
A kad prevedete da je to intendant kazališta u Ivancu, onda se malo zapitate o toj intendanturi.
Službena biografija intendantice kazališta u Gmuendu kaže da je glumica, a u njoj kao referencu nalazimo i da je snimala reklame za Niveu i DM.
Svaki je posao vrijedan i ni jedan nije za podcjenjivanje, ali zar je uistinu moguće da se potpisuju međunarodni ugovori o suradnji a da se nitko malo više ne raspita o potencijalnim partnerima? Osobito kada se radi o matičnoj nacionalnoj kući?

Da, našla sam Manuelu Seidl i na stranicama za igranje pokera, ali vjerujem da to nije ista osoba.

Je li se Kazališno vijeće upitalo KAKVA je ovo suradnja? Kako to da je bivša intendantica Lederer imala vremena potpisati ovaj međunarodni ugovor, a onaj za «Anu Karenjinu» nije, pa je rad na ovoj potonjoj produkciji prekinut?
Ma kako je sve ovo moguće?

Za kraj ću samo reći da na drugom dijelu premijere «Disamenina čast» nije ostao nitko koga poznajem, a kad sam ulazila u kazalište vidjela sam samo poznata lica. Cijeli tjedan pokušavam saznati je li itko ostao u gledalištu do kraja.
Publika je napustila gledalište ne zbog toga što se «premijera» igrala pod radnim svjetlom zbog kvara na rasvjetnoj opremi Kerempuha, što je također dio mirakulskog ugođaja, nego zato što je predstava bila - negledljiva. Užasna.
S obzirom na činjenicu da je ova nazovipredstava dio repertoara koji je osmislila Ana Lederer, a ona zbog isteka mandata više ne stanuje na Trgu maršala, pitam se, tko će snositi odgovornost za ovu blamažu?
Hoće li se itko oglasiti o ovom slučaju?
Nije li nedavno rečeno da iz HNK-ovih ormara neće padati nikakvi kosturi jer ih nema?
Meni se nekako čini da je s kosturima - tek krenulo.

Prije same objave Slamke izašla je i jedina kritika ove predstave. Koja mi je potvrdila da sve ovo nisam - sanjala.

Da, moram primjetiti da u posljednje vrijeme sve češće putevi čudnovatih aktivnosti vode u Požegu. Našu jedinu preostalu kazališnu kuću. Sve ostale kazališne kuće u Hrvatskoj preregistrirale su se u kazališta, a samo je Požega ostala kuća. Što znači da nema vlastitu produkciju. Ili ipak ima?

P. S. I tako ni danas nisam stigla do problema koji su se nagomilali u kazalištu Komedija. Obećavam, sljedećeg puta pišem o Komediji, sigurno! Mislim da je Nikola Pavlović već nervozan zbog toga što sam ga već dva tjedna za redom zanemarila, premda sama obećala. Dakle, već sljedeće nedjelje čitajte više o (ne)potpisanim ugovorima u Komediji i (ne)izvršavanju programa ovog drugog najvećeg kazališta u Zagrebu.