originalno objavljeno na blog.vecernji.hr

"Slamku spasa" piše Vitomira Lončar

Gužva pred golom.
Na Akademiji dramske umjetnosti počeli su ispiti iz glume i dobra prigoda da se vidi koje će se nove, mlade snage uskoro ponuditi na hrvatskom glumačkom tržištu.
U zagrebačkim kazalištima skoro svakoga dana nude se premijere.
Teme za pisanje padaju na mene sa svih strana. Slamka spasa uskoro bi mogla promijeniti ime u "Po vašem izboru". Ili "Jer ste vi tako tražili".
No, još uvijek držim uzde i idem svojim putem.
Kao u priči o Ivici i Marici, tražim po šumi mrvice (zdravog razuma) na putu našeg kazališnog sustava. Svakim mi se danom čini da su ptice već pozobale sav kruh. Iliti zdrav razum. Pa u hrvatskom kazalištu ništa od njega više nije ostalo.
Jučer navečer - premijera u Histrionima.
Praizvedba drame Dubravka Jelačića Bužimskog. Idem s veseljem. Preplavljuju me emocije i prisjećam se 1985. i premijere predstave "Osvajanje kazališta" istoga autora u režiji Joška Juvančića. Zaposlena sam u Zagrebačkom kazalištu mladih koje je u to vrijeme još uvijek "beskućnik", premijeru igramo u Centru za kulturu Trešnjevka, a dvije godine kasnije s istom predstavom "osvajamo" i otvaramo novu zgradu u Teslinoj ulici. Za ulogu Žutoga dobivam i svoju prvu kazališnu nagradu (danas se zove Nagrada hrvatskog glumišta, tada je bila Prvomajska nagrada), pa je sentiment još jači. Uspomene, lijepe uspomene na velika uzbuđenja…
Ali, znamo da emocije zamagljuju stvarnost pa bježim iz prošlosti u sadašnjost.
Na gole činjenice.
U gledalištu Histrionskog doma baš ne vidim iste ljude koji su prije dva tjedna sjedili na premijeri u Gavelli. A ako i vidim ista lica, u gledalištu su porazmještena na drugačiji način: oni koji u Gavelli imaju najbolja mjesta, u Histrionima su - na galeriji. I obrnuto. To je naša zanimljiva kazališna stvarnost. Čak je premijerna publika podijeljena na "desno" i "lijevo".
Prije nego što se u gledalištu ugase svjetla zabavljam se analizom rasporeda sjedenja premijerne publike.
Sjedalo u sredini prvoga reda prazno je do posljednjeg časa.
Hm, za koga li je predviđeno?
Odgovor stiže u zadnji čas prije početka predstave - za intendanticu HNK-a u Zagrebu.
Počinje predstava.
U prvoj slici na sceni je nacionalna prvakinja HNK-a Branka Cvitković i prvak drame HNK-a Goran Grgić. Da, tog istog HNK-a u Zagrebu čija intendantica sjedi u prvome redu.
U drugoj slici pojavljuje se glumac, Kristijan Potočki, član ansambla drame HNK-a. Istog, zagrebačkog.
U trećoj slici gledam još jednog prvaka drame HNK-a u Zagrebu, Dragana Despota. Uz Dragana je na sceni još dvoje glumaca. Zaposlenih u kazalištu Gavella, Ankica Dobrić i Dražen Kühn.
U četvrtoj slici na sceni je nacionalni prvak drame HNK-a u Zagrebu, Zvonimir Zoričić.
Wooow!
Pa da! To je to! Intendantica je došla na sceni Histriona pogledati nacionalne i ine prvake! Svoje! Da vidi u kakvoj joj je formi "momčad" jer ovakav sastav već odavno nije "istrčao" na teren pozornice središnje nacionalne kuće!
U glavi vrtim film od prije tjedan dana s premijere u HNK-u i evo rezultata.
Na sceni je bilo petnaest glumica i glumaca, a "specifikacija" sudjelujućih umjetnika u najnovijoj HNK-ovoj predstavi jest
ovakva: petero glumica i glumaca članovi su vlastitog ansambla. Od njih petero imamo nula nacionalnih prvaka, jednu (i jedinu) prvakinju drame Almu Pricu te četvero umjetnika iz kategorije - glumac, kako piše na internetskim stranicama HNK-a u Zagrebu. Doris Šarić Kukuljica članica je ansambla Zagrebačkog kazališta mladih, a tu je i devetero (9!) glumaca zaposlenih u Zagrebačkom kazalištu lutaka. Sveukupno je od 15 umjetnika na sceni samo njih petero zaposleno u tom istom kazalištu, a desetero (čak dvije trećine!) "uvezeno" je izvana. O ovoj je temi iz drugog očišta pisao i Teatar.hr.
Zanimljivo je da kod Viteza u Histrionima glumački ansambl HNK-a ima mnogo veću težinu! Nogometnim rječnikom rečeno, njihove "noge vrijede mnogo više eura". Toliku koncentraciju prvaka drame HNK-a na vlastitoj sceni nismo vidjeli odavno. Ove sezone, zapravo, nacionalnim prvacima HNK-a u Zagrebu Histrioni su bili prva premijera jer u Ratu i miru ne igra ni jedan, a bome ni u Krčmarici Mirandolini u kojoj glavne uloge igraju samostalna umjetnica Marija Škaričić i Gavellin glumac Ranko Zidarić.
Dakle, zaključimo, početak siječnja donio je migraciju u kojoj se HNK (u svom zvjezdanom sastavu) preselio u Histrione, u Ilicu, a Zagrebačko kazalište lutaka preselilo se iz Ulice baruna Trenka na Trg Maršala!
Ah, da je to jedina "šetnja" u našim kazalištima, nekako bismo to mogli uzeti kao iznimku. Međutim, sve je češća praksa odlazaka glumaca "na posudbu" u drugi ansambl pa, na primjer, glumica HNK-a u Zagrebu uskoro ima premijeru u HNK-u u Rijeci, a nakon toga (također u veljači) zaigrat će glavnu ulogu u kazalištu Gavella.
Ista glumica.
A jedna druga glumica koja je u angažmanu u Gavelli, i to već više od godinu dana - još nije imala ni jednu premijeru u vlastitoj kući (!), ali je u međuvremenu odigrala njih nekoliko - u Histrionima.
Možete li zamisliti kako se s ovakvom praksom radi plan igranja predstava pojedinih kazališta?
Auuuu!
Na današnji dan, 22. siječnja 2012. HNK u Zagrebu na svojim internetskim stranicama ima postavljen raspored do 4. veljače. Dakle, za još (samo) dva tjedna. Nacionalna kuća u Londonu, na primjer, ima na svojim internetskim stranicama postavljen raspored od rujna prošle do travnja ove godine.
Mislim da ovo ne treba komentirati.
Kazalište Gavella "postavljeno" je do kraja veljače, a u rasporedu već vidimo termine predstava u kojima glumi već spomenuta glumica iz HNK-a. I Histrioni već imaju na internetskim stranicama raspored za veljaču, a već smo utvrdili gradivo da tamo igra mnogo glumaca iz HNK-a. I Gavelle. Čini mi se da je u našim kazalištima raditi mjesečni raspored najteži posao! Napraviti predstavu prava je sitnica u usporedbi sa slaganjem rasporeda! Treba biti David Coperfield da bi se uskladilo tko je od glumca kada i gdje zauzet!
Pritom, ovoga puta, sapunice, serije i filmove - ne računamo.
A kako stvari stoje, naši intendanti/ravnatelji, pola svog radnog vremena provode potpisujući, kako to Zakon o kazalištima nalaže, dopusnice "svojim" glumcima za rad u drugim kazalištima.
Dakle, ako mene pitate, došlo je vrijeme da se preispita osnovno pitanje, a ono glasi: KAKVI NAM ANSAMBLI DOISTA TREBAJU?
Točnije, valja nam preispitati je li ovakav model kakav je sada na djelu u hrvatskome kazalištu uistinu najbolji, najučinkovitiji, najproduktivniji, najisplativiji i najpoticajniji? Je li NAJ barem nešto od svega ovoga?
Kad smo već kod posljednjeg pojma, kod POTICAJNOSTI, listam knjigu "Vrijeme osobne povijesti" koju je napisala Ana Lederer, sadašnja intendantica HNK-a u Zagrebu još 2004. godine (kada još nije bila intendantica) u kojoj kaže (na stranici 107.) da glumci imaju potrebu za izlaskom iz repertoarne kazališne kuće koji vide kao izlaz iz petrificiranih i vrlo predvidljivih glumačkih i redateljskih modela. Ustvrđuje također da jedan dio glumaca traži izlaz u izvaninstitucionalnim projektima koji ih umjetnički zanimaju. Potpisujem svaku njezinu riječ.
I pitam se, je li se možda jučer na premijeri u Histrionima sjetila ovih svojih riječi kad je vidjela umjetnike zaposlene u "svom" ansamblu koji "igraju" za "neovisnu ligu"? Odnosno, traže izlaz u izvaninstitucionalnim projektima koji ih umjetnički zanimaju. Ne bi li izašli iz petrificiranih i vrlo predvidljivih glumačkih i redateljskih modela.
Mnogo se toga promijenilo u okruženju od postavljanja ove točne dijagnoze raspoloženja zaposlenih glumaca, ali je SUSTAV koji ne valja - ostao potpuno jednak.
Ne, ne mislim ja da jedan čovjek može promijeniti svijet. Pa tako ni funkcioniranje našega kazališta.
Ali može ga promijeniti POLITIČKA VOLJA.
Nisam za UKIDANJE ansambala, što mi mnogi često imputiraju. Ansambli su dio naše tradicije i potrebni su za kvalitetnu zajedničku igru.
Ali uvjerena sam u to da bi neki novi način funkcioniranja ansambala donio više motivacije, radosti stvaranja, energije i u završnici - boljeg kazališta od ovoga što imamo danas.
Naš me sustav angažiranja glumaca podsjeća na onog drvenog zvrka kojem po bokovima piše: Daj jedan! daj dva! uzmi jedan, uzmi dva! uzmi sve! Ili - gubiš sve!
Na najboljem smo putu da nam se dogodi baš ovo posljednje - da izgubimo sve.
Možemo li se pomaknuti s mjesta bez obzira na podjele koje su sve očitije, jače i dublje?