originalno objavljeno na blog.vecernji.hr

"Slamku spasa" piše Vitomira Lončar

Došlo je proljeće, a s njim i sezona (kazališnih) festivala u Hrvatskoj. Ne znam ima li ih koja zemlja u svijetu po glavi stanovnika više od nas! A novi se i dalje osnivaju. Samo u izvedbenim umjetnostima ima ih u Hrvatskoj više od 30! Više od trideset, da, točno ste pročitali.
I u ovom trenutku u tijeku su čak četiri festivala. Ili čak pet!
Još je zanimljivije da se gotovo svi događaju u razdoblju od kraja ožujka do listopada. Zimi hrvatski građani spavaju zimski san i festivali im nisu "napeti". Što ja znam, valjda naši ljudi, osobito u manjim sredinama, ne vole gledati programe tijekom cijele godine, daj im "ekstrakt" u trajanju od nekoliko dana pa su mirni sljedećih 50 tjedana. Kulturu su za ovu godinu - (pr)obavili.
Jedan od opravdanih razloga zašto festivala nema prije proljeća jest taj što, kao što sam već pisala, u jednogodišnjem sustavu financiranja, kakav je kod nas, nitko ne zna hoće li od svoje lokalne zajednice, a i od Ministarstva kulture, dobiti ikakav novac za svoj program sve do početka fiskalne godine. Organizatori bi, ako žele raditi festival, trebali davati svoja vlastita sredstva za nešto za što ne znaju hoće li biti "javna potreba u kulturi" ili neće. A to, naravno, nikome ne pada na pamet. S druge pak strane, postoje i drugi razlozi. Naime, kazališna sezona u Hrvatskoj traje iznimno kratko: počinje u listopadu, a završava već početkom proljeća. Čim zasja sunce, potencijalni gledatelji radije idu na izlete nego u kazalište pa se čini da je organiziranje festivala (jedini) način da se predstave ipak igraju i privuku publiku u kazališne dvorane. Odnosno, da se predstave ne igraju pred praznim gledalištem. Kad se već moraju igrati. Ne može godišnji odmor trajati pet mjeseci!
I, sada ponovno dolazimo do nedostatka strategije i kulturnih politika. Naime, većina novih festivala osniva se… tako… nekome je palo na pamet da bi baš bilo dobro imati festival i - eto novog festivala! Ničim izazvanog…
Neke festivale "vučemo" još iz vremena bivše države, a uglavnom tako i izgledaju: ofucano, kao muzeji kazališne umjetnosti, bez organizacijske i programske inovativnosti i bez prave potrebe zajednice u kojoj se događaju. Po načelu - tako jest kako jest i - ne diraj u nasljedna i stečena prava! Ti festivali, najčešće, dobivaju i najviše novca. Tako to ide kada s jedne strane ne postoji analiza potreba, a s druge procjena učinjenoga. Napuhavaju se brojke , a kvaliteta je nebitna. Pa i sam Pročelnik zagrebačkoga Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i šport, Ivica Lovrić, izjavio je da nemaju mogućnosti provjere podataka! Baš super.
No, vratimo se našim mnogobrojnim festivalima.
Većina njih osnovana je od strane javne ustanove/uprave, a tek poneki rezultat je privatne inicijative. Ni ovdje ne moram govoriti da su ti "privatni" festivali redovito sufinancirani s nesrazmjerno manje sredstava nego "javni". Valjda da se "privatnici u kulturi" ne bi obogatili i postali tajkuni jer rade neku svoju, "privatnu", kulturu. Kriterija, dakako, nema.
Neki festivali imaju izbornike koji prema određenom konceptu stvaraju program, a neki su, zapravo, samo smotre nastale iz ponuđenih predstava.
Ali najvažnije je u svemu da gotovo SVI javni festivali koji imaju izbornike, ako vas uvrste u program, pošalju pismo sljedećeg sadržaja: "Čestitamo što ste ušli u službeni program našega festivala! Mi ćemo vam platiti spavanje i hranu, a sve ostalo - platite si sami." Hm. To je sasvim u redu kada su na festival odabrane predstave javnih kazališta za koje su porezni obveznici već ionako izdvojili sredstva. No, što je s neovisnom scenom? Od kojih to sredstava može neovisno kazalište platiti autorske honorare, autorska prava umjetnicima i autorima, a često i putne troškove da bi se moglo pokazati na nekom festivalu? E, to nikoga nije briga!
Tijekom dugogodišnjeg bavljenja kazališnim poslom slala sam predstave na uistinu respektabilan broj međunarodnih festivala i baš nikada mi se nije dogodilo da bi mi netko napisao kako su izabrali našu predstavu a da sama platim glumce koji igraju u predstavi. Međutim, u Hrvatskoj se smatra nepristojnim pitati za honorar glumaca. Koji od toga žive.
Nikome ne pada na pamet pozvati kući majstora da popravi perilicu i reći mu: "Čestitamo, baš smo vas odabrali da nam popravite perilicu i morate biti zahvalni za to jer smo mogli odabrati nekog drugog! A plaćanje? Ma kažem vam, morate biti zahvalni što ste uopće dobili tu sjajnu mogućnost, a vi biste još da vam i platimo!"
O, da, postoji i druga mogućnost - ne prijaviti predstavu na festival. Neki organizatori to čak i predlažu! Što to znači? To zapravo znači učiniti još jedan korak prema tome da kultura u potpunosti (ponovno) ostane samo ona javna. A neovisna pak da se vrati u ilegalu.
A to je, očito, jedina strategija u ovoj zemlji koja je na snazi i koja se sustavno provodi.
Jednom sam festivalu nakon takve "čestitke" u kojoj traže da se radi besplatno predložila da moje kazalište otisnu na programe kao sponzora ili donatora, budući da to, de facto, i jest, ali su mojim prijedlogom bili jako uvrijeđeni…
I za kraj, uzmimo kao primjer jedan festival kazališta za djecu koji se danas zatvara, a koji se reklamira kao besplatan. Dakle, Grad Zagreb financirao je taj festival u sveukupnom iznosu od 340 tisuća kuna. Premda u programskoj knjižici piše da će predstave vidjeti više od 5 tisuća djece, to je nemoguće, jer kad se zbroji broj sjedala u svim prostorima u kojima se predstave izvode, ta je brojka manja od 4 tisuće. Pa podijelimo li 340 tisuća sa 4 tisuće doći ćemo do iznosa od 85 kuna koliko ste već kao građanin Grada Zagreba platili svaku pojedinu ulaznicu. Hm, besplatno? Pa nije baš… Čak ako i uzmemo da će festival vidjeti 5 tisuća djece, opet je cijena ulaznice visokih 68 kuna.
Nadalje, posljednji rok za prijavu za taj festival bio je 1. prosinca 2010. godine kako bi izbornica mogla na vrijeme pogledati sve predstave. Logično. No, nije logično da je u selekciji odabranih predstava i ona koja je jučer imala - pretpremijeru! Baš bi bilo zanimljivo čuti obrazloženje zbog čega je ta predstava koju do jučer nitko nije vidio, bolja od nekih koje nisu odabrane u program festivala? Na temelju sinopsisa? Pa svi vrlo dobro znamo da je u kazalištu jedno ono što se planira, a umjetnički rezultat nešto je sasvim drugo. Znate li nekoga tko je planirao napraviti lošu predstavu? Takav ne postoji! Svi UVIJEK želimo napraviti remek-djelo!
Šlag na tortu jest da se već prije prve izvedbe baš ova predstava najavljivala u medijima kao remek-djelo. Jučer sam to slušala na radiju i čudila se. Zar ti ljudi misle da smo svi mi ludi? Zar stvarno misle da smo idioti i da u igri "pronađi uljeza" ne vidimo da dotična predstava 1. prosinca 2010. nije još bila ni u fazi produkcije, a kamoli da je bila remek-djelo?
Baš svašta čovjek može i čuti i vidjeti u tom našem kazalištu. Autizam od stvarnosti, autizam od života, od vremena i prostora u kojem živimo.
A porezni obveznici sve to izdašno plaćaju, uvjereni da je kultura bila i ostala - besplatna. I dokle god tako misle, ne pomaže nikakva slamka spasa. Sustav bez sustava iliti dobro organizirani kaos ostat će i nadalje naša jedina stvarnost.