originalno objavljeno na blog.vecernji.hr
"Slamku spasa" piše Vitomira Lončar
Kazalište je napokon na naslovnim stranicama!
Ljudi moji, to je stvarno fenomenalno!
Dobro, pomoglo je tom iznimno dobrom pozicioniranju to što je
(glumica) Mia Begović nekoliko noći prespavala na hodniku ispred
vrata svoga doma, što je marketinški ekspert Mucalo objavio svoj
prošlogodišnji genijalni financijski izvještaj, a i to što su
glumci digli glas za svoje pravo da rade što i kada žele bez obzira
na ugovore o radu koje imaju potpisane s poslodavcima.
Zločesti će ljudi reći da je žutilo dovelo kazalište u središte
pozornosti javnosti.
Ali samo - zločesti.
Sav ostali «normalan» svijet vidi da nam kazalištem teku med i
mlijeko, a nađe se i poneka maćuhica.
Činjenica je da nitko ne može poreći da je hvatsko kazalište ovih
dana - u prvom planu!
Gledam u emisiji "Studio
45" raspravu o novom Zakonu o kazalištima. Gosti su pomoćnik
ministrice kulture, Vladimir Stojsavljević i dvoje (zaposlenih)
glumaca: Anja Šovagović Despot i Amar Bukvić.
Po izboru gostiju jasno je da su za medije glumci u kazalištima -
najvažniji,
premda se u Zakonu o kazalištima prvi put spominju tek u članku 40
(od njih 59)!
Sve ono prije, sasvim je nebitno.
'Ko šiša ostalo!
Nije neka novost da je cijeli kazališni svijet «glumcocentričan»
pa ne čudi da o kazalištu i promjenama sustava u posljednje vrijeme
javno pitaju jedino - glumce.
I to one zaposlene.
Međutim, Anja Šovagović Despot, kao što i sami možete
vidjeti u prilogu, odmah na početku emisije lopticu
prebacuje na drugu temu: na ravnatelje kazališta. Koji se nisu baš
nešto oglasili u cijeloj priči o mogućemu novom zakonu.
Ispriča Šovagović Despot priču o tome kako njezin ravnatelj, Darko
Stazić, u svoje slobodno vrijeme prikuplja sponzorstva i donacije,
ali ne za «svoje», JAVNO kazalište, na čijem je čelu i za čije
vođenje ima ugovor o radu, nego za PRIVATNO kazalište na Brijunima.
Slušam ovu sasvim nevjerojatnu priču i mislim u sebi, nakon ovoga
što je Šovagović Despot tako jasno, glasno i nedvosmisleno izrekla,
nešto se zaista mora dogoditi.
Jer je sasvim suludo.
No, nije priča o ravnatelju Staziću koji «sjedi na dva stolca»
nešto zabrinula ni pomoćnika ministrice, ni mladog glumca Bukvića,
a ni širu javnost.
Prošlo je već nekoliko dana, prilog je, kako čujem, već više puta
repriziran, prikazuje se i na Facebooku, a službenih reakcija -
nema.
Pih, ako glumci rade što ih je volja, što ne bi i
ravnatelji?
U nenormalnu sustavu i takva očita perverzija o kojoj je govorila
Šovagović Despot - normalna je.
Zakon predviđa da ravnatelj (bez dopuštenja Kazališnoga vijeća) ne
smije UMJETNIČKI djelovati izvan svoga kazališta s kojim ima
potpisan ugovor o radu.
No, o ovim drugim aktivnostima - nema ni riječi!
Zašto, pitate se?
Zato što tako nešto suludo nikome nikada nije palo na pamet prije
ovoga slučaja!
O svemu i svačemu razgovaralo se u više od tri godine koliko se
gnjavetalo po mogućim rješenjima novoga zakona, ali o ovoj temi
nije bilo ni riječi.
Naime, iz zakona (pa i onih o kazalištima) uvijek je moguće
iščitati situaciju koja je «žuljala» sustav u vrijeme kada su
zakoni nastajali.
U Demetrovu «Zaptnom zakonu» (zapt je strogo utvrđen red,
stega i disciplina) iz 1863. godine na prvom su mjestu NOVČANE I
DRUGE KAZNE za one koji se ne drže REDA. Ovim se zakonom zabranjuje
svađanje, pušenje, zviždanje, pjevanje u svim prostorima kazališta.
Zabranjeno je jesti, piti, glasno razgovarati…
Glumac koji vrati ulogu koja mu je dodijeljenja, a bez dopuštenja
ravnatelja - plaća globu. Tko na pokusu plete, šije, pije ili jede
- također plaća globu, kao i ako netko od glumaca ne zna tekst.
Kažnjava se i ako se netko da «preko ceste zvati kada je na redu
njegov prizor».
Sve zajedno pokazuje da je u kazalištu tih šezdesetih godina 19.
stoljeća svatko radio što mu se svidjelo, pušilo se, štrikalo, pilo
u birtiji preko puta, odnosno, vladao je nered. Pa je prije svega
bilo potrebno uvesti red da bi se postiglo, kako kaže Demeter,
«savršenstvo predstavah».
Prevedeno na današnji jezik, da bi se u kazalištu postigla
IZVRSNOST, kao temeljna strategija.
U tzv. «Treščecovu zakoniku» iz 1915. godine piše da je zabranjeno
kartanje, šahiranje i svako drugo igranje u prostorima kazališta.
Jasno vam je da je ova uredba nastala jer se kazalište bilo
pretvorilo iz glumišta u igralište!
Kako sada stvari stoje, u novom će Zakonu o kazalištima stajati
uredba da ravnatelj treba znati razliku između Aristotela i
Aristofana (da nam se ne ponovi Mucalo), da ravnatelj ne smije
prikupljati sponzorstva i donacije te voditi birtiju za privatno
kazalište ako je zaposlen u javnome (da se ne bi ponovio Stazić na
Brijunima) i da će glumci moći glumiti gdje i što hoće (bez obzira
na ugovore o radu), a troškove tog «neprirodnog bluda» plaćat će -
porezni obveznici i producenti.
Koplja će se sasvim sigurno lomiti i oko toga trebaju li
ravnatelji biti na ravnateljskim mjestima duže od dva
mandata.
Prošloga je tjedna održana i tribina u sklopu Eurokaza o toj temi
i dovoljno je pročitati tekstove u medijima da vam je jasno kako je
ovo pitanje mnogo zanimljivije od pitanja glumaca u
sapunicama.
Ali, ravnatelji nisu tako zanimljivi za fotografiranje kao glumci
pa onda ni tema nije za naslovnice.
Ne znam je li mi draži stav Milana Živkovića, perjanice SDP-ove
kulturne politike, koji smatra da bi ravnatelje trebali
birati SVI ZAPOSLENICI JEDNOGA KAZALIŠTA (živjelo
samoupravljanje!) ili ono Branka Brezovca koji vapi za Mucalom u
zagrebačkim kazalištima, premda samo letimičan pogled na Mucalov
financijski izvještaj za 2011. godinu jasno pokazuje da je čovjek
ne samo kazališno, nego i financijski nepismen.
Ni genijalci kao što su Sam Mendes ili Michael Grandage ne ostaju
na čelu kazališta duže od dva mandata jer to nije dobro ni za
kazalište ni za njih i njihove karijere.
Ali kod nas vrijedi pravilo: jednom ravnatelj - uvijek
ravnatelj!
Stoje postojano kano klisurine…
Zanimljiv je komentar Duška Ljuštine, našeg
najdugovječnijeg ravnatelja (kazališta Kerempuh) koji kaže da bi
sukladno ovome prijedlogu (o najviše dva mandata vođenja jednoga
kazališta) trebalo ograničiti mandate i ravnateljima centara za
kulturu, EUROKAZU…
Tu sam zastala.
Eurokazu?!
Kako je moguće da netko tko je bio prvi čovjek kulture Grada
Zagreba i koji je i danas siva eminencija zagrebačkoga (pa i
hrvatskoga) kazališta, ne zna razliku između javnoga i
privatnoga?
Eurokaz je umjetnička organizacija, dakle, privatna inicijativa
koju su osnovali Gordana Vnuk, Branko Brezovec, Romano Bogdan i
Željka Turčinović. Kakve veze Eurokaz ima s pričom o ravnateljima u
javnim kazalištima?
Izvan pameti!
Ima još toga što možemo okarakterizirati istim terminom - izvan
pameti.
U medijima je izašlo nekoliko izvještaja s već spomenute
Eurokazove tribine, a u jednom doslovno piše: «Trebalo bi u kazališta uvesti
i nadzorne odbore, jer su kazališna vijeća budalaština. Ne treba
nam 'bucka tucka zakon' - misli Stojsavljević.»
Hm.
Zanimljivo.
Pokušavam shvatiti poantu.
Ovo «bucka», iako pisano malim slovom, jako mi je poznato. Bucka
je, naime, moj nadimak iz mladosti.
U kombinaciji sa zakonom (o kazalištima) - zvuči mi još
poznatije.
Ne mogu si pomoći, baš kao da me se osobno tiče.
Što je pomoćnik ministrice kulture NA JAVNOJ TRIBINI, U JAVNOME
PROSTORU, UIME MINISTARSTVA KULTURE htio reći izrekavši da nam ne
teba BUCKA TUCKA ZAKON?
Da Bucka TUCKA zakon?
Iliti da nam ne treba zakon koji Bucka TUCKA?
A što bi to bilo TUCKANJE ZAKONA?
Ili?
Ili je pomoćniku ministrice kulture «bucka tucka» neka uzrečica,
poštapalica, za koju do danas nismo čuli, a čije značenje baš nitko
ne razumije?
Osim pomoćnika ministrice kulture.
Ako ćemo već upotrijebiti izraz BUCKA TUCKA za nešto čime se
bavi Vitomira Lončar, onda nam valja ipak malo
prokomentirati TUCKANJE ZAKONA - Vladimira Stojsavljevića.
Godina je 2002.
Uzimam jedan od prvih intervjua s novim Pročelnikom za kulturu
Grada Zagreba.
Novi je pročelnik - Vladimir Stojsavljević.
Vaki.
Već na prvo pitanje koje postavlja Marko Torjanac (tadašnji
urednik časopisa "Hrvatsko glumište"), a tiče se Zakona o
kazalištima, novi Pročelnk kaže da će predložiti da se zakon o
kazalištima, u suradnji s kazališnom komisijom i Ministarstvom
kulture - napravi do kraja godine.
Zvuči vam poznato?
Čuli ste nekidan sličnu rečenicu?
Naravno da novoga ni prijedloga Zakona, a ni samog Zakona do kraja
godine - nije bilo.
Tijekom zime i proljeća 2003. Hrvatsko
društvo dramskih umjetnika organiziralo je sedam (7) tribina o
problemima hrvatskoga kazališta.
Znate li na koliko njih je došao novi Pročelnik za kulturu Grada
Zagreba koji je najavio svoj plan o promjeni zakona?
Ni na jednu.
Kad su se pojačavale aktivnosti u Ministarstvu kulture oko novog
zakona, znate li na koliko je sastanak bio nazočan Pročelnik ureda
za kulturu?
Ni na jednom.
Dakle, i ova je mandatna dužnost Vladimira Stojsavljevića započela
na jednak način kao i ona PRIJE DESET GODINA - intervjuima u
medijima i najavama javnih rasprava.
Tresla se brda - rodio se miš.
Ili - niš.
Da, rekao je pomoćnik ministrice kulture u emisiji "Studio 45" da
je dobio mail od studenata ORGANIZACIJE (!) s Akademije s
prijedlozima promjena pa da će to biti dobar početak za raspravu o
novom zakonu.
Baš lijepo što novi pomoćnik ministrice ne zna ni to da je
na Akademiji Odsjek PRODUKCIJE, ne organizacije,
a da mu baš na tom Odsjeku već godinama predaje i ministrica koja
ga je postavila na mjesto pomoćnika.
Također je nekidan novi pomoćnik ministrice rekao da se ne možemo
uspoređivati s modelom kazališta u Ujedinjenom Kraljevstvu ili
nekim inozemnim drugim sustavom.
Ma naravno, što bismo se uspoređivali s tim lošim praksama!
Ajmo se mi lijepo uopće ne uspoređivati. Čekajmo promjene.
A dok čekamo i čekamo početak promjena, molim pomoćnika ministrice
da, sukladno svojim riječima izrečenima u javnom prostoru kao
dužnosnik:
1. javno objasni rečenicu «bucka tucka zakon»
2. javno, promptno i transparentno objavi SVOJU strategiju
«tuckanja zakona» kako bismo mogli usporediti «tuckanja» i
pristupiti učinkovitoj javnoj raspravi.
Ili možemo nastaviti TUCKATI po javnom prostoru bez argumenata, kulturne politike, strategije i planova - do kraja života.