18.02.2013.
Bolnička soba s… pogledom
Ako se slučajno pitate gdje je danas Vitomira Lončar i gdje je bila proteklih nekoliko tjedana kada nije bilo Slamke spasa, onda vam mogu reći da je u bolnici. Iz koje ima osobit pogled na (kazališni) svijet u kojem živi i djeluje. Naime, tek kad se čovjek izmakne iz apsurda vidi koliko je ogroman taj apsurd u kojem živi. Moj bolesnički krevet omogućio mi je upravo to - odmak.

originalno objavljeno na  blog.vecernji.hr

"Slamku spasa" piše Vitomira Lončar


Sjećam se kao danas. Bila je subota, nešto oko 18.30 sati. Početak milenija. Upravo je završila naša predstava «Pierrot ili tajne noći». Još sam bila u kostimu Colombine i na ulaznim vratima ispraćala posljedne gledatelje.
Ispred samih stuba na ulazu u Malu scenu, parkirao se automobil. Čini mi se marke Rover. Tamnozeleni.
Napeto, ha?
Dopuštam da me sjećanje vara što se tiče marke i boje automobila. Ipak su prošle godine…
Iz auta su izašla dva muškarca: Duško Ljuština i Dragutin Palašek.
E, ovo me sjećanje sigurno ne vara.
Tko je Duško Ljuština, pretpostavljam da znate i ne bih vam ovom prigodom dodatno elaborirala njegov lik i djelo.
Tko je Dragutin Palašek? To moram pojasniti za one koji ne znaju. Da bi lakše mogli pratiti priču.
Dakle, padom HDZ-ove vlasti u Gradu Zagrebu, pročelnik za kulturu prestao je biti Mladen Čutura (danas zaposlen kao glumac u ZKL-u). Grad je preuzela Koalicija i mala (danas nepoznata stranka) ASH, dobila je na «političkoj lutriji» - kulturu. Tim dobitkom imala je pravo na mjesto pročelnika postaviti «svog čovjeka», a to je upravo bio spomenuti Dragutin Palašek. Da bi se Palašek lakše snašao na funkciji za koju nije mogao ni sanjati da će ju ikada dobiti, «dodijeljen» mu je i pomoćnik koalicijskog partnera SDP-a.
Duško.
Ljuština.
Dakle, Dragutin Palašek u tom je trenutku, ni kriv ni dužan, bio ono što je danas Ivica Lovrić. Alfa i omega kulture najvećega grada u Hrvatskoj.
Nadam se da me pratite.
Nekako u isto vrijeme istjecao je i mandat HDZ-ovu ravnatelju Kazališta Trešnja, Hrvoju Hitrecu. Kako to već kod nas biva, kada padne neke vlada, mijenjaju se i kadrovi, pa sve da je Hitrec bio i najbolji kazališni ravnatelj na svijetu, nije mogao ostati. Nije imao šanse.
I raspisan je natječaj za novog ravnatelja.
Sad se vraćamo na početak priče.
Na trenutak kad su «Veliki dečki» ušli u malo kazalište za djecu i mlade na Medveščaku.
Vjerojatno se pitate odakle i radi čega su se tu stvorili?
Evo odgovora.
Ukazali su se kako bi nagovorili Vitomiru Lončar da se se kandidira za ravnateljicu Kazališta Trešnja.
Premda je (neočekivano) na Ljuštinino pitanje «a kako ćemo mi surađivati» Vitomira Lončar odgovorila da će ona raditi svoj posao, a oni svoj, postignut je dogovor.
Vitomira Lončar u tom trenutku nije znala da je dala potpuno pogrešan odgovor (na pitanje «kako ćemo mi surađivati») te počinje, zbog uistinu velikog izazova, pisati program. I prijavljuje se na natječaj.
Kad je ansambl Trešnje shvatio da su (između ostalog) programom Vitomire Lončar predviđene stalne aktivnosti za sve zaposlene, osobito trajna (danas bismo rekli «cjeloživotna») edukacija, osnovali su «Stožer za zaštitu od Bucke» i počeli pisati pisma medijima, svim mogućim i nemogućim instancijama uključujući i predsjednika Vlade. Tražili su da Vitomira Lončar nipošto ne postane ravnateljicom njihova kazališta.
U vrijeme djelovanja ovog specifičnog «stožera» Vitomira Lončar i dalje radi na pripremi za restrukturiranje Trešnje jer, kao što ste već saznali, prijavila se NA POZIV «Velikih dečki», a ne zato što je odjednom, ničim izazvana, osjetila ambiciju ući u javni sektor.
Kad je stigao dan odluke i sjednica Skupštine Grada Zagreba, dogodilo se sljedeće: za točku dnevnoga reda o izboru novog ravnatelja Trešnje javila se za riječ zastupnica SDP-a Ljiljana Štokalo.
I započela je rasprava.
Ali ne o programu Vitomire Lončar.
Ne, ne, ne, o njemu nitko nije prozborio ni riječi.
Rasprava se vodila o «moralnom liku» Vitomire Lončar.
Višesatna.
Rasprava.
Mislim, nije SDP izgubio odlike iz bivšeg režima kada je «moralni lik» bio presudna kompetencija za bilo koju funkciju. Bolje reći, biti vojnikom partije bilo je važnije (i do danas je ostalo važnije) od onoga što znaš.
Zastupnica Štokalo ne popušta: Vitomira Lončar takav je moralni lik da ne može doći na mjesto ravnateljice.
A što za vrijeme govora zastupnice Štokalo rade pročelnik Dragutin Palašek i njegov zamjenik Duško Ljuština?
Isto što i Petar u Bibliji - zatajuju Vitomiru Lončar.
Šute.
Iliti, šutnjom kažu «Vitomira Lončar, mi te ne poznajemo jer nisi dala točan odgovor na pitanje kako ćemo mi surađivati».
Kraj prve priče.
Priča druga.
U Zagrebačkom kazalištu lutaka u prosincu je raspisan natječaj za ravnatelja za mandatno razdoblje 2013 - 2017. U međuvremenu je Nikola Čubela, dugogodišnji ravnatelj našeg najvećeg kazališta lutaka u zemlji, preminuo, a natječaj se morao završiti.
I?
Što se događa?
Na natječaj se javlja osam (8) kandidata.
Kako sam po svojoj prirodi znatiželjna, otišla sam na Očevidnik kazališta pogledati koji su to ljudi u Kazališnome vijeću ZKL-a pa da po tome otprilike pokušam zaključiti tko bi od prijavljenih kandidata mogao postati ravnateljem.
U Očevidniku piše da su članovi Vijeća Joško Juvančić, Zlatko Bourek i Zoran Mužić.
Nekoliko klikova po stranicama Skupštine Grada bilo je dovoljno da se utvrdi da su, još od 17. svibnja 2011. godine, članovi Kazališnoga vijeća ZKL-a Đorđe Kukuljica (glumac DG Gavella), Zvonko Festini, redatelj, a da je predstavnik umjetnika glumac Žarko Savić.
Baš nitko se iz ZKL-a već godinama nije potrudio poslati u Ministarstvo kulture promjenu sastava članova Vijeća, a to su, prema Pravilniku o očevidniku kazališta iz 2007, bili dužni napraviti u propisanom roku (8, odnosno 15 dana).
Ah, koga uopće u ovoj zemlji zanima drži li se netko zakona koji se odnose na kulturu ili ne!?
Vratimo se mi natječaju za ravnatelja ZKL-a.
Kako je već objavio Teatar.hr, sam tekst natječaja, koji je (prema Zakonu o kazalištima, 2006) raspisalo Kazališno vijeće - protuzakonit je! Odnosno, nije usklađen sa Zakonom o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju (NN 123/03, 198/03, 105/04, 174/04, 46/07 i 63/11).
Zašto je u ovom slučaju to presudno bitno?
Opet malo povijesti.
Prije 13 godina osnovan je na Akademiji dramske umjetnosti Odsjek produkcije unutar kojeg se studenti školuju za producente, odnosno, za zanimanja koja se tiču (i) vođenja organizacija u kulturi. Od uvođenja Bolonjskog procesa diplomski studij podijeljen je na filmski i kazališni dio, što znači da već danas imamo završene MAGISTRE KAZALIŠNE PRODUKCIJE, odnosno, kadar koji je školovan za ravnatelje kazališta! Studenti produkcije, na primjer, već na drugoj godini dodiplomskoga studija uče raditi strateške planove u kazalištima, umjetnički osmišljavati četverogodišnje repertoare te stječu mnoge druge kompetencije koje bi SVAKI ravnatelj kazališta MORAO imati. Natječaj koji je raspisan u ZKL-u ONEMOGUĆUJE JAVLJANJE ni manje ni više nego STRUČNJACIMA za ovo područje. Bolje reći, upravo su oni koji su najškolovaniji DISKRIMINIRANI za posao za koji su se školovali!
E, ovo već spada u SF ili u rubriku Vjerovali ili ne.
Ponavljam: Jedini PET godina školovani stručnjaci za posao za koji je raspisan natječaj nemaju pravo pristupiti natječaju!
U travnju 2012. godine zbog iste je pogreške SRUŠEN natječaj za intendanta HNK-a, dakle, neupitno je da se i ovaj natječaj smjesta mora poništiti.
Elemenata za rušenje natječaja ima još ( pogledajte tekst na Teatru.hr).
Budući da se ni Statut ZKL-a nije uskladio s važećom regulativom, nakon poništavanja natječaja mora se promijeniti i ovaj dokument, a koji nakon usklađivanja mora izglasati Skupština Grada. Tek nakon cijele ove procedure valja raspisati novi natječaj u skladu s pozitivnim zakonima RH.
Nakon toga kreće procedura izbora novog ravnatelja koja završava izglasavanjem u Skupštini.
E, tek onda NETKO od kandidata može - otvarati šampanjac.
A hoće li se na toj novoj Skupštini nakon tog novog i zakonski ispravnog natječaja raspravljati o pristiglim programima ili o «moralnom liku Ljiljane Štokalo» kao jedne od kandidatkinja, ne znam.
A niti me zanima.
Sve jednog dana dođe na svoje.
U to ni najmanje ne sumnjam.

P. S. Ako se pitate gdje je Dragutin Palašek danas, reći ću vam da je jedan od savjetnika u Uredu za obrazovanje, kulturu i sport. Što i koga savjetuje, ne znam. Valjda on zna. Kad se sretnemo, osmjehnemo se jedno drugome i prođemo. Nemamo tema za razgovor, ali nekako, čovjek mi je i dalje simpatičan.
Ako se pitate gdje je danas Duško Ljuština, onda vam mogu reći da se upravo natjecao za novi mandat ravnatelja kazališta Kerempuh premda će na dan kad mu taj tkoznakojiporedu mandat započinje, krajem veljače 2014. godine, već odavno zakoračiti u 66. godinu života. Prema Zakonu o radu u mirovinu se odlazi sa 65 godina. Osim ako se drugačije ne dogovorite sa svojim poslodavcem. Iz ovoga bez sumnje proizlazi da se Duško Ljuština sa svojim poslodavcem - dogovorio. Odnosno, našli su način «kako surađivati» te će Duško ostati ravnateljem do 2018. godine. Iliti, do svoje 70. godine života. Da, u međuvremenu me je tužio sudu za duševne boli koje stoje 50 tisuća kuna. Jako sam zabrinuta za sudbinu Kerempuha jer ako stari/novi ravnatelj ima tako skupe duševne boli, kako će moći uspješno voditi kazalište s toliko zaposlenika?
A ako se slučajno pitate gdje je danas Vitomira Lončar i gdje je bila proteklih nekoliko tjedana kada nije bilo Slamke spasa, onda vam mogu reći da je u bolnici.
Iz koje ima osobit pogled na (kazališni) svijet u kojem živi i djeluje.
Naime, tek kad se čovjek izmakne iz apsurda vidi koliko je ogroman taj apsurd u kojem živi. Moj bolesnički krevet omogućio mi je upravo to - odmak.
I na tome sam zahvalna.

 

Danas na programu