originalno objavljeno na blog.vecernji.hr
"Slamku spasa" piše Vitomira Lončar

Blogeri Večernjakove blogosfere na promociji knjige Slamka spasa - Treći dio

U petak sam bila u Muzeju suvremene umjetnosti na Okruglom stolu projekta Pristup kulturi - analiza javnih politika.

Posljednji Nacionalni izvještaj za područje kulture napravljen je u Hrvatskoj prije točno 17 godina.

Nestvarno.

U zemlji u kojoj se uopće ne rade analize vezane za kulturu, ovo je istraživanje Instituta za međunarodne odnose dragocjeno.

Velika većina sudionika Okruglog stola zaključila je da je nužno donošenje eksplicitne kulturne politike, odnosno, da se država napokon mora odrediti prema baštini i tradiciji, područjima suvremenih umjetničkih praksa te prema aktivnom i pasivnom sudjelovanju građana u kulturi.

Zvuči jednostavno, ali za naše Ministarstvo kulture odrediti se po ovim ključnim pitanjima svake kulturne politike jest - nedostižan san.

Istodobno s Okruglim stolom u MSU-u, u Muzeju Mimara predstavilo se devet gradova koji žele postati Europskom prijestolnicom kulture 2020. godine.

Zamjenik ministra kulture, a i glavni pretendent na ministarsko mjesto, Berislav Šipuš, tom je prigodom rekao: ... kultura u Republici Hrvatskoj dobiva poseban značaj i prepoznati su njeni kreativni, usuđujem se reći regeneracijski potencijali, unutar današnjeg globalnog poretka.

Živimo li Šipuš i ja u istoj zemlji?

Dišemo li isti zrak i hodamo li po istim ulicama?

Gdje  je to Šipuš vidio da kultura dobiva poseban značaj?

Po čemu on to vidi da su prepoznati njeni kreativni i regeneracijski potencijali?

Zar po onome što je bivša ministrica Andrea Zlatar Violić zajedno s njim kao prvim suradnikom radila od prosinca 2011. godine?

Što je smanjila budžet kulture na 0,49 % i urušila strukturu i sustav?

Za one koji su možda zaboravili, evo malog podsjetnika.

Zakon o kazalištima dvaput se mijenjao, a upravo je Berislav Šipuš za saborskom govornicom obrazlagao razloge promjena. Uvjeravao je zastupnike, kulturnu i širu javnost o kvaliteti i važnosti promjena vezanih za HNK u Osijeku i onaj u Varaždinu, koji je ujedno i (sasvim neargumentirano i nezasluženo) dobio status nacionalnoga kazališta.

Još u rujnu 2013. godine, Berislav Šipuš bio je prepoznao kreativne i regeneracijske potencijale u Varaždinu.

Pa gdje su mu danas?

Najmlađe nacionalno kazalište već više od godinu dana ima v. d. upravu, kaos od programa, i gradonačelnika Habuša koji je rušenjem natječaja za intendanta jasno dao do znanja koliko mu je stalo do kulture, kazališta i izvrsnosti, a koji je u petak Šipušu uručio kandidaturu za EPK 2020!

Majko mila...

Što imamo danas u Osijeku?

HNK više od godinu dana ima v. d. upravu, ali izgleda da su napokon prepoznati kreativni i regeneracijski potencijal koje spominje Šipuš, pak je Kazališno vijeće izabralo svog (ujedno i jedinog!) kandidata za intendanta: Božidara Šnajdera.

Onog istog Božidara Šnajdera, pravnika, koji je već bio intendant.

Kakav?

Mnogo sam o tome pisala pa se neću ponavljati.

Hrvatski kazališni sustav - sukladno tradiciji, a i prema Zakonu - podrazumijeva na čelu kazališta - umjetničku osobu.

Božidar Šnajder uistinu je poznat po svojoj umjetničkoj karijeri i sasvim je logično da ponovno postane intendant!

Isuse...

Jednako kao što je i Jasna Jakovljević u Varaždinu poznata kao osoba koja je najjača upravo u umjetničkom programu.

Eh, i gradonačelnik Osijeka došao je u Mimaru sa svojom kandidaturom za EPK i predao je Šipušu kao regeneracijski potencijal.

HNK-u u Osijeku osnivači su drastično smanjili sredstva i pokazali da im je kultura zadnja rupa na svirali, a sada, ajmo, kandidirajmo se za EPK 2020!

Splićani su pak Šipušu na noge donijeli prijedlog za EPK 2020 s idejom da će staro vino stavljati u nove bačve.

U tekstu u Slobodnoj Dalmaciji novinarka Eda Vujević već im je citirala Bibliju: Nitko ne ulijeva novo vino u stare mješine. Inače će novo vino proderati mješine pa će se i ono proliti i mješine će propasti. Nego, novo vino neka se ulijeva u nove mješine!

No koga briga za zdravu logiku, istinu, ili Bibliju, kad nam kultura u Hrvatskoj dobiva poseban značaj.

I regeneracijski potencijal.

Koji će se, valjda, naći u tim starim bačvama.

I Rijeka je Šipušu donijela svoju kandidaturu za EPK 2020.

Rijeka slovi kao favorit za ovu titulu. Zanima me, jesu li napisali u svojoj dokumentaciji da su ove godine - šutke - ukinuli Muzičku akademiju u Rijeci?

Javnost, pa i zainteresirani ovogodišnji maturanti, o ukidanju Muzičke akademije u Rijeci mogu saznati jedino implicitno, s portala Postani student!

Valjda u skladu sa Šipuševim regeneracijskim potencijalima.

A Šibenik?

Pročitajte samo tekst: Sramota i kaos na festivalskom vijeću, dva mjeseca do MDF-a, a međunarodnog programa - NEMA.

Naslov sve govori.

Zar Ministarstvo kulture sa svojim pomoćnikom za kazališnu djelatnost Vladimirom Stojsavljevićem nije znalo da je MDF u svojoj 55. obljetnici u potpunom rasulu?

Pa što rade ako ne prate što im se događa s najvećim festivalom za djecu (u koju se zaklinju!)?

Festival se, pritom, zove «međunarodni».

Na temelju čega je dobio financiranje kada programa nema?

Mi «mali», kad apliciramo na javne natječaje, moramo napisati sve, ali baš sve tražene podatke «od stoljeća sedmog», da bismo dobili deset ili dvadeset tisuća kuna.

A «veliki», pritom «međunarodni», očito ne moraju pisati ništa.

Novac u stotinama tisuća kuna jednostavno - stiže.

Radio, ne radio, isto ti se piše.

Važno da nam Vlada svaki dan poručuje - «Bez računa se ne računa».

Već godinama čekam da Ministarstvo kulture napokon isporuči račun i da se eksplicitno navede do koje su mjere u svom mandatu devastirali sustav.

No kako nema eksplicitne kulturne politike, nema ni eksplicitnog računa.

A implicitni račun o načinu rada u Runjaninovoj tijekom prošlog mandata isporučio nam je Rade Šerbedžija gostujući kod Dubravka Merlića na N1 televiziji.

Šerbedžija mi je bio profesor na Akademiji tijekom sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Bila sam u njegovoj klasi i sate i dane provodili smo u radu i (kako je to nekada bio običaj) druženjima.

A nakon nastave gledali smo svaku izvedbu «Kiklopa» ili «Peer Gynta» u kojoj je naš profesor briljantno igrao.

Antologijske uloge.

Već jako dugo nisam slušala svoga bivšeg profesora, pa me u emisiji Dubravka Merlića iznenadio jezik kojim govori.

Nekad je govorio hrvatskim jezikom.

Sada?

Govori nekom mješavinom različitih jezika.

Zar je zaboravio jezik kojim je govorio veći dio svog života?

Što mu se dogodilo?

Nastavnik koji je predavao (i još uvijek predaje) na umjetničkoj akademiji u Hrvatskoj uporno rabi izraze kao što su reditelj, crni talas, saradnja, a nitko mu nije rekao da glavni grad Crne Gore već 23 godine nije Titograd, nego Podgorica.

U bivšoj je državi bio srećan (zar u ovoj nije?), u bivšoj je državi išao na snimanje kao u fabriku (odakle mu samo to?), za njega se i danas pjeva u horu, mnogo se radi po regionu, imamo odbranu, a on se ne bi uvredio kad bi mu netko rekao nešto što mu se ne sviđa.

Moguće je promjena jezika kojim Šerbedžija govori vezana za njegovu omiljenu uzrečicu u sedamdesetima: «Najviše što Srbin u Hrvatskoj imade, ima vaš profesor Šerbedžija Rade».

No, ostavimo se sad uspomena.

I prošlosti.

I bivših života.

I bivše države.

Imamo državu kakvu imamo, i njoj pripadajuće Ministarstvo kulture o kojem Rade Šerbedžija ima jako dobro mišljenje.

Bez obzira na to što je bjelodano dokazano da je Andrea Zlatar Violić morala napustiti ministarsku funkciju zbog zlouporabe službene kartice i zbog neopravdanih putnih naloga, Šerbedžija smatra da njezina smjena nije opravdana.

Zašto?

Jer je prva došla na Brione/Brijune i rekla: To se meni sviđa.

Mislim, to je uistinu - kriterij.

Neoborivi.

Njoj se sviđa.

I od smiješne potpore od 7 hiljada eura, kako kaže Šerbedžija, podigla je financiranje kazališta Ulysses na više od 110.

Hiljada eura.

Kako piše i u bilanci Ulyssesa koju možete pogledati i sami.

Potpora od sedamdesetak tisuća kuna porasla je s početka mandata Andree Zlatar Violić 2013. godini na 490 tisuća, a u 2014. godini na - 800 tisuća kuna.

Ovakve velike poraste financiranja u mandatu ove Vlade imali su još jedino projekti povezani s Berislavom Šipušem.

Pametnome dosta.

Važno je da smo implicitno, putem financiranja, detektirali najvažnije vrijednosti u hrvatskoj kulturi!

Koje imaju regeneracijski potencijal, kako to lijepo kaže Šipuš.

Vrh je kad Šerbedžija kaže kako je Andrea Zlatar Violić vidjela da se na Brijunima - skromno živi.

Za 7 kuna, koliko potpredsjednik Sabora Nenad Stazić sa svojom družinom ondje plaća pansion, uistinu se skromno živi.

Uza zaštitu Hrvatske ratne mornarice.

Zanima me, hoće li nova predsjednica i zapovjednica Hrvatskih oružanih snaga Kolinda Grabar Kitarović također poslati svoje jedinice da čuvaju privatno kazalište koje skromno živi na Brijunima?

U Merlićevoj smo emisiji saznali i to da će se na Brijunima ovoga ljeta raditi «Antigona» u kojoj će glumiti Rade, ali da mu se baš i ne da.

Dojadila mu je gluma.

Na stranicama kazališta Ulysses nema podataka o novim projektima.

Javnost uistinu ne treba znati za što država izdvaja sredstva.

Ispričao nam je Rade Šerbedžija da već 15 godina i on i njegova supruga i Dušan Ljuština i (Zlatko Kauzlarić) Atač rade bez naknade.

(Nadam se da imaju uredne volonterske ugovore i, oni koji trebaju, dopusnice svojih matičnih organizacija da tamo rade).

Moguće je i to razlog što su uspjeli u 15 godina uštedjeti desetak milijuna kuna, kako stoji u službenoj bilanci kazališta.

Od kojih dobivaju četiristotine tisuća kuna kamata godišnje.

Eh, da živim sto godina ne bih mogla naučiti kako to jedno neovisno kazalište, čiji godišnji budžet iznosi manje od četiri milijuna kuna, u 15 godina može uštedjeti i oročiti desetak milijuna kuna!

Ovakvu bilancu još u životu nisam vidjela.

Vlastiti prihod pao je Ulyssesu u godini najvećega državnog financiranja za 600 tisuća kuna.

Kada su uspjeli zaraditi ove milijune kuna i oročiti ih?

Bilance su na internetu dostupne tek odnedavno pa ne mogu vidjeti koje je to razdoblje bilo tako plodno za ovu neprofitnu organizaciju.

Možda među Slamkarima ima stručnjaka za financije koji mi mogu objasniti ovaj fenomen?

Mislim da bi se Ulyssesu mnogo više isplatilo davati edukacije i javnoj i neovisnoj sceni o tome kako «staviti na stranu» desetak milijuna kuna i onda od kamata ubirati 400 tisuća godišnje, nego producirati predstave i skromno provoditi ljeta na Brijunima i glumiti, premda ti se više ne da!

Ja bih se prva upisala u tu školicu, bez obzira na cijenu.

Osim Dušanu Ljuštini, Rade Šerbedžija u emisiji zahvaljuje i Milanu Bandiću na potpori za gostovanja u Zagrebu. Hm, u službenim dokumentima, takozvanoj «Bijeloj knjizi» nigdje ne mogu naći da Grad Zagreb financira ta gostovanja.

Vjerojatno tražim podatke na pogrešnim mjestima.

Tko mi je kriv.

Kad smo već kod bilanci i organizacija povezanih s Berislavom Šipušem, pogledajte dokument za 2014. godinu: Hrvatska udruga - Osorske glazbene večeri u prošloj je godini imala nula kuna vlastita prihoda!

Kako je to moguće, nije mi jasno.

Naime, često idem na koncerte u Osor i uvijek platim ulaznicu. Kao i svi ostali. Gdje je evidentiran taj novac?!

Jednako je nevjerojatno da je u bilanci navedeno da su Osorske glazbene večeri iz Državnog proračuna 2014. godine dobile - nula kuna!

Zemlja zove Mars!

Tko piše te bilance?

Tko ih kontrolira?

Tko ih verificira?

Ekonomist Saxo banke u današnjem Večernjem listu kaže da je Hrvatska zemlja izvan kontrole, bez reformi i ambicija.

Ne spominje čovjek kulturu. Govori o gospodarstvu.

A što bi tek rekao da se upozna sa stanjem u kulturi?

Za njegovo zdravlje bolje je da mu o kulturi nitko ne kaže ni riječi. Pst!

Sustava više nema.

Srušili su ga.

A za nagradu će Šipuš postati ministar kulture.

I neka mi samo netko kaže da je sve ovo - slučajno.

Da se slučajno najviše financiraju Brijuni, da se slučajno ukida Muzička akademija u Rijeci, da se slučajno uništava Međunarodni dječji festival u Šibeniku, da su pretplatnici ciklusa Svijet glazbe od Koncertne direkcije slučajno dobili obavijest da se nakon 40 godina ovaj popularni program ukida, i da se sve to proglašava davanjem posebnog značaja kulturi i prepoznavanja njenih kreativnih, regeneracijskih potencijala, unutar današnjeg globalnog poretka.

Ali, bez računa se - ne računa.

Dečki, dečki, doći će račun na naplatu.

Uopće ne sumnjam u to.

P. S. I treća knjiga Slamke spasa spremljena je na sigurno.

Ne zna čovjek što može biti s tim virtualnim svijetom.

Sigurno je - sigurno.

Knjiga je ipak - knjiga.

Hvala svima koji podržavaju Slamku spasa i vjeruju u promjene.