originalno objavljeno na blog.vecernji.hr
"Slamku spasa" piše Vitomira Lončar
Baš nekako volim ove «produžene vikende» kad se malo uspijem odmaknuti od svog (kazališnog) svijeta i imam više vremena za uvid u cjelokupno okruženje. Na televiziji uglavnom gledam informativni program, a ono što mi se nudilo prošloga tjedna moglo se svesti na baražnu vatru između Vlade, predstavnika sindikata i poslodavaca. Unutar ovog trokuta malo se puca s jedne, malo s druge strane, a svako toliko pucaju svi po svima.
Bit će štrajka i blokade države, pa onda neće biti štrajka ni blokade države, pregovori počinju danas, pa se zaustave prije nego što su počeli… Situacija drž - ne daj nikako da prestane, a mogla bi kulminirati općim štrajkom 5. lipnja.
Tu i tamo čuje se i najava da će i kulturnjaci, organizirani u svoj sindikat, također štrajkati.
Što to znači za našu malu kazališnu zajednicu?
Da 5. lipnja u javnim kazalištima neće biti ni pokusa ni predstava.
Neće baš svijet propasti ako kazalištarci budu štrajkali umjesto da prikazuju predstave. Ne može se usporediti moguća blokada polaganja mature, zaustavljanje zdravstvenog sustava s otkazivanjem pokusa i predstava u kazalištima. Premda nikada nisam dovela u pitanje to da je posao kojim se bavim(o) iznimno važan i da bez kulture nema ni prošlosti, ni sadašnjosti, a niti budućnosti, objektivno gledano, najgore što nam se može dogoditi ako nismo kvaliteno napravili svoj posao jest da nam gledatelji u gledalištu - zadrijemaju.
Nitko neće umrijeti zbog našeg potencijalno loše izvedenog posla.
Dok će, ako kirurg loše obavi svoj posao, netko možda i umrijeti.
Vratimo se mi prošlom tjednu.
I trokutu.
Mislim da se možemo složiti da postoji čvrst okvir/trokut unutar kojeg pratimo stanje na pregovaračkoj sceni.
Zna se tko je tko.
Tko su sindikati, tko je poslodavac, a tko je država.
A što je s kulturom?
Što je s kazalištem?
Prije više od četiri godine sudjelovala sam (i sa svojim izlaganjem) na međunarodnoj konferenciji s temom tripartitnih pregovora. U kulturi. I u kulturi bi za pregovaračkim stolom trebali sjediti sindikati koji predstavljaju zaposlenike, poslodavci i država/lokalna samouprava.
Kako izgleda pregovarački trokut u hrvatskom javnom, ali i privatnom kazalištu?
Pozicija države nam je jasna. I tko ju predstavlja. Nemamo nikakvih dvojbi oko toga.
Krenemo li dalje, vidjet ćemo da je to u našem trokutu jedina sigurna točka. Naime, tko su poslodavci u hrvatskom kazalištu? Je li ijedan intendant/ravnatelj javnog kazališta poslodavac? Nije. Zašto? Zato što svaki intendant/ravnatelj ima ugovor o radu sa SVOJIM poslodavcem, a to su gradovi, županije ili država. Svi intendanti/ravnatelji jesu ZAPOSLENICI. I mogu biti čak i članovi sindikata!
Postoji li pri HUP-u ogranak poslodavaca u kulturi/kazalištu? Ne postoji. Ni za javni ni za privatni sektor. HUP uopće ne prepoznaje kulturnjake kao poslodavce. Ni privatnike, a kamoli one koji su dijelom javnog sektora.
Poslodavci u kulturi/kazalištu u Hrvatskoj - ne postoje.
Kao članovi Mreže neovisnih kazališta i kazališnih družina u RH pokušali smo se učlaniti u HUP, ali nas nisu primili. Kažu, niste poslodavci.
Hm, a tko smo?
Kako stvari stoje sa sindikatima?
Postoji sindikat ZAPOSLENIH u kulturi. Dakle, javni sektor. Što se umjetnika u sindikatu tiče, imamo organizirane zaposlene glumce. Ne postoji sindikat svih kulturnjaka/kazalištaraca.
Svojedobno se nekoliko nas pokušalo učlaniti u sindikat glumaca, ali su nas odbili. Kažu, vi niste za sindikat, vi ste poslodavci, a poslodavci ne mogu u sindikat. Mi privatnici ne možemo ni tamo, a ravnatelji javnih kazališta mogu.
Tko je uopće tko i tko može postati tko u našem kazališnom trokutu?
U Europsku uniju ulazimo za mjesec dana.
Prije četiri godine na već spomenutoj konferenciji slušala sam izlaganje o tome da bez tripartitnih pregovora nema napretka ni u kulturi.
U Hrvatskoj do danas nismo uspjeli osposobiti trokut koji je neophodan za pregovaranje: sindikat - poslodavac - država.
Ma ne da nismo uspjeli osposobiti ovaj trokut nego nismo ni osvijestili činjenicu da BEZ TROKUTA ne možemo naprijed!
Hm, možemo reći da imamo «bračni trokut»!
Naime, poslodavci su nam zapravo sindikalisti, pa su nam tako dva kuta trokuta spojena u jedan (muški rod), a država, koja je ženskog roda - sama je na drugoj strani.
Čekaj, čekaj, sad više nemamo trokut?! Koji je to oblik koji mi ZAPRAVO imamo? Neka klackalica?
A famozni Bermudski trokut?
O, da, njega imamo sigurno! Jer sve dobre potencijalne ideje i pomaci NESTAJU unutar ovog nepostojećeg trokuta! I nestajat će i dalje dok ga jasno ne postavimo.
Tko će ga postaviti? Barem okvir?
Država?
Neće. Nije to njezina dužnost. Ovih smo dana svjedoci da država pokušava zakonski regulirati da u kazališna vijeća uđu i zaposlenici kazališta koji nisu umjetnici da bi štitili prava zaposlenika. Upravo ono što bi trebao činiti sindikat! Ne kazališno vijeće. Čak se i po ovom koraku vidi koliko je državi stalo do izgradnje trokuta.
Hoće li temelj uspostave trokuta biti glumački sindikat?
Neće, jer ne prepoznaje nikoga izvan svog područja kao bitnu kariku u lancu.
Poslodavci?
Neće. HUP ne prepoznaje privatnike, a javni sektor i nije poslodavac u smislu definicije poslodavca.
TKO ĆE OVO RAZRIJEŠITI?
Ne znam.
Kako stvari stoje, i dalje ćemo živjeti u - bračnom trokutu. U mračnom trokutu. Možda nas ipak EU natjera da definiramo tko je muž, tko ljubavnik, a tko je žena koja vara. Ili tko je žena, tko ljubavnica, a tko pak muž koji vara.
Jedno je sigurno, netko nas itekako - VARA.
A najviše varamo SAMI SEBE govoreći da je sustav u kojem živimo sasvim dobar. I da nam promjena nije potrebna.
SamozaVARAvanje je najgore što nam se moglo dogoditi.
Što se i dogodilo.
Uh.
