originalno objavljeno na blog.vecernji.hr
"Slamku spasa" piše Vitomira Lončar 

Pisala sam jednom o tome, što će jedan doktorand iz područja teatrologije vidjeti nakon sto godina kada bude pokušao rekonstruirati današnje događaje u našem glumištu. Bilo bi zanimljivo sjesti u taj vremeplov i saznati što li će taj naš isti doktorand misliti o tjednu koji je iza nas?

Mislim da nema ni teoretske šanse da će itko ikada uspjeti rekonstruirati sve konce hrvatskoga kazališnoga prošlotjednog krimića.

Ministarstvo kulture okrunilo je svoje ludilo oko Izmjena Zakona o kazalištima inauguriranjem kraljevskoga dvorskog fikusa zvanog Kazališno vijeće HNK-a u Zagrebu. Neznanje i nekompetencija isplivali su na površinu samo mjesec dana nakon izglasanih Izmjena, pak smo sada i službeno dobili jedino Kazališno vijeće u Hrvatskoj čije su se ingerencije oko izbora intendanta podigle na razinu pomoćnih djelatnika u poštanskom uredu i fotokopiraonici.
Svatko tko je vjerovao u to da u našem kulturnom apsurdistanu ipak ima sistema, uvjerio se da tome nije tako.
Modeli kulturnih politika koji se u teoriji najčešće spominju jesu Država arhitekt (francuski model), impresario (nizozemski model), inženjer (ruski model), pokrovitelj (anglosaksonski model), a prošlog smo tjedna inaugurirali novi APSURDISTANSKO-STIHIJSKI model.

Koje su karakteristike ovog modela? Evo samo onih osnovnih:

• neznanje
• nekompetencija
• glupost
• bahatost
• gramzivost
• nezasitnost
• hobotničarska umreženost
• «đon obraz»
• beskrupuloznost.

Sve ove karakteristike možemo i znanstveno dokazati analizirajući prošli tjedan.

Teatar.hr ekskluzivno je objavio tumačenje Ministarstva kulture po kojem je zakonski utemeljeno da Kazališnom vijeću HNK-a u Zagreb glede izbora intendanta ingerencije prestaju nakon što procijene jesu li svi natječajem predviđeni dokumenti priloženi prijavama.

Kao kad na šalteru službenica rutinski pregleda jeste li priložili sve obrasce, slike, biljege i vikne: «Sljedeći!» O programima ovo sedmoglavo fikus čudovište, koje još samo od sažaljiva milja nazivamo Kazališnim vijećem, više ne daje ni mišljenje. U svima ostalim javnim kazalištima u Hrvatskoj Kazališno vijeće trebalo bi predstavljati GLAS STRUKE, ali za matično nacionalno kazalište taj je dio procedure preskočen.

Kraljevski Dvorski Otvarači Pošte, Dušan Ljuština i Snježana Abramović Milković (Grad Zagreb), Vladimir Stojsavljević i Krešimir Seletković (Ministarstvo kulture) te tri predstavnika iz same kuće, u petak su u 9 sati ujutro obavili svoj posao. Iskreno, nikad neću shvatiti zbog čega smo mi, porezni obveznici, PLATILI tu sjednicu na kojoj su samo otvorene omotnice četiriju kandidata, kako je to novi, već dokazano besmisleni Zakon o kazalištima, predvidio.

Zahtjevno, nema što.

Dakako da su odmah po gradu započele kružiti različite glasine o tome što u čijem programu piše. Bolje reći, što NE piše. Ono što sam uspjela saznati jest da će članovi Vijeća ipak smjeti pročitati programe u tajništvu (od subote), a svi zaposlenici HNK-a u pisarnici. Od ponedjeljka.

Pa kad već nemaju ingerencije dati ocjenu, neka barem u ugodnom okruženju - čitaju.
Pismeni su!

Moguće je da će se i oni koji će programe pomno pročitati morati zavjetovati šutnjom da neće nikome ni pisnuti što u njima piše.

Nekako mislim da bi porezni obveznici koji svoju središnju nacionalnu kuću financiraju s preko 100 milijuna kuna svakako trebali dobiti na uvid te programe.
Ne, ništa više ne može popraviti «rejting» ove garniture u Ministarstvu kulture, ali bi objavom svih pristiglih programa na internetskim stranicama barem ublažili svoju nekompetenciju.

I nesnalaženje.

Znam da naizgled nema veze s temom, ali ovih dana, svaki put kad se sjetim da je Kazališno vijeće HNK-a u Zagrebu zapravo postalo poštanskim uredom, pred oči mi dođe scena iz Menzelova filma «Strogo kontrolirani vlakovi» u kojoj željeznički službenik pečati službenici - guzu.
Ma znam, jedno je željeznica, drugo je pošta, ali taj pečat, pa guza… sve mi je to nekako znakovito!

Ah, pustimo guze!

Istodobno kad se Kazališno vijeće igralo poštanskog ureda i fotokopiraonice, ministrica kulture Andrea Zlatar Violić održala je pressicu. Kako joj Stojsavljević nije mogao «držati leđa» zbog Vijeća u HNK-u, tako joj je ista čuvao samo zamjenik Berislav Šipuš. I njih dvoje objavilo je, sa zgražanjem, urbi et orbi da je izdvajanje za kulturu palo na 0,49 % BDP-a.

Ne znam je li se to meni samo činilo, ali kao da je ministrica od svih nas tražila sućut, razumijevanje, možda čak i podršku.

Kaže ministrica da je stanje u kulturi zastrašujuće katastrofalno.

KAŽE MINISTRICA.

Isuse.

Da sufinanciranje samo 52% prijavljenih programa u 2014. godini nije samo po sebi STRAŠNO za našu kulturu, skoro pa bi mi se sažalila.
A kakvi su napokon objavljeni rezultati javnih potreba u kulturi za 2014. godinu?

Pogledajte sami na stranicama Ministarstva.

Ministrica kaže da ako se kulturi oduzme samo još jedan milijun, urušava se CIJELI sustav.
Aha, valjda je zato povećala financiranje Teatra Ulysses na Brijunima za nekih 200, 300, 500, a možda i 600 % od onoga što su Vijeća predložila.
Nek se nađe. Da se Brijuni ne uruše! Zajedno s čuvenim zvjerinjakom.

Na scenskoj djelatnosti Ulysses je dobio 400 tisuća kuna, a onda još i 400 tisuća na međunarodnoj!
Mašala.

Brine se naša ministrica da na Brijunima ne bi nedostajalo ptičjeg mlijeka kad se Družina na čelu s Dušanom Ljuštinom, braćom Stazić i povremenim gostom predsjednikom Josipovićem, vozi vojnim brodovima po arhipelagu.

Poštovana ministrice, gledajući samo ovaj slučaj, sramotno je to što je učinilo Vaše ministarstvo.
Imam saznanja da Vijeća nisu odlučila ovako kako stoji na mrežnim stranicama.

O, da, i u ovom dijelu možete «umanjiti svoju štetu», i to tako da objavite i rezultate rada Vijeća.
Kako su Vijeća u svakome pojedinom području odlučila rasporediti sredstva? Jesu li njihove odluke sukladne ovome što vidimo na stranicama?
Mogu li se vidjeti obrazloženja odluka Vijeća?

Kako to da je Teatru Ulysses koji, koordinator odnosa s javnošću student 3. godine produkcije Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu, a u čijem operativnom timu radi pet (5) zaposlenika kazališta Kerempuh, može dobiti tako izdašnu potporu za međunarodnu djelatnost?
Na temelju kojih referenci i kriterija?
Je li Vijeće uistinu odlučilo da nam je u ovoj godini Teatar Ulysses perjanica na međunarodnoj sceni?

Kažete, poštovana ministrice, da milijun za državni proračun ne znači ništa, a kultura se urušava. Pogledajte ODBIJENE programe na kazališnoj djelatnosti pa ćete vidjeti da su mnogi «mali» subjekti ostali bez ijedne lipe, a 10 tisuća kuna značilo bi im život. Ah, ali što se može kad jedan Teatar Naranča ne želi igrati komade Vladimira Stojsavljevića, a teatar Rubikon ga je igrao!

Ajmo, Narančo, opameti se, prijeđi Rubikon, postavi dramu našega uvaženog pisca koji je, eto slučajno, ujedno i pomoćnik ministrice, a dramu po potrebi može i režirati, honorar je dobrodošao, pa ćeš i ti dobiti ne samo 10 tisuća za program nego i za gostovanja!
Eto, odmah 20 tisuća!
Nije beg cicija!
Samo mi nije jasno kako je novo nacionalno kazalište, ono u Varaždinu, dobilo dvostruko manje sredstava od Teatra Ulysses?

Da nije ipak na Brijunima oformljeno novo nacionalno kazalište?
Što mislite?
Kako bi se zvalo?

Kako su se sredstva rasporedila na glazbenoj djelatnosti i kako su prošli «šipuševci», a onda i «josipovićevci» na ovom natječaju, vjerujem da ćete uskoro moći pročitati u komentarima Slamke. Koja je, à propos, na prošli post dobila rekordnih sto komentara.
Ako ništa drugo, barem se anonimna masa onih koji više nisu u stanju podnositi ove crne kuhinje, povećava.
Nadam se da će se trend nastaviti.

A u Splitu se, kao i u Zagrebu, situacija s Kazališnim vijećem HNK-a također zaoštrila. Gradonačelnik je smijenio Vijeće s argumentima koje ne razumije ni on sam, pa su se dvije članice V ijeća oglasile pismom. Ali intendanta Bilića, nije dirao.

U moj inbox tijekom prošloga tjedna stiglo je toliko dokumenata da bi bilo dostatno za desetak Slamki pa ću samo reći najvažnije: gradonačelnik Baldasar nema pojma o kulturi, a sve one koji žele nešto učiniti, diskreditira. Ministarstvo kulture u tim njegovim rabotama daje mu punu podršku, i to - nedjelovanjem. Naime, prema mojim saznanjima, Nezavisna lista Marijane Puljak pisala je Ministarstvu kulture dopis tražeći objašnjenje ZOK-a o pitanju Kazališnih vijeća. Bilo je to 15. siječnja. Znate li kada je stigao odgovor?
Nikada.
Znate li kada sam ja dobila odgovore (a prema Zakonu o pravu na pristup informacijama) koje sam tražila u svezi Stojsavljevića, HNK-a u Varaždinu, mišljenja Vijeća i još nekih?
Nikada.
Pak sam za neke, već stare upite, već morala pokrenuti i prekršajni postupak protiv Ministarsva kulture.
Kažu da nemaju novca za programe.

Vjerojatno.

No, za plaćanje kazne koju bi mogli dobiti, vjerojatno imaju, kad odbijaju dati informacije. Možda ipak te informacije vrijede više od ijedne kazne.
Ako niste znali, ministrice Zlatar Violić, po svakom predmetu osobno ćete kao odgovorna osoba morati platiti po 20 tisuća kuna, a ministarstvo po 100 tisuća.
Sitnica.

Kad smo već kod Kazališnih vijeća, i ono u varaždinskom kazalištu ima, kako čujem, pune ruke posla. Politika svakoga onog tko postavi pitanje o načinu rada Jasne Jakovljević pokušava diskreditirati.
Ali znate onu: svaka sila za vremena. Vjerujem da je «sila» u Varaždinu već na izdisaju.

Joj, da, zaboravih vam reći da smo prošlog tjedna bili pozvanu i Ministarstvo kulture svi mi koji polazimo edukaciju koje je platilo to isto Ministarstvo kulture, a koje provodi DeVos institut iz Washingtona.
Svaka čast Amerima, ali o našoj situaciji i našem modelu bez modela ne znaju ništa. Da bi nas nešto mogli naučiti, prvo bismo mi njih trebali naučiti o tome gdje su i kome došli držati školu.
No, nema veze, platili su tu, malo ili nimalo korisnu, edukaciju porezni obveznici.
Koliko?
Ne zna se.
To sam pitanje nekoliko puta postavila i nisam dobila odgovor.
Pak sam pitala i službeno.
Sad odgovor, naravno, čekam.
Ako ne dođe, zna se, iznova je na potezu Povjerenica za informiranje.

Ah, znam da svi čekate da se dotaknem Zagreba i «Prvog Milanovog ustanka», kako ga je nazvala Snježana Banović u svojoj kolumni na Forum.hr .
(Obvezna literatura!)

U javnost su izašle informacije o «sječi» ravnatelja zagrebačkih kazališta.

Na stranicama Skupštine do danas je na Dnevni red stigla samo ostavka Saše Anočića, ravnatelja Trešnje, koji, kako piše, na vlastiti zahtjev odlazi.

O Darku Staziću, koji navodno već pakira svoje stvari iz ravnateljskog ureda Gavelle, još se uvijek službeno ne zna ništa. Neki izvori kažu da mijenja Pravilnik kazališta da bi mogao ostati nešto savjetovati. Možda o tome kako pisati studentske ugovore za rad na garderobi i slično, a za razdoblje u godini kada kazalište ne radi?

I sve tako neke zahtjevne savjete.

Uskoro će se vidjeti što će biti sa Stazićem.
Neki izvori čak kažu da bi se Stazić nakon tridesetak godina neigranja, ponovno mogao vratiti na pozornicu. Ta mi se inačica čini nekako nevjerojatnom.
Mislim, kad već padaš, moraš li baš dosegnuti najdublje dno?

A dalje?

Odreko se Milan u svom ustanku i Amelije Tomašević, dugogodišnje direktorice Turističke zajednice. Na sam njezin 65. rođendan došla je depeša da Amelija odlazi u mirovinu.
Pitam se pitam, hoće li ista Milanova depeša stići i 14. kolovoza ove godine u kazalište Komedija kada i Nikola Pavlović (ravnatelj od 1989.) navršava 65 godina?
Hoće li po kuriru depeša s malim zakašnjenjem stići i u Ilicu 31 do Dušana Ljuštine, ravnatelja od 1982.? On je, naime, 65 godina života navršio još 1. listopada prošle godine, ali mu je Milan Velikodušni darovao još jedan život do proslave 50. obljetnice Kerempuha.

Hm, da je po pravdi, Milanova depeša Dušanu morala bi sljedećega tjedna stići i do Kerempuha. Pa da u istom paketu i na istoj sjednici Skupštine ode u mirovinu i Dušan Veliki. Po nalogu Milana Još Većeg.

Dobro, dobro, nitko i ne pomišlja da će Dušan prestati biti savjetnikom za kulturu Milana Velikog ali sam gotovo uvjerena da će se Dušan Veliki ponovno pojaviti na internetskim stranicama Teatra Ulysses kao - glavni producent.

Malo je, samo malo, Menadžer bio nestao s naslovnice, da bi se ponovno, u velikom stilu - VRATIO! Na radost cjelokupnog općinstva!
Ček, ček, hoćemo li to moći nazvati Dušanovim izlaskom iz ormara?
Vidjet ćemo, vidjet ćemo…

I za kraj, moram objasniti naslov današnjeg posta.
Kada danas čitate Zakon o kazalištima iz 1982. godine, pitate se, kako je moguće da su toliki pametni i obrazovani ljudi mogli pristati na tako nešto kretensko kakav je bio taj zakon. «Udruživao se rad», nismo imali kazališta nego «osnovnu organizaciju udruženog rada glazbeno-scenskih djelatnosti» i da ne nabrajam dalje te idiotarije.
Bilo je to vrijeme apsurda, a nitko nije imao petlje viknuti da se živi u apsurdu.
Nakon 32 godine povijest se ponavlja: u našem Apsurdistanu Apsurdistanci i dalje staju u obranu Apsurdistana umjesto da kažu jasno i glasno da je sustav bolestan, do apsurda, i da se više ne daju… zezati.

Pa što bi se još trebalo dogoditi da većina kaže - DOSTA JE BILO?

Stvarno više ne razumijem.
Završit ću današnju Slamku naslovom jednoga komada koji sam davno gledala, mislim u Gavelli: Da li je moguće, drugovi, da smo svi mi volovi?

Hoćemo li napokon prestati živjeti u kazališnom Apsurdistanu?