originalno objavljeno na blog.vecernji.hr
"Slamku spasa" piše Vitomira Lončar

HNK u Zagrebu, predstava Jevgenij Onjegin, 2. veljače 2015. osobni arhiv

Prva definicija kazališta koju sam ikada čula i koja mi je u glavi ostala upisana za sve vijeke vijekova, bila je da su za kazalište potrebni glumac i gledatelj u isto vrijeme na istom mjestu.

Zastarjela je to definicija.

Nepopularna u današnje vrijeme.

Danas je za kazalište potrebna samo politika i dobar (po mogućnosti plaćen) PR.

Glumci (i ostali umjetnici) nevažni su, publika je nebitna, a i prostori nisu nešto važni.

U Splitu (GKM) i Varaždinu (HNK, str. 6) događaji su prešli granicu zdravog razuma. Sve, baš sve važnije je od programa kandidata za mjesta ravnatelja.

Politika mijenja članove Kazališnih vijeća (s nebuloznim, uvredljivim argumentima) kada i kako joj odgovara, ruše se natječaji, a još uvijek nisam ni vidjela ni čula ni jednu jedinu analizu ponuđenih programa od strane te iste politike.

A tko bi analizu i napravio? S kojim kompetencijama i znanjima?

Licitira se imenima, rodbinskim vezama, strankama...

To su jedine i ključne teme o kojima se raspravlja.

Kadroviranje je u kazalištima glavni cilj.

Politika je odredila novu svrhu javnim kazalištima - zapošljavanje.

U Vijećima ruke dižu ljudi, anonimusi, koji uglavnom nemaju nikakve veze s kulturom, a kamoli da bi bili ugledni umjetnici ili kulturni djelatnici  kako to nalaže Zakon o kazalištima.

Mogu shvatiti da je političarima važno postaviti «svog čovjeka» kojeg se ušrafljuje u sustav i trguje tako za neko drugo radno mjesto, ali ne mogu shvatiti kolege kojih se sve ove perverzne rabote osobno tiču, koji sve to prate pognute glave i ne poduzimaju nikakve konkretne akcije.

Šutnja većine zainteresiranih dovela je do ovog rasula u kojem smo se danas zatekli.

Šutnja pojedinaca, strukovnih udruga, sindikata.

Sveopća, sveobuhvatna, nepregledna šutnja.

Vratimo se definiciji kazališta.

Na prvom je mjestu - glumac.

Nekidan je Višnja Babić, nova ravnateljica kazališta Trešnja, napisala pismo u kojem je poručila mladim umjetnicima (glumcima, ali i ostalima) da se prijave na Burzu rada i da, prema zakonu, budu prijavljeni 30 dana. Onda će ih ona zaposliti na godinu dana u sklopu mjere «S faksa na posao» za 1600 kuna.

I to mnogo njih.

Nek se nađu.

Koliko god.

Da je Višnja Babić na natječaj za radno mjesto ravnateljice Trešnje napisala program, kako je to tražio vlasnik (Grad Zagreb), s programskim i kadrovskim planom za četverogodišnje razdoblje, ne bi joj palo na pamet pisati ovakva (nepismena) pisma. Znalo bi se za koje joj naslove treba kakav glumac ili dramaturg i koliko njih, i kojih karakteristika, spola, a i koje dobi.

Usput, četverogodišnji se program trebao planirati s već postojećim zaposlenicima.

No, kada se nema plana, programa, strategije, znanja, kompetencija, onda se pišu gluposti kao što je ovo pismo.

Otpustila je Babić nekoliko zaposlenika čim je zasjela na čelo Trešnje, a sada će «na lopate» primiti nove, one s Burze.

Na godinu dana.

I valjda će ih stavljati u podjele.

A kad nakon godinu dana odu jer više neće biti radna snaga za 1600 kuna, onda će ih, pretpostavljam, mijenjati novi angažirani glumci.

Za novih 1600 kuna.

Pak ćemo štancati predstave s naštancanim umjetnicima za 1600 kuna.

Možda se nađe i pokoji redatelj za 1600 kuna, pa i scenograf, kostimograf, dramaturg, skladatelj...

I imat ćemo kazalište za 1600 kuna.

Ne može bolje i povoljnije.

Na akciji!

Sve po 1600.

Na audiciju, kao mogućnost predstavljanja, na kojoj se odabire kvaliteta za određene poslove, može se zaboraviti.

1600 kuna postaje glavni i jedini kriterij.

Gdje je tu izvrsnost kao temeljni pojam u umjetničkom stvaranju?

Gdje je tu strateški pristup kao superiorni pristup u vođenju organizacije?

Gdje su tu umjetnici koji bi trebali nositi program?

Gdje je tu prva neizostavna sastavnica definicije kazališta s početka ove Slamke?

Nebitna je.

Jesu li umjetnici svjesni da su svojom šutnjom i neizjašnjavanjem doveli do toga da su postali nebitni, odnosno, da je kriterij 1600 kuna?

Neznalice, politički podobnici i uhljebi pobijedili su ljude kojih se kazalište izravno tiče i koji u kazalištu trebaju ostati cijeli svoj radni vijek.

I kada nestanu svi ovi političari koji se igraju gospodara života i smrti, habuši, baldasari, obersneli i slični, umjetnici će i dalje morati raditi svoj posao.

Ne može se repertoar raditi samo na 1600 kuna.

Ili možda može?

Sve danas - može.

Toliko sam puta pisala o strahu i posluhu kao ključnim razlozima propadanja našega kazališta (i kulture općenito) i danas samo mogu konstatirati da je sve kako je i bilo.

Osim što je cijena pala.

Na mizernih 1600.

Idemo dalje s definicijom.

Gledatelji.

Publika.

Naslovna fotografija današnje Slamke napravljena je u HNK-u u Zagrebu na izvedbi opere Jevgenij Onjegin, nekoliko trenutaka prije početka izvedbe 2. veljače ove godine.

Onjegin je dio premijernog programa tekuće sezone.

Gledalište je gotovo prazno.

Sablasno prazno!

Brzo je na naplatu došao odnos prema publici nove intendantice Dubravke Vrgoč.

Ministrica kulture već više od tri godine mantra o razvoju nove publike, u pobjedničkom programu Dubravka Vrgoč razglabala je o istoj temi...

A što je napravljeno?

Vidi se.

Premijerni naslov zjapi prazan.

Zato će valjda biti prepun Fašnički koncert na kojem će od svih angažiranih glazbenih solista biti samo jedan zaposlenik HNK-a. Sve ostalo popunit će - vanjski suradnici. Uključujući i novinara/kritičara Branimira Pofuka angažiranog za pisanje teksta.

Hm, hoće li možda Pofuk pisati i kritiku za Fašnički koncert?

Eh, to valjda isto spada u kategoriju «kadrovskog četverogodišnjeg plana», kako ga neki tumače.

Premda bi sve ustanove, a prema pozitivnim zakonima RH, na stranicama trebale imati godišnje planove, programe, strategije, upute, izvještaje o radu, financijska izvješća, podatke o izvoru financiranja, proračunu, izvršenju proračuna, potporama, donacijama, uključujući popis donatora i visinu iznosa, podatke o unutarnjem ustrojstvu, zapisnike i službene dokumente usvojene na sjednicama i druge odgovarajuće dokumente koji se odnose na područje rada ustanove (uključivo i broj gledatelja), ništa od toga ne vidimo na stranicama ni jednoga javnog kazališta u Hrvatskoj.

Pa tako ni HNK-a u Zagrebu.

Ah, da, kad smo već kod Splita i Varaždina, na stranicama bi morali biti postavljeni i svi natječaji i natječajne dokumentacije.

Nema ničega.

Nula bodova.

Nema broja gledatelja.

Kako onda uopće možemo znati je li neka uprava povećala ili smanjila broj gledatelja?

Nema analize publike.

Kako bismo uopće znali je li neka uprava privukla nove publike ili nije?

Mogu zaključiti da je i gledatelj u hrvatskom kazalištu nebitna kategorija iz definicije koju sam navela na početku.

O prostorima ću - drugom prigodom.

Ionako se već desetljećima o ovoj temi nema što reći.

Ukratko, s kadroviranjem umjetnika za 1600 kuna, politikom koja u menadžmentu želi samo «svoje», gledateljima kao nebitnim dijelom, kazalište nam uistinu ima svijetlu perspektivu.

Više manje - fašničku.

P. S. U četvrtak mi se, nakon dugo vremena, ponovno u kazalištu stvorila jedna od inspekcija. Hvala anonimnom prijavitelju što mi je nezanimljiv život iznova učinio uzbudljivim.

P. P. S. S. Meša Selimović u svojoj je «Tvrđavi» napisao, a ja uistinu nemam što dodati: Ulizice - to su meni najgori ljudi na svijetu, najštetniji, najpokvareniji. Oni podržavaju svaku vlast, oni i jesu vlast, oni siju strah bez milosti, bez ikakvog obzira, hladni kao led, oštri kao nož, kao psi vjerni svakoj državi, kao kurve nevjerni svakom pojedincu, najmanje ljudi od svih ljudi. Dok njih bude nema sreće na svijetu, jer će uništiti sve što je istinska ljudska vrijednost.