Dopustite mi nekoliko osobnih misli o ovome dramatičnom trenutku u kojem živimo.

Dok je epidemija u Kini službeno završila i dok se život oporavlja poprimajući polako svoj negdašnji oblik, Europa je tek na početku epidemije i ona još nije dosegnula svoj vrh.

Napustili smo Kinu (Vita i ja) 23. siječnja uoči samoga Proljetnog festivala (kineska Nova godina) i otišli na Filipine nadajući se lijepim zimskim praznicima, ali smo samo nakon tjedan dana boravka saznali da se nećemo moći vratiti. Letovi su bili otkazani, zračne luke zatvorene. Nakon mjesec dana putovanja po Filipinima učinili smo ono što smo morali — otišli smo u Hrvatsku s nadom da ćemo se moći brzo vratiti kući i našem poslu na sveučilištu Eurasia u Xi’anu. 

I evo me — nakon putovanja oko svijeta, kao Odisej, našao sam se u Hrvatskoj, na otoku Cresu, u srcu epidemije, izoliran i siguran, ali dezintegriran, bez mogućnosti povratka. I kao Odisej zarobljen od čarobnice Kirke na otoku Eeji (usput, Robert Graves identificira taj otok kao Lošinj… nisam daleko), promatram more i žudim za domom.

Razmišljam o vremenu karantene i kako ga provodimo. Toliko se pitanja roje…

            Jesmo li štogod naučili od ove krize?

            Upotrebljavamo li ovo vrijeme za poniranje u sebe ili ga provodimo u površnoj zabavi i dosadi?

            Koliko knjiga namjeravamo pročitati? Koliko filmova pogledati?

            Kako se odnosimo prema djeci? Nudimo li im nešto drugo i drukčije od onoga što smo im davali (ili im nismo davali) prije? Dajemo li im nešto što im prije nismo mogli dati? Mijenjamo li neke loše navike? Provodimo li kvalitetno vrijeme s našom djecom ili ih prepuštamo na milost i nemilost televizije i elektroničkih naprava?

            Kako se mi odrasli odnosimo jedni prema drugima sada kad provodimo 24 sata zajedno kao nikad prije? Jesmo li “osudjeni” biti jedno s drugim ili imamo tu privilegiju i sreću konačno biti zajedno? Udaljava li “društveno distanciranje” i članove obitelji i tako razjedinjuje i samu obitelj ili nam “društveno distanciranje” pomaže ujediniti obitelj i uspostaviti možda intimniju komunikaciju s našim najbližima? Izlaze li možda na površinu neke skrivene agende, misli i osjećaji? Čini li ova situacija naše odnose jačima ili slabijima? Na kojoj smo strani klackalice?

Toliko pitanja na koja će tek budućnost dati odgovore.

 Čitam u Guardianu (30. ožujka):

“Globalni utjecaj pandemije koronavirusa postavlja temeljno pitanje: nije li ovo jedan od onih povijesnih trenutaka kad se svijet trajno mijenja, kad se balans političke i ekonomske sile odlučno mijenja i kad život, za većinu ljudi u većini zemalja, nikad više neće biti isti kao prije. 

Rečeno mnogo jednostavnije, je li ovo kraj svijeta koji poznajemo? Isto tako, može li ova kriza označiti novi početak? Za nebrojeno mnogo pojedinaca i obitelji, normalan se život već okrenuo naglavačke na nekada nezamisliv način.”

Uistinu. Promjena se upravo događa. Slušam jučer na televiziji kako se slučajevi obiteljskoga nasilja u Hrvatskoj drastično povećavaju. U kineskim pak novinama čitam:

“Ured za registraciju vjenčanja u gradu Xi’anu izvijestio je o neobičnom povećanju broja zahtjeva za razvod.

Izmedju Proljetnoga festivala do danas, svi su ostali kod kuće. I dok biste pomislili kako je to omogućilo ljudima provoditi kvalitetnije vrijeme zajedno i postati bliži jedno drugome, izgleda da su se stvari promijenile u drugom pravcu.

Službenik Registracijskog ureda za vjenčanja rekao je da procesuiraju više zahtjeva za razvod, na dnevnoj bazi, nego ikada prije. Mnogo parova jednostavno nije bilo u stanju proći kroz razdoblje samoizolacije. Jednostavno su previše ‘išli jedno drugome na živce’ do točke nakon koje više nije bilo povratka.” 

Što reći na to? Uistinu, ako je točna premisa da nema povratka na staro, pred-Covid-19 stanje, onda to postavlja mnoga uznemirujuća pitanja o naravi promjene i hoće li ona izići na dobro ili na loše.

Gdje je Kina sada i gdje ćemo mi u Hrvatskoj i ostatku svijeta biti kad sve ovo prođe, na kojoj strani klackalice — na onoj boljoj ili goroj? Je li socijalno distanciranje rodilo intimno distanciranje? Jesmo li izgubili povjerenje i poštovanje jedno prema drugome i ako da, kako to povratiti? Hoćemo li moći vjerovati jedno drugomu na ulicama, u školama, na radnome mjestu i u obiteljima? Hoćemo li nastaviti održavati međusobni razmak do potpuna otuđenja i dezinte[NM1] gracije ili ćemo naći način za ponovnu integraciju i povratiti izgubljenu intimnost.

Što će biti s djecom koja su najveće žrtve socijalnog distanciranja? Dezintegrirana, bez mogućnosti suživota sa svojim vršnjacima, bez mogućnosti za igru, zatvoreni u svoje računalne igre i crtane filmove, djeca, više nego prije, gube kontakt s realnim svijetom, s drugom djecom i, što je najgore — s članovima vlastite obitelji. Ako se povećava obiteljsko nasilje, ako je broj zahtjeva za razvod najveći dosad, znači da ćemo nažalost više nego ikad imati djece koja su osuđena živjeti u dezintegriranim, nefunkcionalnim obiteljima. Je li to taj novi svijet u kojem ćemo živjeti nakon ere Covid-19?

Što nam je činiti? Očito je, mora se promijeniti paradigma odgoja i obrazovanja. Ovo distanciranje i postupno otuđivanje, ova dezintegracija naše djece mora se zaustaviti i zamijeniti zajedničkom igrom, druženjem, socijaliziranjem, jednom riječju — integracijom.

U tom smislu vidim priliku za kazalište i njegovu ulogu koju je oduvijek, pa sve do filma i televizije, imalo — mjesto je to socijalizacije i integracije. Kao nikada prije upravo ova zaboravljena uloga kazališta može odigrati presudnu ulogu u budućem životu djece, mladih, pa i nas odraslih jednom kad era Covida 19 prođe.

S druge strane, ovo je i povijesna prilika za kazalište. Pa iako na respiratorima i premda na rubu kliničke smrti, kazalište, ako preživi ovu krizu može, možda, započeti novi život.