Često dobijem pitanja „je li ova predstava prikladna za dijete, nikad nismo bili u kazalištu?“ ili čujem komentar kao „probat ćemo, iako mislim da nećemo dugo ostati, prvi put nam je“. Jednom sam dobila i izravno pitanje: „Koju predstavu preporučujete za prvi put u kazalištu?“ Najiskreniji odgovor na ovo zadnje? Ne znam.

Svako je dijete drugačije, svaka obitelj ima nekoga svog favorita, ne samo među našim predstavama, nego općenito predstavama na djecu. Neka djeca na određenu predstavu reagiraju potpunom „hipnozom“, ne pomaknu se, druga tek počnu reagirati kad im nakon predstave kažemo da se mogu poigrati sa svime što su vidjeli. Treća pak na jednoj predstavi uopće ne prate, da bi na drugoj bila oduševljena. Jedna nam je mama napisala kako je shvatila da je dijete uopće percipiralo predstavu (bili su na Priči o vodi) tek desetak sati nakon predstave kada je bilo vrijeme za kupanje, a dijete nije prestajalo pričati o glumcu i oponašati ga. Na predstavi se činilo kao da nije baš ni pratilo ni shvatilo. 

Postoje nekakva pravila odnosno zapažanja. Ako dijete još nije progovorilo ili govori vrlo malo konkretnih riječi, a mnogo više proizvodi zvukova, općenito bih preporučila da za prvu predstavu odaberete neverbalnu predstavu. Takva djeca obično budu oduševljena da netko komunicira na jednak način kao oni; te predstave (naše Priča o vodi i Priča o glasu) nemaju konkretnu priču koju treba pratiti, a pozivaju djecu na sudjelovanje i uživanje u čudima koja nikad ne prestaju, više su zajednička igra nego poziv na gledanje i praćenje. 

Iz nekakva iskustva rekla bih da su – ako je dijete aktivnije –predstave kao Priča o glasu, Priča o vodi, Boje duge – priča o bojama ili Priča o VELIKOM i malom odlične za početak jer su vrlo dinamične, aktivnije i imaju više poziva na izravnu akciju. Ako je dijete povučenije, Priča o oblaku i Priča o svjetlu za njega su nježnije, uglavnom mirnije, i odgovaraju djeci koja ne vole glasne zvukove i koja su općenito tiša, zatajnija. Ali opet – djeca nas na svakoj izvedbi iznenade svojim reakcijama. 

Možete birati i po dječjim interesima. Možda je dijete u potpunosti fascinirano autićima, vozilima, kotačima – onda je Priča o kotaču idealna za početak. Svaka od naših predstava ima nešto specifično (ne nužno naznačeno u naslovu, npr. Priča o oblaku prepuna je životinja, djeca koja vole životinje uživaju u njoj) s čime se dijete može povezati na osobnoj razini i osjetiti da kazalište i ono što se u njemu događa komunicira s njim/njom.

S kojom god predstavom da počnete, smatram da ne možete pogriješiti. Uvijek obratite pozornost na oznake za koju je dob predstava namijenjena (sva kazališta imaju ove oznake za svoje predstave). Te su oznake ondje s razlogom, a to je pogotovo važno ako se pripremate na prvi susret djeteta i kazališta. I mi smo ovdje za vas za sva vaša pitanja o predstavama, nemojte se ustručavati pitati detalje o predstavama ili upitati za savjet koju predstavu odabrati. 

Ono što mislim da je važnije od bilo čega navedenoga jest – ne bojte se. Ne bojte se kako će dijete reagirati, ne bojte se hoće li ometati predstavu, ne bojte se hoće li shvatiti/prihvatiti. Nitko od nas koji glumimo u predstavama za djecu ne očekuje tišinu. Ne očekujemo da će svatko sjediti na svome mjestu, ne očekujemo mir, zapravo – ne očekujemo ništa, spremni smo na sve. Veselimo se podijeliti nešto posebno sa svima vama, veselimo se igrati. Znamo da nije lako. Znamo da je djeci sve novo, jednako kao što znamo i da je odraslima novo biti u kazalištu s malim djetetom. Jedino što vas molim jest da ne bježite. Ja uvijek kažem – ako dijete plače, jedna noga unutra, jedna van, pa dijete može birati u kojem smjeru gledati. Ili iziđite, prošećite pa se vratite. Nikada neću zaboraviti prekrasnog dječačića koji je jednostavno odbijao ući u dvoranu. Odlučio je crtati vani. Dali smo mu bojice i papir, mama je sjedila s njim i on je crtao u polumraku pokraj vrata dvorane. A onda je odjednom iznutra (igrala je Priča o svjetlu) čuo „pijetla“. Stao je s crtanjem, pogledao mamu i pitao: „Što je to?“ Mama je rekla da ne zna. Zvuk se ponovio. A njemu znatiželja nije dala mira i ušao je u dvoranu. Moram li vam reći da je izišao zadnji iz dvorane? Dajte šansu, nama, sebi, djetetu. Mnogo puta vidim šok na licima roditelja koji su potpuno iznenađeni da je njihovo dijete pratilo 35 minuta predstave i ne želi izići iz kazališta. Samo opušteno i otvoreno. Ako je baš jako velika panika i dijete zaista neutješno plače – možda jednostavno ili nije njegov dan ili nije njegova predstava. To ne znači da treba odustati od kazališta. Kao što ponavljam i ponavljat ću uvjereno – kazalište je prevažno da mu se ne bi dala druga, treća prilika. Kao što je i s desertima – samo morate pronaći vrstu po svom ukusu.