Djed razgovara s unukom: “Znaš, kad sam bio mlad, mi nismo imali internet.” U nevjerici dijete upita: “Koliko sati ga niste imali?”

O djetinjstvu

U povijesti ljudskog roda paradigma djetinjstva kao vremena učenja i igre mijenjala se prema društvenim promjenama.

Slobodno djetinjstvo

U najranije i najdulje vremensko razdoblje ljudskoga roda od nekoliko stotina tisuća (Homo sapiens) ili milijuna godina (Homo erectus), u vremenu lovačko-sakupljačkih društava, djeca su živjela unutar šire obitelji, slobodno se igrala i u slobodnoj igri učila ono što im je bilo potrebno za život. Pripovjedači priča, šamani, u hladnim su zimskim noćima uz otvorenu vatru, dok se sjene igraju po zidovima pećine oživljavajući oslikane čudesne prizore životinja i ljudi, vodili cijelu obitelj na putove nesvjesnog i zato čarobnog. Djeca su slušala mitove koji su raspaljivali njihovu maštu i učile ih o bogovima, o ljudima pa tako i o njima samima.

Radno djetinjstvo

S prelaskom na zemljoradnju, samo prije desetak tisuća godina, djetinjstvo postaje radno. Djeca sudjeluju u svakodnevnom radu u polju ili čuvaju stoku. Igra je i dalje slobodna, ali vremenski ograničena radom i učenjem specifičnih poslova koji se ne mogu naučiti oponašanjem ili igrom. Ulogu učitelja i odgojitelja preuzima majka, a pripovjedač bajki postaje netko od najstarijih i najiskusnijih predstavnika obitelji. Pripovjedač postaje inicijatorom djece u svijet odraslih i kao takav jednim od najvažnijih članova društva.

Sretno djetinjstvo

Industrijska revolucija donosi brojne promjene u život obitelji te odgoj i obrazovanje djece. Mlađi članovi obitelji sele se sa sela u gradove gdje traže bolji i sretniji život za sebe i svoju djecu, a stariji ostaju na selu. U gradovima, oba roditelja odlaze na posao, majka gubi ulogu odgojitelja pa funkciju odgojitelja i učitelja preuzimaju dječji vrtići i škole. Dijete ne sudjeluje više u životu i radu svojih roditelja, a vrijeme slobodne igre na ulicama, u parkovima i na igralištima postaje sve kraćim kako raste nastavni plan i program. Materijalni probitak osnova je za sretan život pa tako i za sretno djetinjstvo. Bajke više nitko ne priča jer nitko za to nema vremena, nego ih djeca čitaju. Ostankom djedova i baka na selu, djeca gube i inicijatore jer roditelji za to nemaju vremena. Dolaskom kazališta za djecu, a posebno pojavom televizije, bajke prelaze iz akustičkog u vizualno i time zauvijek gube svoju mističnu snagu. Vrijeme provedeno u slobodnoj igri dodatno se smanjuje, a materijalnim rastom i tehnološkim razvojem djeci se smanjuje i prostor igre na ulicama i javnim površinama.

e-djetinjstvo

Informatička revolucija donijela je mnoge koristi i pojednostavnila komunikaciju, pristup informacijama i podignula učinkovitost rada. No, donijela je i mnoge negativne posljedice koje se, na žalost, najviše tiču djece i njihova odrastanja, odgoja i obrazovanja. S informatičkom revolucijom paradigma djetinjstva poprima novi oblik i karakteristike kakve nikada nije imala. Djetinjstvo je postalo egzistencijalno povezano s informatičkom tehnologijom i ovisno o elektroničkim medijima. Djetinjstvo kao vrijeme igre i učenja doživjelo je radikalnu promjenu koja ugrožava samu bit ljudskosti. Stvorila se nova paradigma djetinjstva koju sam nazvao “e-djetinjstvo”. 

Igra, jedna od osnovnih instinktivnih čovjekovih potreba (Jung), element kulture (Huizinga), sredstvo učenja i psihofizičkog razvoja (Piaget), sredstvo umjetničkog i svakojakog kreativnog stvaranja (Jung), preselila se iz realnog svijeta u virtualni svijet računala. Na taj način izgubila je poveznicu s instinktivnim svijetom u nama, a gubitak fizičkog kontakta sa suigračima doveo je do distanciranja, otuđenja, psihičkih poremećaja, poremećaja ličnosti itd. Socijalna distanca nametnuta pandemijom dodatno je povećala i pojačala već postojeći trend otuđenja i ovisnosti o e-tehnologijama.

Bajke koje su stotinama tisuća godina formirale ljudski rod dubokim poniranjem u ljudsko kolektivno nesvjesno, prelaskom iz slušanja u gledanje izgubile su snagu i smisao i prestale biti vodičima kroz spoznaju samoga sebe (C. G. Jung) i smisla života (Bruno Bettelheim).

“Mašta je psihički proces stvaranja novih predodžbi, kombiniranjem različitih ideja i pojmova koji kao takvi ne postoje u ranijem iskustvu.” (Hrvatska Wikipedia) U e-djetinjstvu, mašta se preselila iz dječjeg unutarnjeg svijeta na tvrdu ploču računala koja stvara umjetne svjetove ne ostavljajući prostor za razvoj dječje kreativnosti. Umjesto da dijete razvija maštu slobodnom igrom i slušanjem/čitanjem/izmišljanjem priča, ono, prekomjernom uporabom triju ekrana (televizija, računalo, Smartphone), taj razvoj zaustavlja i pretvara se u nekreativnu jedinku koja oponaša i ponavlja izvana nametnute obrasce. Dijete je tako deprivirano od svojih vlastitih umišljaja, pacifizirano i pretvoreno u pasivnog, nekreativnog promatrača. Dulja izloženost medijima, posebno ovisnost o računalnim igrama, vodi do osjetne deprivacije koja može uzrokovati društvenu deprivaciju.

"Dugotrajna osjetna deprivacija povećava sugestibilnost, što se koristi u postupku tzv. ispiranja mozga (menticida), kada se žele promijeniti stavovi i mišljenja pojedinca."(http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=14635)

Tako, emancipirano od vlastite mašte i isprana mozga, dijete je otupjelo, bez kritičkoga stava i odnosa te je spremno prihvatiti sve ono što mu se nudi s gadgeta kao jedino vrijedno, zanimljivo i relevantno. 

Roditelji i odgojitelji očito nisu svjesni svih opasnosti koje prekomjerno korištenje elektroničkih naprava nosi sa sobom pa “guraju” telefone, tablete i računala pod nos djeci pod različitim izlikama i razlozima i kad treba i kad ne treba.

Tako se, u samo nekoliko desetljeća, paradigma “sretnoga djetinjstva” u kojemu su se djeca slobodno igrala na ulicama i u parkovima i u kojemu je čak i fiksni telefon bio rijedak luksuz, a u ulicama se moglo naći tek jedan ili dva televizora i isto toliko automobila, promijenila u paradigmu elektroničkoga, “e-djetinjstva” u kojem su djeca zatvorena u kutiju gadgeta, bez dodira s prirodom i prirodnim načinom života, socijalno distancirana, bez suživota s drugom djecom u slobodnoj igri, bez vlastite kreativnosti i limitiranom maštovitošću.

U vremenu pandemije u kojem je socijalno distanciranje condicio sine qua non, u kojem se online učenje, online igranje, online pričanje priča, online kazalište, online sve i sva, nametnulo kao oblik života, e-djetinjstvo se uspostavilo kao jedina moguća paradigma odrastanja, odgoja i obrazovanja.

Je li to ujedno i kraj svijeta u kojem smo živjeli prije? Je li koronavirus zabio zadnji čavao u lijes čovječanstvu kakvo smo znali i voljeli? Jesmo li otvorili put robotizaciji u kojem će i djetinjstvo biti suživot s robotima? Hoće li naša djeca u tom procesu socijalnog distanciranja postati svoji vlastiti avatari?!

Što nam je činiti?

Možda se u ovoj sumornoj slici budućnosti nudi jedna mogućnost za nas i našu djecu – kazalište. Kazalište koje će djeci vratiti igru, mističnost bajki, ritual i sve ono što smo prelaskom u vizualnu civilizaciju izgubili. Može li kazalište biti i inicijator djece u svijet odraslih? Ne samo da može, ono to mora biti – ta tko će drugi?! Nije li to nova misija kazališta u vremenu e-djetinjstva? Misija Male scene to svakako jest!

 Ivica Šimić