autor: IVICA ŠIMIĆ

Nisam dugo pisao svoju Budilicu. Posvetio sam se zadnja dva mjeseca režiji predstave Prava stvar Toma Stopparda, čijom premijerom i s 30 izvedaba do 5. prosinca obilježavamo 25 godina postojanja Male scene. Ne propustite pogledati ovu uistinu "drugačiju" predstavu.

Sada, nakon premijere i više nego uspješnog početka naše proslave, vraćam se kazalištu za djecu i svome blogu. Mislio sam pisati o kazalištu kao o "medicini", o tome kako kazalište na mladu publiku djeluje ljekovito, ali odgodit ću tu temu za neki drugi put.

Htio sam pisati i o repertoarima hrvatskih kazališta za mladu publiku, ali i tu ću temu preskočiti. "Zaskočila" me najava Pepeljuge, nove predstave u jednom zagrebačkome dječjem kazalištu. (Ovo "dječjem" pišem namjerno jer uistinu ne mogu reći da je to "kazalište za djecu".)

Kao što rekoh, najava nove verzije Pepeljuge otvorila je jednu od možda najvećih tema u kazalištu za djecu, a to je "uprizorivanje bajki". Neću je prenijeti u cijelosti. Siguran sam da ćete je vidjeti negdje u medijima ili u ponudi koja će doći i na vaš stol. Uglavnom, nepoznat netko najavljuje novu Pepeljugu ovako:

"(…) Bila jednom lijepa djevojka kojoj su se događale ružne stvari. Ostala je sama na svijetu, ali ne posve sama - živjela je s maćehom i njezinim kćerima koje ju nisu voljele. (…) A onda se sve promijenilo… Kako?

Kralj je priredio dvorski bal i pozvao sve djevojke u kraljevstvu. (…) Htjela je poći i Pepeljuga, (…) ali su ju maćeha i njezine kćeri ismijale (…) i zapovijedile slugi da Pepeljugu ne pušta iz kuće. (…) U tom trenutku u predstavi se pojavljuje dobra vila, ali ne vila koja se samo tako sažalila nad Pepeljugom, ne, ta se vila bila jednom davno privremeno odrekla svog vilinskog svijeta i zaljubljena u mladoga trgovca odlučila živjeti među ljudima. Ne ćemo otkriti što je vila Pepeljugi i što je Pepeljuga vili, to ćete saznati u "…." [ime kazališta IŠ] predstavi. I doznat ćete zašto čarolije dobre vile imaju tako kratak rok, zašto Pepeljuga mora pobjeći s dvorskog plesa čim počne otkucavati ponoć (…).

Tu tajnu još nikada nitko nije otkrio pa ni dobri pisac Charles Perrault koji je prvi pisao o Pepeljugi. No najvažnije je da sve završi sretno (…)."

Kod postavljanja bilo koje predstave na pozornicu, pa tako i kod odluke da djeci (ponovno) ispričamo bajku, morali bismo se upitati ono ključno: zašto to činimo? Što želimo iskomunicirati s našom publikom, što im želimo reći i koju im to poruku želimo poslati? Ovo s "porukama" bitna je stvar. Kazalište se, ako ga tretiramo kao komunikaciju između umjetnika i publike, što svaka umjetnost jest, mora pitati o porukama. Što poručujemo mladoj publici kad im prikazujemo Pepeljugu?

Svi znamo priču o toj djevojci koja je ostala bez majke, provela teško djetinjstvo u drugom braku svoga oca, ali se uspjela upoznati s princem koji ju je na kraju oženio i tako (brakom s muškarcem iz više klase) riješila sve probleme svoga odrastanja. Ovaj motiv "skoka" iz niže u višu klasu - brakom - vrlo je važan ne samo za Pepeljugu nego za sve priče u kojima se pojavljuje u raznim inačicama jer nas upućuje na vrijeme i društveni kontekst u kojem priče nastaju. Kraljević svinjar i Mačak u čizmama samo su neki od naslova gdje ga možemo sresti.

Kazalište je umjetnost trenutka i prostora u kojem živimo. Kazalište nije slikovnica koja će po tisućiti put ispričati priču koja je nastala tko zna kada niti je povijesni roman koji će nam objašnjavati okolnosti pod kojima su se događale ljudske sudbine. Kazalište nije ni muzej ili krojačnica lijepih kostima kojima će se fascinirati djevojčice i dječaci ionako već potpuno (i odviše) senzibilizirani na konzumerizam vremena u kojem žive. Što im to nudimo i koju im poruku šaljemo prikazujući im Pepeljugu i slične priče? Želimo li im reći da je izlaz za sve njihove probleme u braku s nekim iz više i bogatije klase, ali da moraju pritom biti lijepi jer ako nisu lijepi, uzaludan im je svaki trud?

U prvoj rečenici najave ove predstave govori se naime o "lijepoj djevojci". Za svaku djevojčicu koja sebe ne doživljava lijepom ili koja ima komplekse ove ili one vrste, ova će priča biti beznadna jer će joj jasno i glasno poručiti kako u svijetu vladaju pravila općeprihvaćenog pojma ljepote i skupog odijevanja koje podrazumijeva i staklenu cipelicu. S druge strane, priča će isto tako poručiti da "lijepu djevojku" može "dobiti" samo princ, kraljević koji ima i društveni status i neizmjerno mnogo novca. O prinčevoj eventualnoj ljepoti u priči nema govora jer je to nevažno. On je jednostavno "ravnodušni" princ (kako kažu najavljivači predstave) - jer je bogat i to je njegova "vrijednost" - i kao takav dostatan za sreću lijepe djevojke. Kakav devastirajući učinak to ima na mladića koji niti je bogat, niti dolazi iz obitelji koja pripada nekoj imaginarnoj "višoj klasi".

E sad, dolazi neobičan zaplet u kojemu se uvodi drugo glavno lice priče - Vila, koja pomaže Pepeljugi. Po klasičnom obrascu "Deus ex machina", vila služi samo zato da stvori haljinu, da bundevu pretvori u kočiju te da upozori Pepeljugu kako se mora vratiti do ponoći. Sve ostalo, potpuno je nevažno za priču. Ne zanima nas sudbina i ljubavni život vile, mislim. No, upravo je to glavni mamac za publiku (pa naravno, kad druge tajne u Pepeljugi i nema, sve je jasno od samoga početka) - da "napokon" saznamo nešto o ljubavnom životu Vile. Moram ponovno citirati najavljivače predstave:

U tom trenutku u predstavi se pojavljuje dobra vila, ali ne vila koja se samo tako sažalila nad Pepeljugom, ne, ta se vila bila jednom davno privremeno odrekla svog vilinskog svijeta i zaljubljena u mladoga trgovca odlučila živjeti među ljudima."

Dakle, Vila se "privremeno" odrekla vilinskog svijeta zbog ljubavi. Pametna neka vila! Zna ona da je ljubav prolazna i da će se kad tad vratiti natrag u svoj vilinski svijet. Nije ona kao Arwen iz Gospodara prstenova koja se zbog ljubavi odriče ne samo vilinskog svijeta nego i besmrtnosti. Arwen je spremna umrijeti zbog ljubavi, ali, avaj, ne i naša Vila u Pepeljugi ovoga djetinjastog kazališta. K tome, nije se Vila zaljubila u nekog viteza lutalicu ili u nekog siromašnog trubadura. Vila se zaljubila u bogata mladog trgovca i odlučila živjeti ne u ljubavi s njim, nego među ljudima. Ajme meni i joj! "Mene to uistinu boli", rekao bi Henry, glavno lice Prave stvari, dramatičar i filozof.

"Ne ćemo otkriti što je vila Pepeljugi i što je Pepeljuga vili, to ćete saznati u "…." [ime kazališta IŠ] predstavi." … i opet boli joj joj joj … Steven Sondheim u svome je sjajnom mjuziklu Into the Woods uveo lik majke umjesto dobre vile i nije bio prvi. E baš su se "najavljivači" predstave "potrudili" oboružati se informacijama i znanjima o Pepeljugi. Da jesu, ne bi mogli napisati:

"Tu tajnu (zašto se Pepeljuga mora vratiti kući prije ponoći) još nikada nitko nije otkrio pa ni dobri pisac Charles Perrault koji je prvi pisao o Pepeljugi."

O tajni "ranog dolaska":

Nema tu nikakve "tajne" koju nitko nikada nije odgonetnuo. Možda su "najavljivači" zaboravili kako je upravo nepristojno, a i onkraj zakona, puštati maloljetne djevojke da ostaju vani noćima u disku ili ne daj Bože narodnjačkim klubovima. Vrijeme u kojem živimo, dakako, ne može mladima objasniti zašto bi se morali vraćati u ponoć kući (kad iza ponoći tek izlaze u "život"), i to onda kad je "najbolje" i baš me zanima kako će dramaturg predstave odgovoriti na ovo pitanje.

Moram nešto reći i o tome kako je "dobri pisac" Charles Perrault prvi pisao o Pepeljugi.

Prije svega, što znači "dobri" pisac?

No dobro, neću o tome i na to gubiti vrijeme iživljavajući se nad nepismenim uratcima. Da opet citiram Henryja iz Prave stvari: "Riječi nisu zaslužile takve gluposti".

Charles Perrault nije pisao o Pepeljugi nego je bio jedan od mnogih koji je samo zapisao jednu od mnogobrojnih inačica koja je stoljećima kružila narodima cijeloga svijeta kao usmena književnost. Zapisali su je i braća Grimm, a možemo ju naći i u Kini.

Podsjećam da se u hrvatskoj inačici, u kazališnoj dramatizaciji Vladimira Nazora, umjesto vile pojavljuje krava koja prožvače staru i ispljune novu haljinu (tako nekako), a Pepeljuga nije kći trgovca (dakle predstavnika srednje klase) nego seoska djevojka koja živi s kravama. Iz toga se čita i društveni kontekst vremena u kojem je priča nastajala. Charles Perrault zapisao je priču koja je nastala u predrevolucionarno doba, dakle mnogo prije 1789. godine kad buržoazija nije imala prevratničke namjere nego je sanjala o tome da i sama postane plemstvom. Žele li nam priređivači predstave reći da mi živimo upravo u takvu vremenu? Hrvatska je inačica, očito, slika konteksta u kojem buržoazije još uopće i nema.

Nije li ta verzija još starija od francuske inačice i nije li ona slika srednjovjekovnog društva i snova sirote seoske djevojke? Kad sam već kod Vladimira Nazora, nije li jedno kazalište koje se tako uporno trudi biti nacionalnim, dužno hrvatsku publiku upozoriti na našega književnog velikana i na našu tako originalnu verziju. Tako bi predstava barem dobila razlog zašto se postavlja na pozornicu. Ovako, gledat ćemo jednu besmislenu predstavu izmaknutu iz vremena i prostora, gledat ćemo i politički nekorektnu predstavu koja neće djeci donijeti ništa, a odnijet će im i vrijeme i novac koje su mogli mnogo korisnije uporabiti.

Hoće li itko snositi odgovornost za ovakvo trošenje novca i dječjeg vremena? Hoće li itko odgovarati za neodgovorne poruke o kazalištu za djecu koje ovo kazalište usađuje u mladu publiku pod krinkom "odgoja djece da jednog dana budu publika"? Hoće li se prosvjetni radnici zapitati nad ponudom da se predstava nudi djeci od četiri (4) godine naviše i hoće li upitati "najavljivače" koju će to "dodanu vrijednost" dijete ponijeti iz kazališta kad odgleda ovaj "uradak"? Hoće li se roditelji zapitati je li takva predstava zdrava za njihovo dijete i je li to uopće primjereno našem dobu u kojem živimo? Eto kako sam dotaknuo i svoju početnu temu o kazalištu kao medicini. Pepeljuga ovoga vrloga kazališta daleko je od bilo kakve medicine. Ona je opasni otrov kojim će se tako velikodušno - bogatim kostimima, veselom glazbom, duhovitim glumačkim rješenjima (jer glumci uvijek smisle nešto duhovito) - zatrovati mladi gledatelji koji će za to trovanje još i platiti ulaznicu. Nahranit će ih to kazalište svojim kazališnim smećem, a neće ih oplemeniti nikakvim novim spoznajama niti im pružiti istinski estetski doživljaj.

Dobar tek!

"No najvažnije je da sve završi sretno …", zar ne?

PS: Previše mi je prostora oduzelo razmišljanje o tekstu "najavljivača" Pepeljuge i nisam vam mnogo rekao o mnogim problemima i dvojbama koji prate kazališne umjetnike kad su suočeni s mogućnosti da uprizore neku od klasičnih priča i bajki, ali se nadam da sam vas barem malo upitao o opravdanosti njihovih uprizorivanja. Nastavit ću razmatrati tu temu i u narednim postovima jer je ona ključna za razumijevanje kazališta za djecu, prije svega kao estetičke kategorije.